Intervju - Štimac: Mi bismo onu medalju što se gricka…!
"Ja sam iz druge priče – uvek sam tu za Srbiju, kakvu god sezonu imao, dokle god budem mogao da hodam", kaže Štimac za MOZZART Sport.
Košarka 04.08.2017 | 00:00
I nije to bio samo "štimung" za novinarske ekipe koje su u ponedeljak u prepodnevnim časovima doputovale iz Beograda kako bi osetili bar delić atmosfere u taboru aktuelnog svetskog i olimpijskog vicešampiona. Ne. Oni su tim, oni su porodica. Goste iz glavnog grada sačekala su vedra i nasmejana lica, opuštena atmosfera i profesionalci spremni da jedan deo slobodnog dana posvete razgovoru s dobro poznatim licima o svim aktuelnim dešavanjima.
Na stranicama portala MOZZART Sport moći ćete da pročitate nekoliko odvojenih priča sa Kopaonika, a niz smo rešili da otvorimo uvek raspoloženim Vladimirom Štimcem. Ambijent je bio savršen, tema na pretek, a vremena možda i premalo da bi se o nekim stvarima govorilo i više.
PRESTIŽ JE BITI DEO REPREZENTACIJE U ZEMLJI GDE JE KOŠARKA NA PRVOM MESTU
Samo letimični pogled na spisak reprezentacije otkriva da ste sada Miloš Teodosić i ti igrači sa najviše iskustva u reprezentaciji. Da li ti ta činjenica daje posebnu motivaciju u ovom trenutku?
"Siguran sam da svi znaju koliko mi je važna reprezentacija i koliko sam ponosan samim tim što sam ovih šest godina u nacionalnom timu. Za mene je ceo taj period impresivan, jer smo u tom periodu uradili mnogo toga. Uzeli smo svetsko, onda i olimpijsko srebro… To nisu male stvari, a urađene su u rasponu od tri godine. Kad pogledam na sve mogu slobodno da kažem da sam jako ponosan, da to predstavlja moj rad, moje ime i prezime", počinje Štimac razgovor za MOZZART Sport i nastavlja:
"Prestiž je biti standardni reprezentativac u zemlji gde je košarka broj jedan, gde se rađaju najveći svetski asovi".
Da li i posle svih ovih godina imaš taj poseban osećaj kada obučeš dres Srbije?
"Ja se i dan-danas naježim kada čujem himnu, kada se nađem na terenu, kada sam u opremi Srbije… To je tako i sada, a tako će i ostati zauvek. Lično mi predstavlja veliko zadovoljstvo što mogu da budem pored ovakvih asova, trenera, članova stručnog štaba… Zadovoljstvo mi je i da se pojavim svakog leta na okupljanju".
Istina, naš sagovornik nije bio član sastava koji je 2015. godine pokušao da uzme zlato na Evrobasketu u Nemačkoj i Francuskoj, ali nam je otkrio da mu je poraz u polufinalu od Litvanije teško pao.
"Jeste, zaista, jer sam očekivao zlato. Tada nisam bio u sastavu jer je bilo boljih od mene, ali sam svim srcem bio uz momke i bodrio ih na svakom koraku. Ne samo što nam taj poraz daje motiv više da ovog leta budemo još bolji, već se eho tog poraza odrazio na nas i kada smo se okupljali pred Olimpijske igre. S olimpijskim srebrom smo 'prežalili' Evrobasket. Mi imamo dovoljno jak motiv na ovogodišnjem Evrobasketu, ali ne osećamo pritisak. Ne krijemo se od uloge favorita, niti borbe za medalju, u kojem god sastavu budemo otišli u Istanbul".
Šta je to što predstavlja snagu ovog tima?
"To što se jako dugo poznajemo. Mnogi smo igrali zajedno u klubovima, mnogi smo postali dobri prijatelji u reprezentaciji, svi se znamo i…", zastao je Štimac da bi mu, baš kao i na terenu, asistenciju udelio Stefan Jović, koji se sekund ranije pridružio razgovora u ulozi posmatrača:
"Znamo se i privatno", na šta se iskusni centar osmehnuo i dodao:
"Da, apsolutno. Mi smo porodica. Zato i znam da će sve biti u redu. Imamo savršen sklop, a to će nam dati sjaj za kasnije, kad počne Evrobasket".
Šta je ono što želiš na kraju Evrobasketa?
"Nećemo da dajemo neke lažne prognoze. Čuli ste šta je selektor Đorđević izjavio, tako i mi mislimo. I mi smatramo da smo favoriti, daćemo sve od sebe i idemo na medalju. Svi bismo voleli da to bude ona što se 'gricka', ali videćemo. Nadam se najboljem, a najbitnije je da svi budemo zdravi".
ULOGU REZERVE UVEK SAM PRIHVATAO STOIČKI
Mnogo se priča o "moćnoj centarskoj liniji Srbije", gde ste Raduljica, Marjanović, Kuzmić i ti. Nažalost, bez Nikole Jokića. Kako ti vidiš taj spoj?
"Kada pogledaš sve te igrače odvojeno, može da se primeti da su svi oni u top formi, da igraju u najozbiljnijim ekipama, po Evropi i svetu, u Evroligi i NBA. Raduljica godinama igra u najboljim klubovima, Kuzmić najbolji ofanzivni skakač Evrolige, a otišao je u Real Madrid što je ogroman korak napred. O Bobanu Marjanoviću nemamo šta da pričamo, on je NBA klasa. Na kraju i ja sam tu, posle dobre sezone u Bešiktašu. Verovatno je da će na centarskoj poziciji biti najveća konkurencija. A ono što je zanimljivo jeste da svako od nas ima neku svoju crtu, vrline i mane, karakteristike… Selektor je tu da sa svojim pomoćnicima izabere najbolje za ovo takmičenje i ko god bude prošao u dvanaest najboljih Srbija će imati odlične centre".
Da li vas tako jaka konkurencija "vuče" da pružite još više?
"Apsolutno. Trenira se baš jako, dajemo sve od sebe i svi su odlični. Niko se ne štedi, svi su tu, svi su u ovoj priči i svi imaju isti cilj".
Hajdemo sada malo o tebi i tvojoj sezoni u Bešiktašu?
"Bez ikakve sumnje najbolja sezona u mojoj karijeri. Nema tu šta da se priča i izmišlja, stvar je jasna. Ne bih da kažem da niko nije verovao u mene, već sam u svojim klubovima imao poziciju rezervnog centra. Ja sam se sa tim nosio stoički. Nekada mi je možda bilo i teško, jer sam smatrao da sam od nekih igrača bolji, ali ja sam sve to prihvatio. Dao sam sebi više samopouzdanja da igram na toj poziciji najbolje što znam. Ja sam želeo da tim napravi rezultat, ne da pravim razdor u ekipi, niti ću ikada praviti. Kakva god da je situacija ja ću uvek dati sve od sebe, jer želim da dajem, ne da oduzimam".
Ali prošle sezone se to promenilo, dobio si ulogu prvog centra kod Ufuka Saridže?
"Baš tako. Pokazao sam šta mogu. Ne bih da ispadnem prepotentan, ali znao sam da ja sve to mogu. Ogromne zasluge idu i na račun sistema, gde se igralo dosta na pik'n'rol, a koristio sam i skok igru. Znao sam da tu mogu dobro da se snađem. Dokazao sam sebi, što mi je najvažnije. Sve se dobro poklopilo".
Sada se naveliko priča o tome da se vraćaš u Evroligu. Anadolu Efes se pominje najčešće…?
"Zainteresovanih strana ima, ali moram da kažem da nigde nisam potpisao. Ono što se piše i priča je zaista apsurd. Da sam potpisao, pa da ima šta da se priča, ali nisam. Još razmišljam o svemu i razmatram mogućnosti i to je sve što imam da kažem".
IZGOVORI? MOGU SAMO DA IH OKAČE MAČKU O REP...
Nažalost, u javnosti se i dalje priča o fenomenu otkazivanja reprezentativne dužnosti, ali ti spadaš u retku grupu onih koji su za nacionalni tim bili čak i onda kada nisu bili u prvom planu (prošle godine Štimac je došao sa odmora na pripreme, pošto je dobio naknadni poziv prim. aut.).
"Nikada se nisam našao u tako nekim situacijama, nikada nisam bio u koži momaka koji su morali da otkažu poziv, pa mi je teško da pričam o tome. Ja nikoga ne osuđujem. Ja sam iz druge priče – uvek sam tu za Srbiju, kakvu god sezonu imao, dokle god budem mogao da hodam. Neću da pričam o drugima, pričam isključivo o sebi. Srbiju nikad ne bih odbio, to može da se podvuče sa stotinu linija. I tako će biti sve dok mi selektor ne bude rekao: 'E, slušaj, ne možeš više, stariji si, trebalo bi da dođe neko mlađi'. Ja se nikada neću naljutiti, ali ću i onda kada ne budem deo ekipe izdvojiti pet ili deset dana kako bih došao do njih, da vidim šta rade. To su sve moji prijatelji, a mlađi igrači će svakako jednog dana postati lideri ove selekcije", zastao je na trenutak Štimac i nastavio:
"Kakvu god ulogu imao, šta god bude trebalo, ako sam im potreban…".
Zapravo želiš svoje iskustvo da preneseš na nove generacije?
"Tačno. Reprezentacija mi je dala nešto najlepše u životu i tu ne pričam o svom sinu koji je moje blago, već o košarkaškim aspektima. Drugarstvo, sreću, tugu koju sam podelio sa saigračima… Primera radi, ja sam sa Milošem Teodosićem od juniorske reprezentacije, zajedno smo 2005. godine uzeli zlato. Zato i pričamo toliko često da je reprezentacija kao familija, porodica. Svi se tako dobro poznajemo, znamo kako se ko oseća u svakom trenutku. Tako lakše možemo da pomognemo jedni drugima. Koliko puta se samo desilo da se ja ne osećam dobro, pa da mi saigrači daju energiju da sve lakše preguram… Zato bih za ove momke, u reprezentaciji, uradio sve. Apsolutno sve. Zato nema ništa lepše od ovoga i ovo je najlepše vreme u našim karijerama".
Pričamo o prenošenju iskustva na mlađe igrače, a nalazimo se u situaciji da isti ti, novi naraštaji ne žele da igraju za univerzitetsku reprezentaciju?
"Momci koji su se odazvali i protiv kojih ćemo igrati pripremni meč zaista svaka čast! Ti momci ne shvataju neke stvari. Primera radi, ja sam kroz univerzitetsku reprezentaciju došao do prvog tima. Ja sam čak dva puta igrao za taj sastav, jednom kod Kesara, jednom kod Luke Pavićevića. Uzeli smo zlato, to je neverovatno iskustvo. Tu se gradi timski duh za kasnije. Jer mnogi od njih će kasnije da zaduže dres prvog tima, zato i treba na vreme da upoznaju saigrače, sistem. To je jako ružno šta su uradili. Nema izgovora".
Možeš li da nam kažeš kakva je situacija bila u vreme kada si ti bio deo mlađih kategorija, pa i univerzitetskog tima?
"Ja možda tada, kada sam imao godina kao oni sada, nisam bio talentovan kao oni. Zato se oni možda sad spremaju za NBA – i ja podržavam kad neko misli da može, jer i ja sebi postavljam ciljeve svakodnevno. Ali reprezentacija može samo da ti pomogne, meni i mojoj karijeri je dala mnogo. Neviđeno mnogo. Mogu slobodno da kažem da sam 30 ili 40 odsto bolji igrač i čovek zbog nacionalnog dresa. Za to sam radio, borio se, nisam se štedeo. Tako ni oni ne treba da se štede u juniorskoj ili univerzitetskoj reprezentaciji. Pred njima je karijera, ali podržavam sve što je već izgovoreno o njima, a ta izmišljanja i ti izgovori… To mogu da okače mačku o rep".
Nije bilo potrebno da postavimo dodatno pitanje, Štimac je sam nastavio…
"Oni sigurno ne znaju da su najlepši trenuci odrastanja u reprezentaciji, oni još nisu ni 'primirisali' prvom timu. Teodosić i Bogdanović su krenuli od mlađih kategorija, Kalinić je u A tim ušao kroz univerzitetsku reprezentaciju. Pogledajte gde je sad, sad je šampion Evrope. Kao i Bogdan, Teo… Svi su oni išli stepenik po stepenik, nisu preskakali korake. Bez obzira što su bili veliki talenti, a sada su veliki igrači".
VOLEO BIH DA SVOJE ISKUSTVO PRENESEM MLADIMA
Pređimo malo na teme koje nisu direktno vezane za dešavanja na terenu. Pohvalio si se na društvenim mrežama da si upisao Višu trenersku školu?
"Da, pa svi u timu počeli su da završavaju škole. Ja nisam hteo da se o tome previše priča, ali stavio sam fotografiju indeksa i eto… Mogu da kažem da sam jako srećan što ću na nekom drugom nivou u budućnosti moći da se ostvarim u košarci".
Vidiš li sebe kao trenera?
"Vidim sebe kao nekoga ko može da pomogne deci i mlađim igračima i da ih usmeri na pravi put. Ako ništa drugo, bar samo na pravi put razmišljanja. I od svega toga ne želim nikakvu korist, niti da svoje znanje naplaćujem. Mnogo je onih koji žele baš to, a ja hoću da pomognem i dovoljno bi mi bilo samo da dobijemo jedno 'hvala', ako bih uspeo nekada nekog da izguram na pravi put. To bi me jako učinilo srećnim".
Srećom, imaš i sina, koji će sigurno oberučke da prihvati tvoje savete?
"Onog trenutka kada sam dobio sina, ja sam se ostvario kao čovek, roditelj. Presrećan sam. Vukan je još mali, ali mogu da kažem da je dobro dete, zanima ga košarka što me raduje. I vidim da on to voli jer ga zanima, nije da mu ja guram loptu u ruke. On sam uzme loptu pa hoće da se igramo zajedno. Ima taj neki instikt koji se meni mnogo dopada i zato me čini najsrećnijim čovekom na svetu".
Vidiš li ga već kao tvog naslednika na terenu?
"Nikada ga neću gurati da bude košarkaš. Već isključivo samo ono što on želi. Ako on hoće na badminton, brzo hodanje, ili da bude doktor nauka, magistar… Ja ću ga uvek podržati i učiniću sve da uspe. A tražiću samo jedno od njega – da bude dobar čovek. O tome sam već mnogo puta razgovarao sa svojom ženom i zajedno ćemo se truditi da ga usmerimo na pravi put. Iskreno, ja bih voleo da on bude košarkaš i da bude 50 puta bolji od mene. Ali ako ga to ne bude zanimalo, razumeću".
Izvor: mozzartsport
Komentari / 0
Ostavite komentar