Car je Bijeljinu vječno darivao

Ima jedno neobično mjesto u Semberiji, u njenoj Bijeljini, do kojeg vode svi putevi, sve ulice i trotoari - bijeljinski perivoj.

Republika Srpska 18.05.2017 | 07:36
Car je Bijeljinu vječno darivao
Gradski park u Bijeljini je ponos svih Semberaca - rajsko mjesto prvih uzdaha i poljubaca, radovanja i tuge, uzdizanja do neba i padanja u kal...

To je perivoj platana, tajni i suza, prigušenih "ah", grčenja i opuštanja. On je je nekad bio promenada cipela, brčića, dugih zolufa, kožnih jakni, farmerki, prvih plesova, sigurno konačište za odocnjele putnike i beskućnike...

On je, on je - i začeće. Poodavno je napunio vijek postojanja, botanička je rijetkost i prirodna ljepota po kojoj se Bijeljina prepoznaje.

Njime diše veliki bijeli, široki, ravni i prepuni semberski grad.

Vremešniji je od većine građevina u Bijeljini. Zasađen je 1891. godine kada je Bijeljina, nakon duge turske vladavine, polazila prvi put u Evropu po škole, bolnicu, apoteku, korzo i svijetle trgovine. Kada je robom zamijenila espap.



Alejama perivoja šetali su Jovan Dučić, njegova Magda (bijeljinska poetesa Magdalena Živanović), Silvije Strahimir Kranjčević, Dušan Baranin, Sofka Nikolić i drugi.

Bijeljinski perivoj u početku je imao sličnu sudbinu kao i Tajšmajdanski park u Beogradu. Tašmajdan je prvo bio kamenolom i na periferiji naselja, a bijeljinski velika ledina, svačija i ničija pustolovina, kaljuga uz čaršiju. Oba parka dobri ljudi su uredili i zasadili drveće i cvijeće, prosjekli im aleje, zasijali travu i žbunove, postavili klupe i kandelabre - napravili raj na zemlji.

I sada se bijeljinski park može porediti sa Tašmajdanom po veličini, posjeti, namjeni i značaju. Samo što je u pjesmi na Tašmajdanu bila Višnja, a u bijeljinskom perivoju zanosna Drinka sa čudesno vragolastim čuperkom kose.

Nekada pusta i jalova blatnjava gradska poljana - sada najznamenitiji dio grada. Nema ni jedne bijeljinske porodice koja nije, s ponosom, u park vodila goste, rođake i prijatelje kada im dođu u posjetu. Na prste se mogu izbrojati gradska djeca koja nisu prohodala i na njegovim travnjacima i alejama načinila prve klecave, nesigurne ali za život bitne korake.

I kada se potisne nostalgija i "žal za vremenima starim", mirne duše mora se priznati da je bijeljinski zasad slika i ogledalo grada, njegova dika, odredište, sastajalište, izletište, prečica, mjesto plača, poletište za "deveto nebo" i samo jedino i jednostavno - park.

Uvaženi Bijeljinac, profesor srpskog jezika, književnik i novinar Slobodan Petrović, hroničar Bijeljine i Semberije, zapisao je da je bijeljinski park prije stotinu i više godina počeo saditi car!

Bijeljina je zbog toga jedini grad na svijetu kome je car podigao park i bio mu čuvar!

Naime, u sadašnje Novo Selo, istočno od Bijeljine, gdje je sada Poljoprivredno dobro "Semberija", Austrougarska je, kada je anektirala ove krajeve, dovela svoje podanike i podigla naselje i nazvala ga po svom monarhu Franc Jozef Feld – Selo Franca Jozefa.

U njega je 1882. godine, sa roditeljima, iz Austrije, doselio i plavokosi dječak Johan Kajzer što u prevodu na srpski jezik znači Jovan Car. Otuda i priča da je car podigao park i čuvao park.



Zavolio je mali Jovo Car, ravnicu ali su mu nedostajale šume iz rodnog, zavičaja. U Franc Jozef Feldu tada nije bilo ni jednog jedinog drveta, čak ni žbuna. Zbog toga je mali plavokosi Car maštao o tome da, kada odraste, sadi drveće. Mnogo drveća. Da posadi čitavu šumu.

San mu se i ostvario.

Nakon školovanja u Austriji Johan Kajzer vratio se u Bijeljinu i postao beamter (službenik) u opštini u "Odjelu za uzgoj lovstva i podizanju šuma".

Na njegovo traženje opština je odobrila kupovinu sadnica raznog drveća za budući park. Johan Kajzer prionuo je povjerenom mu poslu, sa germanskom preciznošću i pedantnošću, ali i kao veliki zaljubljenik u prirodu.

Brzo je napravljen plan budućeg parka i sačinjen raspored sadnica na velikoj povrljini. Predviđeno je bilo da najviše bude sadnica platana (do tada nepoznatog drveta u Semberiji), kestenova za parkovske aleje, zatim topola, jablanova, lipa, tuja, jela, bora, bukve i niskog alpskog rastinja za imitaciju grmova.

Da bi nabavio sadnice Johan Kajzer je dva puta išao u Beč i Budimpeštu. Nabavio je i sadnice rijetkog egzotičnog drveta koga sada u parku, nažalost, nema.

S proljeća 1891. godine Johan Kajzer počinje sadnju – pratvarajući svoj dječački san pretvarati u stvarnost.
Kajzer je bdio nad poslom. Nadgledao je radove, pokazivao ljudima kako se sadi drveće, a i sam je uzimao ašov i lopatu. Kaljava i pusta bijeljinska utrina postala je park.

Sadnice su propisno bile zaštićene od glodara, ali ne i od djece i gradske sirotinje, jer tadašnji ljudi nisu mogli shvatiti da više neovlašteno mogu ulaziti na bivšu gradsku ledinu, koja je, dok Kajzer nije posadio drveće, bila svačija i ničija - ni carska ni spahijska.

Bila je, u stvari, utrina nekog bega po kojoj je svako mogao plandovati i raditi šta mu je volja. Sav tadašnji bijeljinski svijet čudilo je što plavokosi Švabo i iz Franc Jozef Felda sadi toliko drveća, koje nije voće i koje ničemu ne služi.

Kajzer je imao dosta muke sa razuzdanom djecom da bi sačuvao park. Neki su mu krali sadnice i nosili ih kućama, pa je Johan morao trčati s kraja na kraj parka, mlatarati rukama i štiti svoj zasad.

Mlatarao je tako Car Jovo, kako su ga Bijeljinci po svome prekrstili, po parku od jutra do sutra čuvajući drveće. I ostario je mlatarajući rukama i, što na njemačkom što na jedva naučenom srpskom jeziku, do kraja života je prijetio, psovao, molio, preklinjao, vrištao i bogoradio.

- Luda sfijet! Luda, luda! Blesafa! Ne čupala drfeće! Ostafila to, komšija, molila te ja... Ostafila ta drvo đafo te odnijela! O, luda sfijeta! Luda, luda... - godinama se razlijegao gradskim parkom glas Johana Kajzera.

I uspio je. Sačuvao je svoje carstvo od nekoliko hektara – sadašnji velelijepi bijeljinski park.

Kasnije su Bijeljinci sve čuvare parka zvali kajzer (car), pa ma koje on vjere bio. A kajzer u parku je bilo značajno i poštovano zanimanje. I sada stariji ljudi u parku plaše djecu kajzerom, tim čudnim, nabreklim, plavokosim, zadihanim i upornim Austrijancem koji je begovu kaljavu pustolovinu, obraslu divljim jabukama, trnjinama, trešnjama i gloginjama, pretvorio je u najznačajniji dio Bijeljine i čitave Semberije.



Jovo Car je uspio i ostavio iza sebe djelo neprocjenljive vrijednosti.

Bio je jedini car na svijetu kome je glavno i jedino zanimanje bilo da čuva park. To samo može biti u Semberiji i nigdje više na zemaljskom šaru.

Perivoj su uspjele sačuvati (mada u nekim vremenima izuzetno teško) i mnoge generacije Bijeljinaca. Osim Bijeljini, park pripada i svakom Ravničaru. Za sve je park svetinja, mjesto iz mladosti koje se ljubomorno čuva i ne dozvoljava se nikome da pomuti uspomene iz njega.

Bijeljina i semberska ravnica u parku imaju svoje blagorodno mjesto, na kome se rađaju velike i prve ljubavi, u kome se mame prvi drhtavi, slatki i vreli poljupci. U njemu se mrse se i vole čuperci i - i, na kraju, provode se penzionerski dani sa pričom o čuperku zanosne Drinke.

Bijeljina je opet pošla u Evropu.

Sada sa svojim perivojem.
To nije mala stvar, jer njoj je park podigao i čuvao jedan car!

(BN televizija/Tihomir Nestorović)

Komentari / 4

Ostavite komentar
Name

marija

18.05.2017 09:01

Lijepo i najljepše u Bijeljini što postoji ali ulaskom u posed Kriške to više nije to već je jednu trećinu uzrupirao. Tu sad djeca više nisu bezbedna auta stalno nešto dovode, odvoze pa su pustili i robe da tu trguju sa igračkama a on na djecu galamai?Meni je to sve fuj

ODGOVORITE
Name

Moja Semberija

18.05.2017 09:10

Eeeee Baćo naš. Vrati ti mene skoro četrdeset godina u nazad. I neizmjerno ti hvala za ovu prelijepu priču o našem parku. Nema momka koji je odrastao u Bijeljini da u parku nije prvi put poljubio djevojku....

ODGOVORITE
Name

Dragan

18.05.2017 10:30

Moram da pohvalim članak! :)

ODGOVORITE
Name

Ja sam čist a ti?

18.05.2017 16:51

Ko sad čuva park?Ko ga uredjuje?Koliko ja znam i vidim niko.Srbi se bave samo švercom i ničim više.I u tom parku privatnik švercer zauzeo dobar dio,kojekakvi šverceri prodaju smece,daj bože da ovo svetski tajkuni ne pocnu i po parku graditi zgradurine.Trotoare zauzimaju nema nikakvog reda,još malo i stolice će biti na asfaltu.

ODGOVORITE