Stablo uspavalo Vuka Brankovića

Prema legendi koja se vjekovima pripovijeda u Salašu Noćajskom, na sjeveru Mačve, velmoža Vuk Branković zakasnio je na Boj na Kosovu 1389. godine jer ga je prevario san - uspavao se u hladovini starog duda u ovom selu.

Srbija 25.04.2017 | 08:04
Stablo uspavalo Vuka Brankovića
Stari dud i sada je vitalan i donosi plodove, ponos je cijele Mačve.

Mačva je široka i ravna, bujna, rodna i kućevna. Zmajovita je i vilovita, nesvakidašnja i svoja. I uvijek je lijepa – u svakom godišnjem dobu - i kada liju kiše, i udari nevrijeme, kada zaspe snijeg, kada sve obasja sunce, zalede se rodna polja....

Tako je to oduvijek u Mačvi, pa i u onom njenom najsjevernijem dijelu pored rijeke Save.

Mačva je i ovoga proljeća kitnjasta. Prostrla se, omeđena planinom Cerom i rijekama Savom i Drinom, kao zadovoljena žena - leži između gore cerove i širokih rijeka. Mačva je oduvijek bila domaćinska, mudra, velika i buntovna. Ova ravnica oduvijek i ćuti. Malo šta kazuje. Ćutanjem se i kameni i tako mnogo pamti još od davnina davnih.

Upamtila je ona mnogo: junake i đidije, delije i bećare, poete i bardove, slikare i živopisce, pomeljare i mlinare, skeledžije i čamdžije, splavare i kormilare, đake i redove, monahe i slavare, orače i rabadžije, junoše i nevjeste, svatove i radove, bune i prela, lugove i plandišta, vatrišta i pepelišta, vidare i ranare, bukove i brzake, javke i bogaze, gozbu i tvrdu proju.

Sve je to Mačva ravna iznjedrila i odnjihala, a onda je većinu njih i u bijeli svijet izaslala da pričaju o njoj i ime da joj pronesu, pa da joj se ponovo vrate i da joj priču kazuju o drugim zemljama, ljudima, običajima i zakonima.



A ona je uvijek bila tu gdje je - uz dvije rijeke, uz dvije ravnice i jednu goru cerovu, ni pedalj bliže niti pedalj dalje od svoga usudnog pervaza, čekajući da joj se, po redu kako ih je izaslala u bijeli svijet, vrate njeni Mačvani i da joj potanko pripovijedaju o drugim ljudima i krajevima.

Kao što ćutanjem kazuje tako Mačva i ćutanjem sluša svoje izaslanike. I pamti sva svoja ali i njihova kazivanja - sva i sve do današnjeg dana. Ponekad nešto i prozbori, ali kratko, pa opet zaćuti, a riječi njene pređašnje - priče o davninama davnim i vremenima našim - nastavljaju da same grgolje.

Tako joj je, vele, samo usudište nekada dalo.

Dalo joj je usudište i dubove i vrbe, topole i janjeve, jošike i jasenje, lipe i bagrenje, trešnje i jabuke, oskoruše i dudove, ruže i velebilje... Dalo ih joj je usudište da ih čuva, jer joj je i to, kao i oranice i trave, vode i rose, mađaši i putevi njene riječi - njen govor.

Mačva njima i priča i ćuti, a kad ćuti ova ravnica najviše i kazuje. Da bi se Mačva čula i razumjela mora se po njoj hoditi lakog koraka. I ne biti brzoplet niti previše znatiželjan, ali ni prost i mutav, zavidan i ohol - treba je voljeti.

A kada joj se s ljubavlju dođe ravnica će dobroj duši reći sve što zna i pamti i odvesti je na samo izvorište svojih priča: u Glogovac, u Crnu Baru, Salaš Crnobarski, u Parašnicu, u Ravnje, u Zasavicu, Sovljak, Duvanište, Noćaj, Badovince, Prnjavor, Lešnicu, Drenovac, Metković, Dublje, Petlovaču, Klenje i u Salaš Noćajski.

Ako ravnicom hodiš laka koraka nikada se nećeš izgubiti: ako mimoiđeš Jankov Glogovac, nećeš promašiti Salaš Crnobarski, ako se mine Ravnje, nećeš promašiti Zasavicu, ako zaobiđeš Badovince, nabasaćeš na Klenje, ako prođeš Metković udarićeš na Salaš Noćajski...

U Mačvi se nikada ne može zalutati, jer u njoj postoje međnici i putokazi, a jedan od njih je gorostas u Salašu Noćajskom, nedaleko od Mačvanske Mitrovice i rijeke Save.

Noćajski gorostas-putokaz, zapis nad zapisima, je nesvakidašnji, rodan je i vjekovan. Svjedok je istorije, ali je i sam istorija - krošnjati dud ispred crkve u Salašu Noćajskom - na nedadašnjem imanju vođe ustanika Stojana Čupića ili Zmaja od Noćaja.

Dud se raširio i raskrilio. Natkrilio je je pola crkvene porte. Bruje u njemu vijekovi, a kroz grane grgolje davnine davne i započinju pripovijedanje o njemu, njegovom hladu, o junacima i stradalnica, o delijama i đidijama, pa najednom zaćute. Grane se i nakon toga još neko vrijeme lagano njišu, a onda se i one umire, ali ne zadugo - davnine davne opet zagrgolje, a zabruje i vijekovi.

Čuju se i Filipove strune, junačko podvriskivanje, uzdasi djevojaka, zveket dukata na njihovim prsima, a onda i topot i ropot, pa pjesma svadbarska i momačka - pa opet topot i ropot. To ravnica kratko pripovijeda, pa zaćuti, onda opet kaže ponešto i zaćuti - tako vijekovima.

Dud jedva može obuhvatiti deset ljudi. Širok je i krošnjat, ali i visok. Sredina mu je istrulila ko zna u kojoj priči i u kom vijeku, ali je to bilo veoma davno. Vele u Salašu Noćajskom da su vijekovi dudu istopili sredinu, a srce mu pomjerili ukraj, u onaj vitalni dio stabla koji odolijeva vremenima. U njegovu šupljinu može ući čak pet, šest a neki vele i sedam ljudi.

U njegovoj istopljenoj sredini ljudi se mogu skloniti od nevolje, od kiše, od mraka i oblaka, pa tu skriti slušati brujanje mačvanskih vijekova. Dud iz daljine liči na ogromne sastavljene šake mačvanksih ratara, prstima uperenim ka nebu - kao da drvo čita molitve pred svetim noćajskim hramom, pored koga u miru Božijem počiva i sam Zmaj od Noćaja, prenesen prije dvadesetak godina iz Zvornika u kome je bio umoren.



Nekada je na nekoj noćajskoj svetkovini naš znameniti slikar Milić Stanković iliti Milić od Mačve, izlazeći iz šupljine ovog starog duga, u bijeloj odori, kao brat mileševskog Bijelog Anđela, otkrio koliko je star ovaj gorostasni zapis. Milić je okupljenim zemljacima Mačvanima kazao da je nekada iz sjevernih krajeva na jug - na Kosovo, pošao Vuk Branković, pa je, prolazeći kroz Salaš Noćajski, umoran od puta zaustavio vojsku, legao u hladovinu duda da se malo odmori.

Hladovina stabla, koje je i tada bilo gorostasno, san ga je prevario. kada se Vuk probudio, za odlazak u boj na Kosovo bilo je već kasno - zakasnio je taman onoliko koliko je spavao pod noćajskim dudom.

Kasnije su se u hladovini ovoga duda odmarali su se mnogi naši glavari, pjesnici, guslari, ratnici, ratari, slikari, glumci...

Pod dudom se uvijek okupljaju viđeniji ljudi i junaci, pa i u naše vrijeme.

Pod njim su rođene mnoge ljubavi, igrana su kola i pjesme su pjevane. Pod dudom su se mnoge generacije Mačvana zaljubljivale, ženile i udavale, vjenčavale i krstile, ali odlazili i u bune, vojne i ustanke.

Tako je i dan-danas stari dud u Salašu Noćajskom - osim što kazuje o davninama davnim - on ćuteći pribira i slaže pripovijetke o našem dobu.

Tako je to oduvijek bilo u Mačvi ćutljivoj. Pjesmom opjevanoj i pričom kazivanoj. U Mačvi nesvakidašnjoj. U jedinstvenoj.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)

Komentari / 7

Ostavite komentar
Name

Radašin

25.04.2017 08:21

Moj Tihomore nije on zaspo nego je izdo Srbe ko i njegov Vuk Drašković što je izdo povukavši tužbu protiv NATO.

ODGOVORITE
Name

Don

25.04.2017 08:57

On se jedini pobunio protiv Osmanlija, sve ostalo je peglanje istorije i guslanje o mitovima. "Carica" Milica je sklopila savez sa Bajazitom, podarila mu čak i svoju Olju.

Name

Hadzija

25.04.2017 09:21

Ama ljudi moji postoji li ista drugo iz davne srbske proslosti osim legendi i mitova,a zna se sta znaci rijec legenda ili mit

ODGOVORITE
Name

***

25.04.2017 10:40

Hvala Tihomiru na divnom clanku napisanom, eh da ja doci malo pod stari dud u hladovinu i osjetiti Macve milinu...

Name

Don

25.04.2017 17:13

Na žalost nema :-(

Name

Mihailo Mikic

25.04.2017 20:21

Uzalud se trude pojedini kvazi istoricari da svojim izmisljotinama i lazima kao novootkrivenim "dokazima" opravdaju izdajstvo Vuka Brankovica u boju na polju Kosovu. Narodno pamcenje duze trajad od lazisadasnji kvazi isyoricsra koji svojim idejama o nevinosti Vuka Brankovica, suprotno istorijsko Istini i narodnom pamcenje zele u stvari da olaksaju svoju savjest i opravdaju svoju izdaju Boga i SRBstva, Pravoslavlja i Svetosavlja. Istinu o izdaji Vuka Brankobica u boju na Kosovu SRBski Narod je usmeno prenosio za vreme turskog robstva i dotjerivao prema svojim moralnim shvacanjima i potrebna toga vremena. Medjutim, ostaje cinjenica gde nesto suska da nesto mora i da ima, i gde se dimi da vatre ima. Zato okanite se pusti razgovoru sa kojima se planski unose medju SRBe nesloga, nesporazumi i svadje i kao djeca Svetog Save pokajate se dusom svojom za grehe svoje zbog izdaje SRBstva: Pravoslavlja i Svetosavlja i vraite se Bogu, i svojim Svetim SRBskim Korenima, na put Svetog Save koji vodi u zivot vjecni i nemojte vise stalno da uzalud mlatiti uvjek praznim slamu. Nije zlato sve sto sija niti Istina sve sto se sada uz pomoc Sorosa pise po novinama!

ODGOVORITE
Name

Zoki

26.04.2017 21:00

Tebi je gramatika malo problematicna,a za nase propuste i probleme uvijek nadjemo krivca,kao i ti Sorosa,vise vjerujes u Boga,gledas kad ce koji svetac da se neradi,a onda se kuka kako se tesko zivi,pa pasce od Boga sa nebesa.Mani se predavanja uhvati se posla,pa udri,gledaj od cega i kako da prezivis,mani se sta je bilo prije petsto godina,pravi buducnost onima koji dolaze poslije nas.