Stablo uspavalo Vuka Brankovića

Prema legendi koja se vjekovima pripovijeda u Salašu Noćajskom, na sjeveru Mačve, velmoža Vuk Branković zakasnio je na Boj na Kosovu 1389. godine jer ga je prevario san - uspavao se u hladovini starog duda u ovom selu.

Srbija 25.04.2017 | 08:04 Stari dud i sada je vitalan i donosi plodove, ponos je cijele Mačve.

Mačva je široka i ravna, bujna, rodna i kućevna. Zmajovita je i vilovita, nesvakidašnja i svoja. I uvijek je lijepa – u svakom godišnjem dobu - i kada liju kiše, i udari nevrijeme, kada zaspe snijeg, kada sve obasja sunce, zalede se rodna polja....

Tako je to oduvijek u Mačvi, pa i u onom njenom najsjevernijem dijelu pored rijeke Save.

Mačva je i ovoga proljeća kitnjasta. Prostrla se, omeđena planinom Cerom i rijekama Savom i Drinom, kao zadovoljena žena - leži između gore cerove i širokih rijeka. Mačva je oduvijek bila domaćinska, mudra, velika i buntovna. Ova ravnica oduvijek i ćuti. Malo šta kazuje. Ćutanjem se i kameni i tako mnogo pamti još od davnina davnih.

Upamtila je ona mnogo: junake i đidije, delije i bećare, poete i bardove, slikare i živopisce, pomeljare i mlinare, skeledžije i čamdžije, splavare i kormilare, đake i redove, monahe i slavare, orače i rabadžije, junoše i nevjeste, svatove i radove, bune i prela, lugove i plandišta, vatrišta i pepelišta, vidare i ranare, bukove i brzake, javke i bogaze, gozbu i tvrdu proju.

Sve je to Mačva ravna iznjedrila i odnjihala, a onda je većinu njih i u bijeli svijet izaslala da pričaju o njoj i ime da joj pronesu, pa da joj se ponovo vrate i da joj priču kazuju o drugim zemljama, ljudima, običajima i zakonima.



A ona je uvijek bila tu gdje je - uz dvije rijeke, uz dvije ravnice i jednu goru cerovu, ni pedalj bliže niti pedalj dalje od svoga usudnog pervaza, čekajući da joj se, po redu kako ih je izaslala u bijeli svijet, vrate njeni Mačvani i da joj potanko pripovijedaju o drugim ljudima i krajevima.

Kao što ćutanjem kazuje tako Mačva i ćutanjem sluša svoje izaslanike. I pamti sva svoja ali i njihova kazivanja - sva i sve do današnjeg dana. Ponekad nešto i prozbori, ali kratko, pa opet zaćuti, a riječi njene pređašnje - priče o davninama davnim i vremenima našim - nastavljaju da same grgolje.

Tako joj je, vele, samo usudište nekada dalo.

Dalo joj je usudište i dubove i vrbe, topole i janjeve, jošike i jasenje, lipe i bagrenje, trešnje i jabuke, oskoruše i dudove, ruže i velebilje... Dalo ih joj je usudište da ih čuva, jer joj je i to, kao i oranice i trave, vode i rose, mađaši i putevi njene riječi - njen govor.

Mačva njima i priča i ćuti, a kad ćuti ova ravnica najviše i kazuje. Da bi se Mačva čula i razumjela mora se po njoj hoditi lakog koraka. I ne biti brzoplet niti previše znatiželjan, ali ni prost i mutav, zavidan i ohol - treba je voljeti.

A kada joj se s ljubavlju dođe ravnica će dobroj duši reći sve što zna i pamti i odvesti je na samo izvorište svojih priča: u Glogovac, u Crnu Baru, Salaš Crnobarski, u Parašnicu, u Ravnje, u Zasavicu, Sovljak, Duvanište, Noćaj, Badovince, Prnjavor, Lešnicu, Drenovac, Metković, Dublje, Petlovaču, Klenje i u Salaš Noćajski.

Ako ravnicom hodiš laka koraka nikada se nećeš izgubiti: ako mimoiđeš Jankov Glogovac, nećeš promašiti Salaš Crnobarski, ako se mine Ravnje, nećeš promašiti Zasavicu, ako zaobiđeš Badovince, nabasaćeš na Klenje, ako prođeš Metković udarićeš na Salaš Noćajski...

U Mačvi se nikada ne može zalutati, jer u njoj postoje međnici i putokazi, a jedan od njih je gorostas u Salašu Noćajskom, nedaleko od Mačvanske Mitrovice i rijeke Save.

Noćajski gorostas-putokaz, zapis nad zapisima, je nesvakidašnji, rodan je i vjekovan. Svjedok je istorije, ali je i sam istorija - krošnjati dud ispred crkve u Salašu Noćajskom - na nedadašnjem imanju vođe ustanika Stojana Čupića ili Zmaja od Noćaja.

Dud se raširio i raskrilio. Natkrilio je je pola crkvene porte. Bruje u njemu vijekovi, a kroz grane grgolje davnine davne i započinju pripovijedanje o njemu, njegovom hladu, o junacima i stradalnica, o delijama i đidijama, pa najednom zaćute. Grane se i nakon toga još neko vrijeme lagano njišu, a onda se i one umire, ali ne zadugo - davnine davne opet zagrgolje, a zabruje i vijekovi.

Čuju se i Filipove strune, junačko podvriskivanje, uzdasi djevojaka, zveket dukata na njihovim prsima, a onda i topot i ropot, pa pjesma svadbarska i momačka - pa opet topot i ropot. To ravnica kratko pripovijeda, pa zaćuti, onda opet kaže ponešto i zaćuti - tako vijekovima.

Dud jedva može obuhvatiti deset ljudi. Širok je i krošnjat, ali i visok. Sredina mu je istrulila ko zna u kojoj priči i u kom vijeku, ali je to bilo veoma davno. Vele u Salašu Noćajskom da su vijekovi dudu istopili sredinu, a srce mu pomjerili ukraj, u onaj vitalni dio stabla koji odolijeva vremenima. U njegovu šupljinu može ući čak pet, šest a neki vele i sedam ljudi.

U njegovoj istopljenoj sredini ljudi se mogu skloniti od nevolje, od kiše, od mraka i oblaka, pa tu skriti slušati brujanje mačvanskih vijekova. Dud iz daljine liči na ogromne sastavljene šake mačvanksih ratara, prstima uperenim ka nebu - kao da drvo čita molitve pred svetim noćajskim hramom, pored koga u miru Božijem počiva i sam Zmaj od Noćaja, prenesen prije dvadesetak godina iz Zvornika u kome je bio umoren.



Nekada je na nekoj noćajskoj svetkovini naš znameniti slikar Milić Stanković iliti Milić od Mačve, izlazeći iz šupljine ovog starog duga, u bijeloj odori, kao brat mileševskog Bijelog Anđela, otkrio koliko je star ovaj gorostasni zapis. Milić je okupljenim zemljacima Mačvanima kazao da je nekada iz sjevernih krajeva na jug - na Kosovo, pošao Vuk Branković, pa je, prolazeći kroz Salaš Noćajski, umoran od puta zaustavio vojsku, legao u hladovinu duda da se malo odmori.

Hladovina stabla, koje je i tada bilo gorostasno, san ga je prevario. kada se Vuk probudio, za odlazak u boj na Kosovo bilo je već kasno - zakasnio je taman onoliko koliko je spavao pod noćajskim dudom.

Kasnije su se u hladovini ovoga duda odmarali su se mnogi naši glavari, pjesnici, guslari, ratnici, ratari, slikari, glumci...

Pod dudom se uvijek okupljaju viđeniji ljudi i junaci, pa i u naše vrijeme.

Pod njim su rođene mnoge ljubavi, igrana su kola i pjesme su pjevane. Pod dudom su se mnoge generacije Mačvana zaljubljivale, ženile i udavale, vjenčavale i krstile, ali odlazili i u bune, vojne i ustanke.

Tako je i dan-danas stari dud u Salašu Noćajskom - osim što kazuje o davninama davnim - on ćuteći pribira i slaže pripovijetke o našem dobu.

Tako je to oduvijek bilo u Mačvi ćutljivoj. Pjesmom opjevanoj i pričom kazivanoj. U Mačvi nesvakidašnjoj. U jedinstvenoj.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)