Drugi život Slavka Rebića

Penzioner Slavko Rebrić iz semberskog sela Brodac i u osmoj deceniji života veoma je aktivan. Ima poveći povrtnjak za potrebe svoje porodice, a – kako veli – sve je bez hemije. Korov uništava kopanjem, paradajz i druge osjetljive vrste povrća od bolesti štiti prskanjem vodom u kojoj je dugo bila kopriva.

Republika Srpska 30.07.2017 | 17:00
Drugi život Slavka Rebića
“Svaki plod je zdrav i prirodan, pa ga mogu jesti i bebe bez opasnosti po zdravlje. Hemikalije u moj posjed ne ulaze. Doduše, potrebno mi je više vremena da sve to postignem nego kada se primjenjuju preparati, ali zdravlje je najvažnije”, kaže Rebrić.

Pored rijeke Save ima vikendicu sa povećim voćnjakom, od čega su na više od pola hektara visokorodne šljive. Tamo provodi najviše vremena. Ima i čamac, pa ponekada, ali rijetko, ribari, tek toliko da ga mine želja na vremena kada je na ovoj rijeci lovio i kapitalne primjerke ribe.

Kupio je zapušteno zemljište, pa je prvo ručno iskrčio oko šest i po dunuma, a onda zasadio više od tri i po hiljade sadnica jasena, bagrema i drugog drveća.

“U djetinjstvu imao sam samo baku, očevu majku, a nismo imali drva. Starica je na leđima donosila naramke granja da se ogrijemo, pa sam možda baš zbog toga i odlučio da zasadim šumu”, objašnjava ovaj domaćin.

Ovo o životu Slavka Rebrića ne bilo čudno, jer je u semberskoj ravnici dosta njegovih vršnjaka koji obavljaju i teže poslove, ali on je težak bolesnik – već deset godina tri puta sedmično ide na hemodijalizu.

“Zahvaljujući brizi ljekara i medicinskog osoblja u Hemidijaliznom centru u Bijeljini ublažio sam posljedice oboljenja bubrega, pa posve normalno živim. Uz to, imam i veliku podršku porodice”, ponosno kaže Rebrić.



Prije deset godina njegov život je, kako se u ravnici veli, visio o koncu. Podmukla bolest “endemska nefropatija” uništila mu je bubrege, pa mu se zdravstveno stanje dramatično pogoršavlo. Već se bio oprostio od života, jer su nalazi njegovog zdravstvenog stanja bili sve lošiji, a onda se dogodilo čudo – Slavko Rebrić se podigao skoro iz mrtvih. Zalaganjem bijeljinskih ljekara na Internom odjeljenju i redovnim dijaliziranjem zaustavljeno je napredovanje bolesti.

Kako se oporavljao i jačao mu organizam, postepeno je krenuo na posao. Prvo na redu je bio voćnjak na obali Save, potom krčenje šikare, pa sadnja šume, što je zahtjevan i težak rad i za zdravog čovjeka.

I još nešto. Nekada brojna familija Rebrića, zbog ratova i nevolja, bila se svela na samo njega. Jednog jedinog. I on je bio ratno siroče, jer mu je otac Đuro, štiteći bolnicu od Nijemaca, poginuo na Romaniji nakon Bitke na Sutjesci. Odrastao je po domovima za ratnu siročad, a kasnije je ostao uz baku. Prvo je bio kopač, pa bravar, potom automehaničar. I dalje je nastavio školovanje, pa je penziju dočekao kao mašinski tehničar.



“Ono što mi je u djetinjstvu i u mladosti bilo uskraćeno i oduzeto, kasnije mi je nadoknađeno. Srećno sam se oženio, pa sam sa suprugom Milkom dobio dva sina. Sada nas, na sreću, ima dvanaestoro – ovdje u selu Brodac, u Njemačkoj i Sloveniji”, kaže Slavko Rebrić.

Uz sve ove poslove Slavko ima vremena i za druženje sa prijateljima, za porodicu i komšije. A ono što je najvažnije Rebrići, kao nekada davno, više nikad neće biti bez ogreva. Sada imaju svoju šumu, njegovih ruku djelo.

(BN/ Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

mm v selo

30.07.2017 22:06

Bravo za čika slavka doktora za imt traktore.

ODGOVORITE