Priča: Nigerijska prevara - najbolji igrač Premijer lige!

Kante je možda ono što Premijer liga trenutno jeste – gladijator u borbenoj areni čiji posetioci umeju da nagrade pravovremeni klizeći start i podignu palac kada on odbije sve napade varvara; ukoliko ne uspe, napraviće faul i opet dobiti aplauze – ali Dele Ali je ono što bi Premijer liga mogla da bude, samo kada bi se usudila da bude malo više nalik Špancima, malo razigranija, malo spontanija, malo bezobraznija. . .

Fudbal 16.04.2017 | 23:49
Priča: Nigerijska prevara - najbolji igrač Premijer lige!
Verovatno su negde već sredinom sedamdesetih ljudi mislili da su nagrade uglavnom nameštene, da su se pretvorile u namirivanje starih zasluga ili političku korektnost. Ma kakvih sedamdesetih, garant otkako se dele bilo kakve nagrade gro onih koji imaju svoje mišljenje tvrdi da je to nekada značilo, a danas...

Možete da zamislite kako “Roki” dobija nagradu za najbolji film i masi se otme ljutiti uzdah “A ’Svi predsednikovi ljudi'? Ha! To je velikoamerička propaganda, eto šta je”, ili zašto Visente Aleksandre dobija Nobela za književnost nego da se time udari simbolični pečat na pad Frankove Španije, kad je bilo onoliko boljih pisaca od njega...

Sa fudbalskim nagradama, pisali smo već o tome, nije ništa drugačije, nema toga ko neće biti nezadovoljan kada se laureati budu fotkali sa svojim trofejima koji možda znače samo kolekcionarima i statističarima, ali koji belodano govore o tome kako jedna nacija, liga, vreme posmatra fudbal.

Pričamo sada o “šortlisti” od šest igrača koji su u konkurenciji za najboljeg fudbalera Premijer lige u ovoj sezoni – Azar, Kante, Ibrahimović, Kejn, Lukaku, Sančez – a koji su ponovo doveli do debata u ostrvskoj štampi, u pabovima i na uzavrelim društvenim mrežama.

Svako bi nekoga dodao, naravno. Hipsterima bi na spisku nedostajali Kristijan Eriksen i Viktor Mozes, navijačima Liverpula Sadio Mane ili Felipe Kutinjo, Siti bi unekoliko opravdano mislio da ubitačnog Aguera ili najstandardnijeg Davida Silvu opet guraju pod tepih, a dovoljno je sasvim municije da se ponovo digne na sprdnju Pol Pogba i sav onaj novac koji je za njega izdvojio Mančester Junajted.

Ako pitate vašeg kolumnistu, on bi novac bez razmišljanja stavio na Kantea.

Možda nimalo glamurozan, N'Golo je igrač koji će, ako Antonio Konte ne dozvoli apokalipsu – a neće – osvojiti drugu titulu u dve godine, sa dva različita kluba.

Ako je prošle godine možda i nefer zaobiđen u korist napadačkog tandema Lesterove bajke, Mareza i Vardija, onda je ove pokazao i koliko nedostaje "Lisicama", i koliko se brzo uklopio u sistem na Stamford bridžu, i koliko je, makar u defanzivi, prevazišao svog sadašnjeg učitelja, koji je igrao na sličnoj poziciji za zenita u Juventusu (s tim što je Kontebio mnogo voljniji da krene u atak).

Kante je fenomen, nasmejani industrijalac kojem ne smetaju stalne šihte, uskakanje iz noćne u jutarnju smenu, čovek koji gotovo bez znoja ruši snove protivničkih timova i navijača i uništava njihove nedeljama spremane taktike. Nimalo tajno oružje, već ceo nuklearni arsenal sakriven u kratkim nogama i očima koje, poput Terminatora, skeniraju okolinu i predviđaju šta će se sledeće desiti. Zbog njega je, a ne samo zbog Kontea, oslobođen Eden Azar; zbog njega je i naš Nemanja Matić nadvladao kratkotrajnu krizu i ponovo postao onaj stari "pauk"; zbog njega i pomenuti Mozes ili Alonso mogu da nas iznenade...

Ali ovo ne znači da i vaš tek ponekad cenjeni kolumnista neće kalimerovski naglas zavikati "To je nepravda" i da neće misliti da se panel opet ogrešio, da postoji čovek, eh, skoro dečak, koji više zaslužuje ovosezonske lovorike.

Bamidele Džermejn Ali, mnogo poznatiji kao Dele; ništa protiv Kantea, naprotiv, njemu pružena ruka i želja da se nikada ne umori, no vedeta Totenhema, najboljeg napadačkog tima Engleske, morao je ne samo da se nađe među odabranima, već i da zasija na vrhu.

Dele Ali, koji je odrastao maštajući da bude kao Stiven Džerard – a to kako je odrastao, to je priča za sebe; na ulici, među blokovima Milton Kejnsa koji liče na novobeogradsku spavaonicu, bez nigerijskog oca, sa majkom alkoholičarkom, u driblingu između ortaka na asfaltu i onim još težim, između narko-pošasti i maloletnih gangova, sve dok nije prešao u hraniteljsku porodicu pod pritiskom Centra za socijalni rad; od odrastanja bez roditelja ostaće mu žudnja za životom i uspehom, te umeće prevare (nekih njegovih padova ne bi se postideli ni u Barseloni), ali i urođeno nevaspitanje i labilni karakter koji nekada neće moći da obuzda – da bi ga ser Aleks Ferguson nazvao Polom Gaskojnom 21. veka, rekavši da nikada posle Gaze nije video takav talenat (neki treći će, opet, govoriti da podseća na Brajana Robsona), Dele Ale bi morao da bude u konkurenciji.

I zbog golova (16 u Premijer ligi ove sezone), zbog statistike (pre navršene 21 godine, učestvovao je u više golova – 40! – nego Frenk Lampard, Stiven Džerard i Dejvid Bekamzajedno u to doba), ali pre svega zbog onog što brojke ne govore, ali zbog čega oči i srca ostaju puna: zbog utiska koji ostavlja taj mladac kada ga vidite kako protura loptu kroz noge protivniku, hvata volej sa 25 metara jer je lopta toliko prokleto savršena da se ne bi uhvatio volej, ili kako u ionako agilni Poketinov tim unosi dozu energije kao da je posredi nuklearna fuzija, ona energija što pokreće i Sunce, a kako neće Vajt Hart Lejn.

Dele Ali je posle prve sezone u kojoj se pojavio i očarao sve, i posle Evropskog prvenstva na kojem se od njega već prenaglašeno očekivalo čudo, uspeo prvo da održi nivo, a onda da ga, od jednog do evo sada već drugog velikog hrišćanskog praznika, podigne do neslućenih visina, zaključno sa poslednjih nekoliko mečeva na kojima su oporavljeni Kejn, za dirigovanje raspoloženi Eriksen i on ostavili tinjajuću nadu sada već najboljem timu u severnom Londonu da mogu i do titule.

Kante je možda ono što Premijer liga trenutno jeste – gladijator u borbenoj areni čiji posetioci umeju da nagrade pravovremeni klizeći start i podignu palac kada on odbije sve napade varvara; ukoliko ne uspe, napraviće faul i opet dobiti aplauze – ali Dele Ali je ono što bi Premijer liga mogla da bude, samo kada bi se usudila da bude malo više nalik Špancima, malo razigranija, malo spontanija, malo bezobraznija...

Nije, zato, ni čudo što svi relevantni transfer-špekulanti pominju da bi Ali trebalo da krene putem Modrića i Bejla i odmah zaintrigira Real, možda Barsu, ali da mu je Kontinent suđen jednako koliko i Gaskojnu.

Treba, opet, razumeti da Englezi duvaju u jogurt: ne žele da ponovo ishajpuju nekog klinca, samo da ih on razočara. Lakše je, iz ugla nacije koja je toliko često bivala razočarana sopstvenim gigantskim očekivanjima, govoriti o tome koliko je sjajan Romelu Lukaku, i zadržati hladnjikavu distancu prema Aliju, dok se duboko u sebi nadaju da bi baš on mogao da bude čovek koji će vratiti veru u ono što se nekada nazivalo “britanskom izuzetnošću”.

No zar nije predugo engleski fudbal bio nipodaštavan da bi Ostrvljani sebi dozvolili da ne poklone srce i poverenje kreativnom momku koji izgleda kao rođeni pobednik i rođeni strelac, iako je po vokaciji plejmejker?

Nije da Ali nema svojih mana. Sem što je s jeseni pokazivao znake mladalačke nestalnosti, kod njega ima i “žutih minuta” koje su i posledica odrastanja i čudnog fudbalskog obrazovanja (njegov menadžer iz MK Donsa, Karl Robinson, često priča anegdote kako je na treninzima, dok se rade nešto dosadnije vežbe, više voleo da pimpla žvaku koju bi potom uhvatio ponovo u usta), ali i gotovo zaštitničkog odnosa koji ima sa Maurisijom Poketinom.

Argentinac ne želi da obuzdava svoju zvezdu, smatrajući to delom njegovog identiteta, čak i ako je ove godine prikupio pet žutih i jedan crveni karton, u ispadanju od Genta u Ligi Evrope, koju je Totenhem igrao kao da je posredi drugo pretkolo negdašnjeg Vortington kupa; ili kada je lane propustio trku za titulu s Lesterom nakon udaranja jednog igrača Vest Broma.

Tu je i fakat da je, sem bleska protiv Čelsija u onoj prelakoj pobedi od 2:0, Ali uglavnom majstorisao na “manjim” utakmicama, dok ni u Ligi šampiona ni na po Engleze zlosrećnom Evropskom prvenstvu nije pokazao mnogo, što ga i dalje vuče u kategoriju “potencijalnog”, a ne “formiranog” superstara.

Pa i to bi trebalo da bude dovoljno za počasti...

Ima onaj stari štos koji napada nedužne ljude još od postanka interneta, o anonimnom nigerijskom princu koji će vam dati mnogo novca samo ako mu date broj kreditne kartice i još podataka o sebi; e, ova nigerijska prevara je od onih volšebničkih predstava posle kojih želite još, i shvatate da vam uopšte ne treba objašnjenje kako je do magije došlo, dokle god se servira u redovnim intervalima, svake subote, počev od ove, praznične, kada će na Vajt Hart Lejn, Dele Aliju na istinu, najboljem fudbaleru Premijer lige u sezoni 2016. na 2017, šta god da vam zvanično kažu, doći Bornmut.

Izvor: mozzartsport

Foto: Action Images

Komentari / 0

Ostavite komentar