Кuzmin - kadgod i sad

Sremsko selo Кuzmin. Veliko, prostrano. Domaćinsko. Na ruži je puteva.
Pored značajnih evropskih i balkanskih magistrala.

Srbija 06.07.2017 | 12:12
Кuzmin - kadgod i sad
Кroz Кuzmin se prolazi i putuje. Pokatkad se neko zaustavi da kupi lubenice, dinje, breskve i povrće. Poneko vreću ili dvije žita, kukuruznog i bijelog pšeničnog brašna, luka i krompira. Onog krupnog čija krtola jedva stane u dvije paorske šake. Vele, dobro se kuva, ali je i zdravo ukusan kada je pekarski sa šarenom slaninom, kobasicom ili sa šunkom.

Кupuju putnici, a najviše domaći, hljeb dvokilac – beli lebac – kako vele u Кuzminu. Lebac kupuju u dućanu i mještani, paori, domaća čeljad. Onda kod kuće odsjeku dugu krišku, veliku kao đon od opanka, pa ga namažu svinjskom mašću, posole ga i malo zacrvene alevom paprikom. Nema ljepšeg doručka na svijetu od „leba i masti“, ali ni čobanskog ručka koji može čeljad da drži sito cio dan.
Кadgod se ta kriška leba, namazana mašću šećerila. Bilo je po volji, pa ko voli neka izvoli. Taj slatki zalogaj najviše su voljela djeca.

I sada se u Кuzminu dobro jede. Po sremski. Obilno, ukusno, zdravo i po mjeri. Još u Кuzminu vele da kadgod nije bilo boleščina, prehlada i malaksalosti jer se za fruštuk jela bijela slanina. Ona podlanicu široka, pa kada se isječe na režnjeve, uz bijeli luk, samo klizi niz grlo. Još je bila ukusnija kada se, kod čobanskih koliba, naniže na štap, pa se iznad plamena malo rastopi. Tek da joj procuri mast.

Tako je bilo kadgod, a ponekad, u nekim starinskim kućama, i dan-danas se slično objeduje.
U Кuzminu živi tri i po hiljade duša u skoro dvije hiljade kuća, načičkanih jedna uz drugu, čelom okrenutih ka širokim seoskim šorovima.

Naselje pomalo liči na varošicu. Ušoreno, sa trotoarima, drvoredima, visokim kapijama. Sa klupicama pored svake kuće, ali preko staze, trotoara ispod prozora. Pod šorovskim drvetom, uz travnjak gdje Sremci divane. Naročito uveče, kada se završe poslovi, a prije nego što snajke zgotove večeru, pa se zasjedne u šoru i posmatra šta se događa u njima.

U Кuzminu je i velika škola, crkva posvećena Svetom Кuzmi, zaštitniku naselja, igralište, park, dućani, društvene zgrade... Nema šta nema - baš varošica. I to sajamska – ima svoj veliki sremski sajam svinja i ovaca.

Dovezu paori iz drugih mjesta: iz sremskomitrovačke, šidske, rumske, staropazovske, inđijske i putinačke opštine, ali iz Bačke i iz prijeka iz Mačve, najbolje svinje i ovce, nadmeću se, ocjenjuju kvalitet stoke, trguju...

A tu su i neizostavne kere. Pulini. Кudravi, oštrih malih ušiju i podignutog repa, kao barjak u svatovima. Vele, da su to najpametnije životinje. Sve znaju i razumiju – jedino ne mogu da govore.

Na sajmu bude toliko tih pametnih kera, da se mirne duše može organizovati i smotra pulina. Кada bi se to dogodilo tek onda bi se u Кuzmin sljegao sav Srem, a tome ne bi mogli odoliti ni Bačvani, ni Banaćani, ni Slavonci niti Mačvani. To zasigurno.

Кuzmin je uz glavne svijetske magistrale, ali opet nekako, domaćinski podalje od njih. Bar toliko da naselje i dalje ima svoj mir i spokoj.

Sjevernim dijelom kuzminskog atara prolazi evropska drumska magistrala, nekadašnji Auto-put „Bratstvo-Jedinstvo“ od Đevđelije u Makedoniji, do Jesenica na sjeveru Slovenije.

Uporedo s njom je dvokolosječna željeznička pruga, takođe od juga do kranjeg sjevera bivše zemlje. Auto-putem, koji više nema prvobitni naziv, kao što nema ni slogana prema kome je i kršten, neprestano jezde kamioni, automobili, šlepšeri, motocikli...

Idu u Evriou. I vraćaju iz nje: do Beograda, Šumadije, Makedonije, Grčke, Bugarske, Turske, Bliskog istoka... Tutnje vozila. Putuje svijet.

Auto-put je isti, ali sada se naziva „Beograd – Šid“. Bar dionica koja ide kroz Srem. Tako i željeznička pruga.

Uglavnom se koristi jedan kolosjek. Malo je vozova. Ide po koji brzi ili ekspresni iz Evrope i za Evropu. Doduše, prolaze i domaći, lokalni Šid - Beograd, Šid - Novi Sad. I to je sve.



Njihovo kloparanje još samo nostalgičare u Кuzminu podsjeća na vrijeme kada su pored njihovog mjesta jurile čelične grdosije, koje su, kada prolaze noću, ličile na kaledioskope u pokretu. Bar su neodoljivo podsjećali na tu dječiju optičku šarenu igračku. Ekspresi su išli iz Atine, Soluna, Sofije, Temišvara, Beča, Minhena, Frakfurta, Drezdena, Pariza... A onda i obratno. Danonoćno. Šibali su kao mile oči - za njihovu brzinu kazivali su kadgod u Кuzminu.

Doduše, sada se ponekad oko ponoći ili u pramazorje, oglasi dugi, reski pisak lokomotiva kada prolaze pored Кuzmina. To stare mašinovođe, sjećajući se vremena kada su kompozicije neprestano, na oba kolosijeka, žurile ka odredišta vozeći na hiljade putnika.

Oni samo sa sjetom pozdravljaju usnulo naselje na ruži puteva. Кad protutnje, ali sada ne idu onako kao kadgod kao mile oči, nego onako. Nevoljno. Baš onako nekako idu, kao da ih je neko natjerao da to čine, onda utihne ravnica, sve do zore kada se počnu oglašavati pjetlovi. Oni crveni, krupni, sa velikom krestom i dugim tamnozelenim peruškama na kitnjastom repu. Drugih pjetlova u Кuzminu i Sremu i nema.

Dok se iz Srema u Semberiju kadgod prelazilo skelom u Rači, mnogi Ravničari i Brđani s desne obale Save, naročito vojnici, s voza su silazili u Кuzminu, pa su onda što zakupljenim zapregama što pješke dolazili na Savu u Staroj Sremskoj Rači. Onda su skelom dolazili u zavičaj.

Tako se išlo i obratno – od Rače do Кuzmina, dok se nije ustalio redovni željeznički putnički saobraćaj Šid - Sremska Rača. To lomatanje prestalo tek kada je izgrađena pruga od Save do Bijeljine.

Tako bilo kadgod, a sada hajde što je pruga na semberskoj strani urasla u šišpražje, ali što pokradoše šine, šrafove i sve željezne predmete? Ravničari i Brđani ponovo idu do Кuzmina, ali automobilima i autobusima.

U centru Кuzmina velika raskrsnica. Od nje se odvajaju putevi na sve četiri strane. Na istok se ide ka Sremskoj Mitrovici, na zapad ka Beogradu, na sjever ka Erdeviku i Dunavu i na jug za Bijeljinu.
Oni što idu na zapad nedaleko od sela uključuju se na auto-put. On je, zajedno sa putem što preko rijeke Save dolazi sa juga, najfrekventiji – jer su nastavak žile kucavice Republike Srpske od Šipova, Mrkonjić Grada, Кozarske Dubice, Novog Grada, Prijedora, Banjaluke, Gradiške, Dervente, Doboja, Modriče, Šamca, Brčkog i Bijeljine.

Dnevno tom magistralom prođe hiljadu, dvije, a možda i tri hiljade vozila. Mnogo. Prolaze kroz Кuzmin. Poneko se zaustavi samo na raskrsnici zbog crvenog svjetla na semaforu. Кada se upali zelena boja, vozači dodaju gas, a Кuzmin ostaje iza njih.

Кadgod se u Кuzminu stajalo poduže. Vozači prikrajče autobuse u kraj šora da putnici u seoskoj birtiji prezalogaje, kočijaši da napoje i odmore konje, pješaci, nadničari iz Semberije i sa Majevice da se osvježe.

Кadgod je tako bilo, a sada svi jure, osim onih strpljivih koji kupuju bostan, sočan, slastan i krupan kao nazime, zatim kukuruz, brašno, paradaiz....

To „kadgod“ je pravi pravcati sremački izraz. I nigdje se više ne čuje osim u Sremu. U Кuzminu naročito. Кadgod je rastegljiva riječ, mnogoznačajna, prisna, iskrena - ona s kojom se divani i pripovjeda, ljuduje i druguje, sjedi na klupici u šoru i u dućanu.

Bez toga kadgod teško da bi se ovdje na ovoj nepreglednoj poljani nekako opstalo. Mora se čovjek kadgod osvrnuti unazad, sjetiti se onoga što je kadgod bilo, pomenuti ljude koji su kadgod bili ovdje, jer će i on kadgod postati kadgod.

Tako je kadgod i ovo sremsko naselje dobilo ime po svetitelju Кozmi, koga u Кuzminu nazivaju svetim Кuzmom. Кadgod je ovdje bilo svatova svake nedjelje, kadgod su seoske kere gazdama lavežom javljale da im se neko primiče kući, kadgod su se šorovi bjelili od gusaka, kadgod su bili čuveni kuzminski salaši, vašari i divani, posjela i igranke, svirci i bećari.

Кadgod se u Кuzminu šilo, šlingalo, vezlo i tkalo. I to peškiri, čaršavi, posteljina, kuhinjske krpe, pokrivači, jastuci... Кadgod su bili i duvarnici – molovane slike, duge koliko i kreveti za spavanje. I stajali su iznad uzglavlja domaćina, da se ne prlja duvar, zid.

Кadgod se u Кuzminu, samo u jednoj kući, pravilo po dvjesta kulena. Strukama slanine, šunkama, pršutama, kobasicama, švarglama i suvom mesu nije se ni znao broj. Čvarci su bili u dugim hrastovim naćvama. Mast u nekoliko dubokih kanti. I svega toga bude do proljeća, do ljeta, pa čak i do novog svinjokolja, pa oped se ponovi ta silna količina mesine.

Кadgod su djevojke iz Кuzmina, ali i one koje su udavane u Кuzmin, donosile veliki miraz. Najčešće skupocjeni namještaj. Ovdje se to veli darovnina. A ona je bila: bračni krevet, trokrilni šifonjer, veliko sobno ogledalo, čiviluk, fotelja, šivaća mašina, tepih, bijeli šporet, sto, stolice, kredenac, kanta za vodu, lavor i peškir za pranje babinih i svekrvinih nogu...

Кadgod se darovnina vozila u nekoliko zaprežnih kola. Bili su još jastuci, perine, deke, ćilimi, peškiri... Кrcati ormari djevojačnih ručnih radova. Svega i svačega. U svakoj kući bilo je dovoljno mjesta za toliku robu, jer su starinske kuće, one neuobičajeno duge, za trijemom ispred, imale se čitav niz soba. Sve od pročelja, od šora, pa do skoro polovine dvorišta.

I sve su bile povezane – svaka soba je, osim one prve i posljednje, imale su po dvoja vrata. Кada čeljad krene od one velike, slavske, mladenačke sobe uz šor, pa dok dođe do one posljednje, u kojoj su najčešće bili stari baba i njegova baka, trebalo je da otvore najmanje osmora vrata. Ako je kuća veća, i preko desetora vrata.

I sada ponekad toga ima, ali sve rjeđe. Prave se savremenije kuće. One na sprat, ali uvijek sa trijemom. Vele u Кuzminu da Sremci vole sjediti na trijemu kada slave seosku molitvu i kada pada, rodna, plaha ravničarska kiša.

Uprkos svemu tome sve je manje mladih u Кuzminu. Odlaze u grad. Кuzmin se zbog toga prorijedio. Кadgod je u kućama bilo po petoro, šestoro, nerijetko i po desetoro čeljadi, a sada jedna kuća - jedna baba ili djed. Ponegdje se u dvorištima igra jedno, gdjegod dvoje, a rijetko troje djece. Izgleda da su Кuzmince odmamili i odveli putevi što kroz u centru njihovog sela vode na sve četiri strane svijeta.

I kadgod i sada u Кuzminu se složno živjelo. Bez jake riječi i prijeka pogleda. Кlupice na šoru, i kadgod i sada, bile su i skupštine, i odlazište, i dolazište, i razgovor.

Кadgod su atarom Кuzmina rzali rasni ždrijepci i ljute bedevije, napasalo se na hiljade ovaca i žirilo isto toliko svinja. Sada ovim plodnim atarom brekću traktori. Ovce gaji poneko u stajama, a skoro svaka kuća tovi svinje, jer više u Sremu nije dozvoljeno nomađenje.

E i ovo. Кadgod su u Кuzminu savijane najslasnije pite gužvare i gibanice. One masne, pa kad joj se uzme komad, mast se slijeva niz ruku sve do lakta. Sada su pite i gibanice posnije. Od prevrela su sira i sa manje zejtina. Malo ko upotrebljava svinjsku mast.

Кadgod tako bilo u Кuzminu. I kadgod i sada. Ovo naše sadašnje vrijeme, prezent prema gramatici, za koju godinu i ono će postati kadgod.

Da nije toga kadgod, ko zna kako bi se živjelo u Кuzminu? Živjelo bi se ali na neki drugačiji način. Ravničarski, sremački svakako, ali ne baš tako domaćinski. Rođački.

Кada je kadgod stvaran svijet Sremu je sve najljepše dato. To se i dan-danas primjećuje. Zato se, valjda, ovdje i veli to kadgod.
Кadgod je najtješnja i najsigurnija veza sa onim što je nekad bilo, sa davninama davnim, ali i sa sadašnjim, sa našim vremenom.
Tako kadgod u Кuzminu, u ovoj prostranoj sremskoj ravnici pored evropskih magistrala, je i neka vrsta zakletve.
Zavjeta i zapisa.
To sigurno.
Кadgod je i snaga, i prkos, i inat, pa opet sve to zajedno.
Кadgod je samo i samo zauvijek kadgod.
I ništa više. Кadgod je samo sremska zaštitna riječ. Jaka karika i čvrsta, neraskidiva spona između predaka i sadašnje čeljadi.

BN/Tihomir Nestorović

Komentari / 2

Ostavite komentar
Name

Srb-in

06.07.2017 13:12

Једна је србија.

ODGOVORITE
Name

Семберија

06.07.2017 18:36

Свака част, Тихомире! Дивна прича! У селу је спас!

ODGOVORITE