Dodikove laži

Po difoltu građani bi trebalo da vjeruju predsjedniku i upravo zato predsjednik ne bi trebao/smio bezobzirno lagati. Pojedine Dodikove laži, nebrojeno puta izgovorene da su gotovo pretvorene u „istinu“, ovaj tekst razobličava u potpunosti.

Republika Srpska 19.05.2017 | 14:19 Koliko puta ste od Milorada Dodika čuli već otrcanu priču da su ga „SDS-ove vlasti“ optužile samo zato što je svojim ministrima kupio odijela? Čisto da se ministri ne bi „brukali pred svijetom“.



Sjećam se kad ga je Milomir Marić u emisiji „Ćirilica“ upitao da li je i on na taj način kupovao odijela. Dodik je to zanijekao tvrdeći da je on oduvijek imao para. Elem, i optužnica i presuda su saglasne: Dodik je po ovom osnovu, te preko „ministarskih dodataka“, sebi pribavio imovinsku korist u iznosu od 66 000 konvertibilnih maraka (KM).

Elem, laž je i da ga je procesuirala SDS-ova vlast. Činjenice su sljedeće: Glavna služba revizije Republike Srpske izvršila je reviziju rada vlade Milorada Dodika od 1998. do 2000. godine. Sve otkrivene nezakonitosti i nepravilnosti Služba revizije adekvatnim izvještajem dostavila je nadležnom/banjalučkom tužilaštvu.

Znači, to da je Milorad Dodik teško kršio zakone i propise utvrdio je NAJBOLJI i NAJPOŠTENIJI službenik institucija Republike Srpske – gospodin Boško Čeko! Nakon toga Čeko je izvršio svoju zakonsku obavezu i tužilaštvu predao dokaze Dodikovih marifetluka. Nema to, dakle, nikakve veze sa „političkim odmazdama“ kako to Dodik godinama lažno tvrdi.

Banjalučko tužilaštvo je po Čekinom izvještaju sprovelo istragu, te optužilo Dodika i ministra Novaka Kondića zbog višemilionskih nezakonitosti. Sud je potvrdio optužnicu i počelo je suđenje, no o tome na kraju teksta.

U čemu su se sastojale Dodikove zloupotrebe službenog položaja?

Optužnicom je terećen po 32 stavke pribavljanja protivpravne koristi sebi i drugima, ali sam zbog kapacitiranosti teksta izdvojio samo neke. Tačno je da je Dodik u dva navrata sebi i ministrima dodijelio po 1 500, te 3 000 KM za kupovinu odijela.

Međutim, ono šta je u bilo mnogo spornije jeste tzv. ministarski dodatak. Sopstvenom odlukom Dodikova vlada uvela je ovaj „pride dodatak“ na platu prvo u iznosu od 2 000, a potom i na 3 000 KM. Koliko me sjećanje služi tadašnja ministarska plata iznosila je nekih 700-800 KM, koliko su mjesečno primali i primarijusi medicine ili univerzitetski profesori. Proizilazi da su ministri svoja primanja nezakonito uvećavali 4-5 puta.

Elem, navedene nezakonitosti jesu oštetile budžet, a li je sve to sitnica u odnosu na troškove „kupovine lojalnosti“. Po samo njemu znanom nahođenju i izboru Dodik je za tadašnje (i današnje) prilike pojedincima dodjeljivao ogromne novčane iznose za „stambeno zbrinjavanje“.

No, suđenje zbog opisanih krimena tek je lakrdija nezapamćena u savremenom svijetu. Primjera radi, Dodik se branio da su svi krimeni u stvari predstavljali odluke vlade. No, Glavna služba revizije utvrdila je da u dobrom dijelu slučajeva uopšte nije bilo zasjedanja vlade na dan kad se tvrdilo da je neka odluka donesena.

I nije trebala Dodiku nikakva sjednica obzirom da je na ceduljicama pisao ministru finansija Novaku Kondiću koliko da isplati navedenom licu, a ovaj je to samo prosljeđivao na blagajnu (prema presudi).



Skandalozno je kad se jedna vlada „brani“ tvrdnjama da je službenu dokumentaciju držala po podrumima u najlonskim kesama, zbog čega je „razumljivo“ da nema zapisnika sa sjednica. Zato su svjedoci, najbliži Dodikovi saradnici i oni koji su tokom njegove vladavine ponajviše „omastili brkove“, tvrdili kako se „sjećaju“ baš tih spornih sjednica čiji zapisnici nedostaju.

Možemo i dalje nabrajati ružne aspekte ove presude, ali je mnogo važnije izreći esenciju. Vidite, presuda je donesena pred kraj 2005. godine, znači kad je već svima bilo jasno da Dodik ponovo preuzima vlast. Pitanje je bilo samo: da li će vlast preuzeti mirnim putem ili ponavljanjem državnog udara (kao 1997.)?

Što se tiče navoda o ponovljanju državnog udara uskoro slijedi tekst o tim događanjima (vezano za pomenuto „kupovanje lojalnosti“ u policijskim strukturama). No, ovde moram otvoriti pitanje: odakle Dodiku novac da ga tako dijeli „i šakom i kapom“? Odgovor je vrlo jasan. Odmah po preuzimanju vlasti 1998. godine sa Madlen Olbrajt dogovorio je prvu tranšu američkih kredita i donacija u iznosu od 100 miliona dolara.

Kako sam to već opisivao u feljtonu „Bitka za Radovana“ (potražite feljton na Net-u) i drugim tekstovima Amerikanci su, normalno sa poznatim domaćim izdajnicima, tek 1997. godine okupirali do kraja Republiku Srpsku, a potom i formirali marionetsku vladu. Morali su „svoju vladu“ i novčano pomoći! No, suština takvog američkog ponašanja ogleda se u tada već uveliko započetim pripremama bombardovanja Srbije.

Znači, nije Dodik kupovao lojalnost pojedinaca samo zarad sopstvenih političkih interesa, nego kao NATO agent i u svrhu zločinačkog plana konačnog slamanja srpskog naroda sa obe strane Drine. Zato mi je važno objelodaniti ko je i koliko dobio „prljavih američkih dolara“ doniranih u svrhu uništavanja sopstvenog naroda.

Toliko za sada, uz podsjećanje kako je ovo tek „uvod“ u mnogo bolnije i teže teme...

Izvor: borislavradovanovic.blogspot.ba