Doba kada se dogodila poplava

Maj mjesec.  Neki dan iza Đurđevdana proste, dosta čudne i nepredvidive 2014. godine.  To je vrijeme kada svaka kap kiše vrijedi više od dukata, jer klasaju žita i bujaju okopavine. . .

Republika Srpska 08.05.2017 | 22:30
Doba kada se dogodila poplava
A kiše nema, pa nema.

Cvile usjevi zbog suše. Vrelina. Čini se da ni dodole ne bi mogle izmamiti dažd.

A onda iznenada, kao da su uslišene ljudske molbe - pade kiša. Plaha. Proljetnjica. Ona sa zlatnim kapima. Nakvasi, kako pjesma kaže: livade, i potočić, i travicu. Potekoše umilni majski dani.

I sve bi bilo dobro da je kiša proljetnica stala na vrijeme. Da je samo prosula svoje zlato po poljima. Ali tako ovoga puta ne bi.
Kiša je padala dan prvi, pa dan drugi, pa treći... Kapi joj postadoše olovne. Otežaše i potamniše, pa se još na nebu sliše u mlazeve. Potekoše. Zaprijetiše. Liju nemilice. Na zemlji u bujice.

Udarile vode s neba i sa zemlje. Onda i iz zemlje, pa s brda i sa rijeka.



I bi potop. Veliki. Neviđeni. Opasan.

Krenuše mutne vode s brda i gora. Nezaustavljivo. Kidišu. Uzjogunile se, povilenile. Krenule u sela i gradove: kroz vrata i prozore, preko tavana i spratova, preko kreveta i stolova, kroz granje drveća, preko polja i dolova – i sjuriše se u ravnice ravne.
Pobunila se priroda.

Podivljala. Neumoljiva. Ne prašta. Ruši i drobi. Kidaju se i brda. Otvara se zemlja kao da je došao sudnji čas. Cijepa se. Guta i nosi kuće. Prti sve sa sobom. Potmulo u dubinama škripe stijene. Čini se da se to javlja onaj drugi, podzemni, onostrani svijet.
Krenula i klizišta. Hiljade se. Pucaju temelji kuća. Nestaju ognjišta. Došlo zadnje vrijeme.

A vode i dalje bujaju. Rijeke nabrekle. Sve do jedne.

Drina došla od brijega do brijega, ali ne „od suza zvorničkijeh cura“, kako kaže stara pjesma, nego od sile i bijesa, od moći i nadmoći razgoropađene prirode.

Zelenika uzvrištala. Pomaila se. Tijesno joj u koritu, pa u ravnici udarila onuda kuda je vijekovima tekla. Šiba kroz vodojaže, jaruge, kroz usjeke, starače, doline i kanale.

Nezaustavljivo.

Za njom krenuše i Janja i Dašnica, pa onda sve tri zajedno pravo u Bijeljinu. U centar. Kroz grad. Matica juri ulicama.

Voda ulazi u stanove, u kuće, u podrume... U selima i u štale i obore. Kida plodnu zemlju. Ruši puteve.

Tako nešto rijetko se viđa. Bar ne u dva-tri ljudska života. Možda i duže.

Ali se sve to, ipak, događa u maju. I to odmah iza Đurđevdana.

Čak grđe i opasnije neto prije samo četiri godine. One čudne 2010. godine kada je ravnica plakala.



Šiba Drina prostranom ravninom ravnom ka svom uviru. Nezaustavljivo. I ništa ne oprašta. Nikome i ničemu. Nadjačala je sve ustave i brane, nasipe i puteve... Kidiše. Topi sela – sve od Janje do Rače.

A onda poplave i u Doboju i Šamcu. Katastrofalne. Tamo krenula Bosna. Kulja voda duboka dva, tri, pet, pa čak i deset metara. Ni ona ne oprašta. Sve oko nje liči na smak svijeta.

Sva ta pomama nadoji Posavinu, pa se sjuri u Savu – u prenabreklu, u tromu i veliku. U mutnu i opaku.

A Sava se uspinje uz nasipe. Pjeni i pritišće. Kidiše. Prijeti. Zlokobno.

Tako nešto s vodama u semberskoj ravnici i nije nešto novo. Tako biva od kada je ovdje ljudi. Oduvjek. I stalno se sa njom bije bitka. Borba neprestana. Prava tuča čovjeka i rasrđene prirode.

Poučeni poplavama prije četiri godine, kada je jedva zaustavljena voda na Topolovcu, Semberci počeše opravdano strahovati da negdje ne popusti nasip. Da se sva ta sila ne sjuri na njih. Da ih ne podavi i potamani.

A da pukne nasip pored rijeke Save, nekako je isto kao da se čovjeku sam od sebe odveže pupak. Tako nešto rijetko biva. Ili nikako. Do sada nije upamćeno da se nekome odriješio pupak. Za to ne zna naša generacija.

I dogodi se to čudo. Sava provali nasip u Batkoviću. Jurnu bijesna voda u ravnicu. Nosi i drobi. Valja i topi.
Ruši i davi. Bujica duboka dva, tri, četiri metra. Ponegdje i više. Poplavila plandišta i ispašišta. Zapljusnula njive, povrtnjake, šume... Jurnu i u kuće. Do koljena, do pasa, do ramena, iznad glave.

I baš nastade sudnji dan. Sličan smaku svijeta. Vodurina ravnici iščupa srce. Ali ne i dušu. Da je sve to što se u subotu 17. i u nedjelju 18. maja proste 2014. godine slučajno samo bila noćna mora, i od nje bi se nekako spasli. Bar bi se probudili. Doduše, oznojeni i zadihani kao što bivaju poslije svakog teškog sna.

Ali ne bi tako. To nije bio san – već opora java.

Istinska. Stvarna stvarnost. Opasna i neviđena. Nasta potop.

Iz jave, iz stvarnosti, nikad nije bilo buđenja. Niti se može pobjeći od nje. Ona je kao sjenka. Usudna i prati. Nigdje ne mrda.
Ravnica hraniteljica, zaštitnica i milosnica postade sinje more. Preveliko, preduboko, zamućeno, opasno...

Sve poplavljeno. Zažmurilo. Svijet se spasava. Drami se drama. Priroda nadmoćnija. Vodurina ne odustaje. Davi i guši. Topi i napaja. Doji i ruši. Čupa i nosi. Nestaju imanja u času. Stoka se davi. Nezapamćeno. Neviđeno. U stvari – nikad tako nešto nije ni bilo.

U cijeloj toj patnji Drina se nekamo iskrade i sakri, ali dok ne pobježe – spoji se sa vodom Save. Uli se u nju na mjestu gdje joj nije mjesto za uvir – usred ravnine ravne.Goropadna Sava ne mrda. Njoj se, izgleda, ne ide iz Semberije, pa još više pritiskala.
I ogluvila je.



Ne mari na vapaje i plač, na molbe i molitve. Nemilosrdna vodurina. Gadna da gadnija ne može biti. Prljava da prljavija ne može biti. A onda, nakon što je pomislila da je sve podavila, najednom stade. Ustuknu. Krenu dalje ka Šapcu i Obrenovcu, rušeći sve pred sobom. Iza nje u Semberiji osta pustoš.

Sve jedne jedine boje – boje raskvašene zemlje. Boje gliba i gladi. Osta uginula stoka, uništene kuće, zagađena izvorišta, osušeno voće...

Mjesec dana kasnije u Batkoviću je počela obnova probušenog nasipa. Muk. Pustoš. Ni ptica da zapjeva.

Napaćeni ravničari vraćaju se poplavljenim, ugašenim, kaljavim, hladnim, umrtvljenim ognjištima. Život se polako budi. Sporo. Presporo. Potrebne su godine da sve bude kako je nekad bilo. Ako se tako nešto ikada i uspije postići. Sela stradalnici pored rijeke Save – Klis, Batković, Ostojićevo, Brodac, Jelaz, Velino Selo, Rača, Balatun.

Kada se bude, svima u njima čini se da su na nekoj drugoj planeti. Na nekoj dalekoj, izgubljenoj – na bezimenoj. I ovaj najveći, najgrđi, najopasniji, najjači i do sada nezapamćen povodanj – pomama prirode – postaće međnik u pamćenju ovih ljudi.

Pamtiće se kada su to iza Đurđevdana 2014. godine u ravnici ravnoj lile olovne, teške, preteške kiše. Kada je udarala voda s neba, sa zemlje, iz zemlje i preko zemlje. Kada je pukao nasip pored rijeke Save, a Semberiji bilo srce iščupano.

Pamtiće se i kada su se najednom iza povodnja posušili svi jorgovani. Tako to biva u ravnici semberskoj kada se pobuni priroda i kada se, daleko od svojih korita, od bijesa i siline, sastanu vode njenih dviju rijeka – trome Save i neukrotive Drine Zelenike.

A to je sve bilo s kraja proljeća čudne 2014. godine, a u njenom mjesecu maju, a u njegovom osamnaestom danu.

Bilo – ne ponovilo se.

Autor: Tihomir Nestorović

BN televizija

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Kkkkk

09.05.2017 07:04

U mene se događalo u istoriji kad nisu bili izgrađeni odbrambeni nasipi kraj Save da redovno Sava plavi selo. Ali 2014. kad već postoje savski nasipi dogodilo se da je pritoka Bosna nekuda okolo poplavila selo što se nije nikada ranije dogodilo. Nabujala Sava jednostavno nije mogla primiti nabujalu Bosnu. U mene je u dvorištu i zgradama vodostaj bio 1,5 m a u kući iznad temelja pola metra. Jesu prije toga agrometeorozi na radiju govoprili kako će od proljetnih kiša i umjerene temperature 2014.godina biti rodna i bila bi da poplava nije isprljala i podavila usjeve. U mene nije povrće ne znam koliko veliko ali komisija za poplave je procijenila da je šteta na povrću bila 2000 KM pa sam dobio 23% od toga =460 KM.

ODGOVORITE