U Radalju kamen na kamenu

Kudravu goru Gučevo i kosmatu planinu Jagodnju rastavlja, isto kao i plot nabreklog đidiju i ustreptalu momu u večeri rane, Radaljska reka, uski, dugi i kamenom okovani vodotok.

Srbija 20.04.2017 | 10:24 Ove dvije čudesne gore dijele još i rječica Boranja, Lipovo brdo i Leskova ravan. Spajaju ih, u radaljskom ataru, visoke bukve i ogromne naslage tvrdog sivog granita - glasovitog građevinskog kamena.

Živopisan je to krajolik: bukovih šuma, voćnjaka, pčelinjaka i bistrih voda, pa i granitnog kamena. To je mjesto sočnih livada, plodnih njiva, lazova, pa opet granitnog kamena. Onda su u povelikom selu Radalj, u malozvorničkoj opštini, velike kuće, crkva, škola, rijeka, pa ponovo granitni kamen.

Radalj je najduže selo u Podrinju. Počinje na samoj obali Drine, četiri kilometra od Malog Zvornika prema Loznici, kod samog ušća u Drinu uske, bijele, duge i kamenom okovane Radaljske rijeke, pa se onda, uzvodno njenom dolinom, proteže desetak kilometara prema Šarenoj bukvi na planini Boranji. Selo dobrih domaćina: Nikolića, Ilića, Jokića, Cvijića, Stankovića, Nestorovića, ^olakovića, Jovića, Petrovića... Među njima je najviše klesara kamena - ljutog radaljskog granita.

Kamen se ovdje od pamtivijeka kopa za temelje kuća, za podzide, nadgrobne spomenike, ograde, kolobrane, krovove i međnike, ali se masovnije vadi od 1935. godine, kada su njime obložene građevine Glavne pošte i Poštanske štedionice u Beogradu. Njime su poločane stotine kilometara puteva.



Radaljski granit može se za sve koristiti, osim za mlinske i vodeničke kamene meljače. Previše je ljut i oštar, pa meljući sprži mlivo i, tarući se jedan o drugi, onaj što se okreće i onaj što je nepomičan, ostavljaju u brašnu kamenu prašinu.

Nije baš sigurno, ali se pripovijeda da je i naš znameniti nau...~nik Jovan Cvijić porijeklom baš iz Radalja, iz onog njegovog dijela prema Radaljskoj banji, u kome je i glasovita Cvijića vodenica. Kazuje se još i da se davno neki Cvijić iz Gornjeg Radalja odselio u Loznicu, u kojoj je kasnije rođen Jovan Cvijić, potonji veliki naučnik.

Ko zna? Možda je to baš tako? Ako ništa, ovo je bar lijepa pripovijest.

Možda je Jovan Cvijić, kada je pisao o Crnoj Gori i njenom kamenu, imao na umu ljuti granit iz svog podrinjskog zavičaja, pa je i zapisao da je u Crnoj Gori kamen na kamenu, kamen pod kamenom, kamen za kamenom, kamen pred kamenom, kamen sa kamenom, kamen u kamenu, kamen nad kamenom, kamen iza kamena, kamen pored kamena.



Tako je i u Radalju - sve je kamen na kamenu. I vodotoci su u njemu kamene. To su rijeke od kamena, rijeke u kamenu, rijeke pod kamenom... Kamene rijeke.

Ljuti granit okovao je i Radaljsku rijeku, ali i Boranju. Stijesnio ih i pridavio. Okamenio ih. Istjerao im je i dah. Zarobio im duše.

Ispod kamena rijeke, osim kad ih o povodnjima ponesu vile, jedva mogu da grgolje.

Između dva povodnja Radaljska rijeka kao da nekamo nestane pod kamenom. Ne vidi se, ali se čuje. Cvili pod njegovom ljutinom, a kada drmnu povodnji sa okolnih brda, ona najednom bukne, uzvrišti, zadrma, nabrekne i povileni.

Kao i Drina Zelenika u koju uviru radaljski vodotoci.

Pomamna bujica kotrlja i baca gromade kao da su od plavičste pamučine miholjskog ljeta, pa oslobođena kamenih stega, pa onda nezaustavljivo jurne u nizinu, u zagrljaj svojoj posestrimi zelenoj Drini.

Voda šiba i drobi po njivama, po putevima, po zabranima, kroz dvorišta, ambare i šljivike. Rijeka se sveti kamenu koji je okiva. A on pršti i drobi se. Pokušava pobjeći od njene siline, pa nasrće jedan na drugi, lomi se i kotrlja. A rijeka pjeni, cima obalama, plotovima, dubovima, mostovima i nosi kamenje - kao da je same vile tjeraju.

I njena pritoka Boranja već odavno je kamena rijeka. Čini se da je to koritom ljuti radaljski granit nekamo sam samcijat pošao, da su ga prije toga iz ležišta iskopale vile nagorkinje, pa ga u nekoj svojoj jarosti ili onostranoj igri nabacale u Boranju. Ima gromada koje ni najjače mašine ne mogu pomjeriti. Ima i onih okruglih, ima ih i ćoškastih, oštrih, sivih, zelenih i modrih, a kada, nakon svih tih drobljenja i vilinskih igrarija, stignu u Drinu Zeleniku, budu sitan, bezličan i umrvljen granitni pijesak.

Kamen na kamenu, kamen pod kamenom, kamen u kamenu...

Kamena rijeka Boranja bar jednom u godini podivlja, obično kada se izruči nebo nad Gučevom, Jagodnjom i planinom Boranjom. Tako i Radaljska rijeka.

Voda se s visova sjuri niz padine, prokope, usjeke i vodojaže i nosi sve pred sobom, čak i gromade granita. Kida ih kao da su od sira.

Tutnji tada radaljskim stranama kao da je sva nebeska sila sišla na zemlju da potamani svijet.
Škripi kamen o kamen pod vodom, nadvisuje gromada gromadu, kidaju se krajičci stijena.

Melje se kamen.

Boranja i Radaljska rijeka postaju veliki žrvanj. Igra se neko mrko kolo, vilovito, u ovoj pitomnini.
A kada pošast protutnji ponovo se sve umiri i utiša.

Radaljski kraj ponovo postane slika za ram najboljih slikara pejzažista.

(BN teleizija – Tihomir Nestorović)