Vedra jutra Kozare i Semberije

Čudne li su ljudske sudbine. I njihovi životni putevi. Prepliću se, uvijaju se, savijaju i ispravljaju, pa opet sve iznova. U krug, ili u pravoj liniji. Onako kako se kome predodredilo samim rođenjem.

Republika Srpska 30.04.2017 | 14:12 Na tako nešto čovjek, pojedinac ne može da utiče. Tako ne biva. To sa sudbinom odvija se mimo znanja, želja i volje ljudi. Negdje iznad njih. Možda i u samim nebesima. Ali i u genima. U porodičnim lancima, pa sve zavisi ko je i kakva familijarna karika u njima.
Čovjeku samo preostaje da korača svojim putem, da savija životne krugove, da ih ne zamrsi i ne izgubi. Ostaje mu samo da ide. Da korača, pamti i živi.

Tako je i sa Zdravkom Zgonjaninom Baćom. On je rođen je u Velikoj Žuljevici kod Novog Grada, podno legendarne planine Kozare, živio je u Sarajevu, a sada je Bijeljini. Stihom, prozom i fotoaparatom bilježi autentične slike o ljudima i događajima u svim svojim zavičajima.

I on je išao svojim putem. Iz jednog u drugi životni krug je ulazio je i snalazio se u njima. U životu ovoga Kozarčanina po rodu i porijeklu, Majevičanina po tazbini, a Semberca po novom ognjištu, mnogo toga se događalo neočekivano i iznenada - oštro i silovito. Mimo njegove želje. Neočekivano. Iznenada. Od srećnog, ranog djetinjstva, pa do dječačkih krvavih ratnih stradanja u kozarskoj epopeji. Samo ga je usud spasao da ne doživi sudbinu hiljada njegovih vršnjaka - kozaračke djece - ljeta 1942. godine. Ili je to učinila sama vasiona.

Kasnije mu je život išao uravnoteženim tokom. Doduše, bilo je ponovo stradanja, bježanija, opasnosti i nevolja, ali su one ostale iza njega. Sada je uzoran otac i brižan djed. Uspomene na sve to što mu se u životu događalo nikada nisu iščezle. Zdravko ih je pokupio, inventarisao ih odredio im je mjesto u svojim sjećanjima koje im pripada, pa im se sada pokatkad vrati. oduži im se i zahvali što su ga okalile za sve kasnije, doduše manje opasne, trenutke koje je imao u životu.



Životno preplitanje uspomena, njihovo nastajanje, nizanje i čuvanje, onako kako su nailazile po njergovom usudnom redoslijedu, počelo se Baćinim rođenjem 1937. godine u glasovitom selu Velika Žuljevica. Prva sjećanja su tekjla onako kako se to događalo svoj djeci na Kozari i podno nje – srećno, razigrano i raspjevano na plandištima i liovadama, na zborištima i prelištima, uz ognjišta i tamburicu. Idilično. Gorštački. Kozarački. Krajiški. Kasnije ih je potonji književnik slagao u rime i priče, ali, bar ono što je ostalo od njih nakon krvave događaja na Kozari 1942. godine, preslikao na fotoaparat. Sve to čuva od zaborava.

A onda, kako to biva na ponosnoj Kozari, uslijedila je usudna smjena događaja u Baćinom životu - kozaračka epopeja. Zbijegovi, stradanja, jauci, krv, strah... Sve odjednom i nenadano. Imao je tada samo šest godina kada su ustaše u neizvijesnost potjerale veliki zbjeg sa Kozare - žene djecu, starce, bolesne... U toj koloni koja je vodila pravo u pakao - u Jasenovac - bila je i uplakana i uplašena, ali ljupka djevojčica iz familije Grublješić, Baćina komšinica, potonja glumačka diva Božidarka Frajt.

I opet neočekivano - Baćo ispada iz zaprežnih kola punih kozaračke djece povedenih u pakao. Srećom u sveopštoj gunguli to niko nije vidio. Nisu ga primjetili ni krvoločni gonioci Kozarčana - sakrili su ga oblak prašine od brojnih zaprega i duge kolone zatočenika i gusta kozaračka šuma - ostao je na rodnoj Kozari.

Život ide dalje. Kozara i Potkozarje vidaju krvave ran. Rijetki preživjeli izlaze iz zemunica, iz gustiša i skrovišta, pa se vraćaju na popaljena ognjišta. Okupljaju se, pomažu jedni drugima, traže nestale... Nastaju za Zdravka neke nove, čudnovate dječije slike zavičajne u rodnoj Velikoj Žuljevici, sada opustjeloj, utihloj i popaljenoj, pa se ponovo, kao i one prije njih, srećne i bezbrižne, urezuju u dječije pamćenje - sada opore, bolne i gorke.

Doduše, poneka, ipak, biva lijepa, pa je mali Zgonjanin "trpa" u svoju šarenicu uspomena. među njima su pronađeni predmeti na zgarištima - rudarske lampe, momački štap košije Grubješića, Božidarkinog oca (i sada ga Baćo čuva u Bijeqini), tamburice i torbe, ali i kruške medvake - vedra kozaračka jutra.
Onda, opet usudno - neočekivani ali obavezan odlazak dječaka u bijeli svijet- školovanje u Sarajevu, a onda službovanje u Tuzli i Sarajevu...

Ponovo se redaju životne slike iz novih zavičaja, pa se, kao i sve one ranije, slažu u Baćinoj šarenici. Sada su skoro idilične ali su Kozara i Kozar~ani su uvijek u njima - iskreni, otresiti, odlučni, prisni i dobroćudni. U šarenici njegovih uspomena sada su još i Majevičani i Semberci, takođe, mileni kao i njegovi Kozarčani, jer ima mnogo sličnosti između Kozare i Majevice, Potkozarja i Semberije.

Topla su ognjišta i tamo i ovdje u blizini Drine, ukusne su i kruške, jabuke i šljive, isto su im pitke rakije, vedra su im i jutra.
A šarenica se sada, šezdeset i više godina nakon kozaračke epopeje, napunila do vrha. Baćo je odlučio da u njih uvede reda, da posmremi uspomene slično onako kako to djevojke čine sa svojim ruhom. Počeo ih je polako i pažljivo slagati u najintimniji dio svoje duše. Skoro pobožno. Prvo su Krajiške uspomene, a potom i sve ostale - krenuo je kratkim pripovijetkama o uspomenama na svoje Krajišnike.

I danas, kad god dođe u rodni kraj, voli proći mjestom gdje je bila kuća stare Stane Prokine. Ko zna, možda je baš ta baka bila spisateljica njegove vjere u ljubav, pa joj zato uvijek u crkvi zapali svijeću, ali i za duše njegovih Kozarčana, dragih mu likova koji se više nigdje ne mogu sresti na ovozemaljskim putevima i raskršćima.
Redale su se tako uspomene, a književnik Baćo ih je pretakao u stihove:

Tri su rijeke u mome zavičaju:
Una bistra k'o suza u oku,
Strižna modra, Sana srebrnasta.
Krajinu su vodom opasale,
Grmeč ljuti, Prosraru planinu
i Kozaru, majku proslavljenu.

O Zgonjaninovoj poeziji književnik Vuk Krnjević, pored ostalog, zapisao je i ovo:
Kao čovjek velikog životnog iskustva Zdravko Zgowanin je u svojim lirskim zapisima težio, i uspjevao, da vaspostavi autentičnu slikovitost prvobitnih događaja i u mladosti i u zrelosti a, naročito, u djetinjstvu.

Baćin zemljak književnik Dragan Kolundžija zapisao je:
Dok čitam pesme Zdravka Zgonjanina - Baće, pesme prepoznatljivih slika i zvuka, ja ih vidim i čujem, osećam i razumem, prihvatam i ne prihvatam, pozdravljam i kritikujem, hvalim i kudim, biram i zrno od kukolja odvajam.
Pričom, ali više stihom Baćo Zgonjanin je pretako i redao uspomene iz svoje šarenice i o modroj Majevici, plodnoj Semberiji, plahovitom Podrinju, blagorodnoj Vojvodini...
Znalački je sredio sve svoje uspomene. Sve potaman i na mjestu koje im pripada. Objavio je nekoliko zbirki pjesama i kratkih priča, a onda se latio fotoaparata.

U stvari, možda je svojom "smenom" prvo i počeo sređivanje šarenice uspomena. Najprije je fotografisao svoju obnovljenu rodnu kuću u Velikoj Žuqevici, a potom mnoge majke Kozarčanke u crnom, djeda po majci Luku Ljiljka, Zgonjaninsko raskršće, Vujanovića kuću u Žuljevici, a onda je krenuo dalje - fotografisao je sve što mu je bilo u Šarenici: kuće na Romaniji, na Majevici i u Semberiji, ovčare nomade na Mrakovici ispred istoimenog kozaračkog hotela, zatim avion u Međuvođu, polazak u svatove, karbituše lampe, rudare iz Lješana, Tobut na Majevici, rijeku Sutjesku, kozaračku i majevičku nošnju, Skadarliju u jesen, drage prijatelje, književnike...
Stotine fotografija. Sve dokumentarne, autentične. Ima ih ima dosta i umjetničkih, sa visokim stepenom kvaliteta. Baćo se, ipak, odlučio za dokumentarne snimke.

Možda se to zbog njegovog sređivanja uspomena. Nastala je tako čitava galerija. Ima ih na stotine.
Kada se okane stiha i fotografske blende, Baćo se u ravnini ravnoj, u Semberiji, ili u Priboju na Majevici, lati krajiške tamburice, pa joj prebira žice. Slaže kajdu za kajdom. Sliva ih u pravu pravcatu krajišku simfoniju, a onda nenadano grunu i drčne majevičke arije uz tamburicu sa Kozare.
Kozaračka tamburica ne jeca. Ona se gordi.
Snaži onoga koje je svira i ko je sluša, pa i kad slaže i majevičko-semberijski napjeve.
Tako nastaju zvuci i stihovi vedrih jutara svih zavičaja Baće Zgonjanina.

BN televizija