Pjesma i kolo hoće ravnicu

Malo ko zna da semberska ravnica ima svoja autohtona narodna kola i pjesme. Uvijek se misli da su oni doneseni iz drugih krajeva: iz Hercegovine, iz Krajine, ispod Dinare, iz Like, iz donjeg Podrinja. . . Za neke se vjeruje da su preuzete od Mačvana, Sremaca, Slavonaca i Majevičana, pa da su malo dotjerane po ukusu Semberaca.

Republika Srpska 18.04.2017 | 11:53 Ima i toga pomalo, ali su muzički stručnjaci evidentirali čak šezdesetak narodnih kola koja su nastala u semberskoj ravnici. Većina tih igara nose imena po nekim semberskim toponimima. Po naseljima i igrištima, po vašarištima i molitvištima, rijekama i sokacima – po onome mjestu gdje su i nastala, po onom ko ih je prvi poveo, zasvirao ili obnovio.

Hoć ravnicu i kolo prepleteno, ali je hoće i pjesma uz šargiju, uz dvojnice, violinu, harmoniku...

Ravnicu hoće i pjesma utroje, učetvoro, upetoro. Hoće je i pjesma s prstom u uvu ili dlanom iza uva da se dalje i jače čuje.
Hoće je i pjesma sa njiva, bostaništa, iz povrtnjaka, sa livada, pašnjaka, utrina, sa rijeka, iz lugova. Baš je hoće.

U njoj se pjesme roje, grlene se i nižu se. Pjevaju su i muške i ženske pjesme. I oračke i težačke, i čobanske i svatovske, i bećarske i lađarske, i kosačke i kopačke... Pjeva se u ravnici, pa se samo ori.

Pjesma pomaže da se olakša duša i da splasnu nabrekle grudi. Zato su one pokatkad milene i lepršave, ali i reske, grlene i prkosne.



Pjevači ponekad u pjesmi podvrisnu kao gladni kurjaci, pociknu i stave prst u uvo, a onda poteku pjesme o konjima vranim, o čobanici, o đermu, vajatu, mjesečini, rujnoj zori, rosi...

Prospu se i one o večerima ranim, o šljivicima, djevojačkim bijelim njedrima, o vilama, izvorima, urancima...

Zaore se u ravnici i stare i nove pjesme. I "Što je sela odavde do Srema", "Drino, plemenita rijeko", "Pšeničice, sitno sjeme", "Crnjelovo, moje selo milo", "Zračak viri", „Kruške karamanke“, „Žutan trava“...

U semberskoj ravnici pjeva se i kada se ore i kada se sije, i kada se sadi i rasađuje, kada se kopa i kosi, kada se zalijeva i plijevi, kada se žanje i vrši, kada Sava i Drina plave i kada sunce sprži ljetinu. Pjeva se i kada godina rodi i kada ljetina omane, i kada su puni obori i prazne štale, kada se ide na prelo i na počinak, i kada se ustaje i budi.

Pjevaju se i druge autohtone, samo semberske pjesme:„ "Oj, đevojko, s kim si noćas zaspala?", "Đevere, de kolo povedi", "Kosibašo, kosom mani", "Oj, đevojko, ruse kose imaš" ...

Smjenjuju se pjesme i kola. Kao što to čine dan i noć.

Kolo, kolo, kolo, pa pjesma... Pjesma, pjesma, pjesma, pa kolo...



Kola se u ravnici raspoznaju po broju koraka. Tako su dobili imena: dvojac, trojanac, četvorak i šestorak. Tako se igraju: "batkovljanka", "magnojevka", "modranka", "crnjelovka", "seljančica", "kruščica" i druga.

Igraju se kola i uz pjesmu, pa ih najče{će nazivaju po prvim stihovima u pjesmi: "Mala bašta", "Oj, curice", "Igra kolo na čekiću", "Ruzmarin", "Derdanka"...

Ima i običajnih kola. Igraju se o pojedinim vjerskim praznicima: o Lazarevoj suboti, o Petrovdanu, \urđevdanu... Kola u ravnici nose imena i po onima koji su ih, ko zna ko, kada i gdje, prvi u ovom kraju poveli. Kola nose imena i najljepših kolovođa: "Pantino kolo", "Đurđijino kolo", "Vukino kolo", "Stevino kolo", "Mikino kolo"...

Semberska kola nastajala su na molitvištima, vašarištima, plandištima, na raskrsnicama... Nastajala su u: Crnjelovu, Kojčinovcu, Golom Brdu, Modranu, Čađavici, Zagonima, Ljeljenči, Glogovcu, Balatunu, Glavičicama, Popovima, Međašima, Obarskoj, Batkoviću, Ostojićevu, Velinom Selu, Dvorovima, Suvom Polju...

Na sreću ima onih koji znaju pokrete nogu u kolu i note, pa su ih stručno zapisali. Trajno su ih sačuvali od zaborava. Oni su očuvali i autohtonost semberskih narodnih nošnji.

Pjesma i igra vole ravnicu – ona je njihova. Voli i ona njih - njeni su.

Tako je to u ravnici između dvije rijeke od kada su u nju stigli Hercegovci sa djecom u pletenim korpama, okačenim na konjskim samarima. I sa starcima na konjima.

Tako je to od kada su stigli Vrhovljani s krajiških strana u dugim, bijelim vunenim dokoljenicama i podviknuli: "Oj, ha!". Lakonogi Hercegovci odgovorili su im pjesmom utroje - s prstom iza uva.

Ljudi koji su, takođe, nevoljom došli u Semberiju u posljednjih dvadesetak godina, donijeli su i svoje zavičajne pjesme i kola. I njihove, grlene pjesme ore se ravnicom, a i kola se igraju. Vremenom će se i te pjesme i kola spojiti, stopiće se sa već postojećim semberskim folklorom.

Biće tako sve dok opet neki nevoljnik stigne u ravnicu između dvije rijeke, pa počne u ravnini ravnoj rađati sinove. To je usud ko zna kada odredio ovoj ravnici - hraniteljici i zaštitnici.

Zato ovu ravnicu i vole pjesme i kola, ali i ona njih.

BN televizija - Tihomir Nestorović