Ni manjeg sela niti bogatije istorije

Velino Selo uz puteve, ali opet nekako podalje od njih. Po strani je. Neveliko, ali zanimljivo. I još po mnogo čemu Velino Selo je glasovito – po bjlosvjetskim nebeskim putnicima i močvari Gromiželj.  Ni manjeg sela niti bogatije istorije u njemu. Ni više legendi i milenih pripovijesti. Ni vrijednijih ljudi niti složnijih komšija kao što je to u Velinom Selu. Vele da su ovdje oduvijek imali najljepše djevojke pored rijeke Save.

Republika Srpska 14.03.2017 | 15:26
Ni manjeg sela niti bogatije istorije
One su, u druženju sa matrozima u nekadašnjoj račanskoj luci, prve u ravnici, naučile da stavljaju male zavjesice na prozore, firange kako vele, da spremaju ukusna jela iz mađarske, njemačke, ruske, slovačke i srpske kuhinje, da uređuju kuće, da sade cvijeće na dvorištu i da budu – baš uparađene dame, ali opet, na svoj, na velinski način.

U ovom selu se igra najljepše kolo vilovito i pjevaju grlene pjesme u troje. Nekako i reske, gorštačke po starini, rasplinute ravničarske, široke i ponosne kao što je i njihova rijeka Sava, ali i kudrave kao štu su bili njegovi lugovi dok ih mašine nisu iskrčile.

Velino Selo po strani od svega, ali u samom epicentru svih istorijskih, ekonomskih, političkih i drugih zbivanja. Sve što se događalo i sada se događa u svijetu – bar svojim ubojitim repom ošine i po Velinom Selu. Nije ga zaobišla ni jedna buna, ni ustanak, niti rat. Povodnji i katastrofe, takođe.
A ono je uvijek tu. Na istom mjestu. Uz svoj Gromiželj. Uz ljude i svijet – ali, opet, na svoj, samo njegovim stanovnicima, znan način. Zato i opstaju.

Velincima je do Rače potrebno vremena koliko da se popuši lula duvana. Do Broca, Balatuna i Srema isto tako. To im je omogućilo da su uvijek uz dobre ljude - da su sa svijetom, ali, opet, nekako malo odvojeni od njega. Da su u svom miru. Da život žive po svojoj .mjeri. Po svom aršinu.

U velinskom ataru je i Gromiželj - najstarija ravničarska tresava, sa endemskim biljem. Tu su se zadržale i trave koje su poodavno nestale u Evropi. U Gromiželju je i Laketića vir, a u njemu ribica umbra krameri – po našem mrguda. Vele da je tu milionima godina. Braon je boje, a najveći njen primjerak jedva pokrije ljudski dlan.

Brojne su i legende na Gromiželju, uz Gromiželj, oko Gromiželja – ravnini ravnoj – o potonulim svatovima, o iščezlom selu, o basnoslovnom blagu, o bijeloj čaplji, o Makavejama, o hajducima i junacima, o ratnicima i stradalnicima... O onostranom svijetu podno ove tresave.



Velino Selo je poznato i po bjelosvetskim putnicima koji počivaju u njivom groblju, uz Gromiželj, a nedaleko od Laketića vira. Na tom mjestu, u miru Božijem počivaju i upokojeni Velinci. Na ulazu u ovo groblje sahranjeni su neobični, duševni i jedinstveni ljudi koji su ostali u kolektivnom sjećanju svih Semberaca - legendarni lađar Tešo Erić - Bećarina, te ruske izbjeglice, nakon Oktobarske revolucije, Nikolaj Kuznjecov i Ivan Turkul.

Na Tešinom spomeniku je i najpoznatiji epitaf u Semberiji, Sremu i Mačvi:

Ovdje leži Tešo Erić
stara lađarina, teška bećerina
spomen podiže krava Šarulja

Tešo Erić bio je lađar na rijekama. Samotnjak i odvažan čovjek. Između dva velika svjetska rata bio je najpoznatiji matroz na rijeci Savi. On je jedini Semberac koji je plovio na Beloj lađi, velikom putničkom parobrodu koji je nekad saobraćao od Rače do Beograda. Ostali njegovi zemljaci lađari, radili su najteže poslove na šlepovima i dokovima bivše račnske luke.

Tešo je na periferiji Rače, blizu bare Saravašnice, imao kuću na sprat, što je u to vrijeme bila prava rijetkost, zatim kravu žarulju i veliki krošnjat hrast. Živio je sam.
Ne zna se kada je dobio nadimak Bećarina, ali se zna da su titulu bećara na Savi mogli imati samo najodvažniji i najspretniji lađari, oni koji znaju svaki sprud, vir ili zaton na rijeci. On je baš takav bio. Smion, spretan, izdržljiv i hrabar.

Nešto slično kao što se Pocerini, Podgorini, Jadru, Mačvi i Rađevini ljudi istih osobina nazivaju kratko Baća.

Kada je sišao s broda često je sjedio pod svojim hrastom i čitao novine, koje su mu lađari donosili iz Beograda. Tešo nije dugo živio. Neka esesovska jedinica 1944. godine popalila je Sremsku Raču, a onda prešla Savu, pa je svoj krvavi pir nastavila i na lijevoj obali rijeke. Stanovništvo Rače uspjelo je izbjeći pokolj, ali su fašisti uhvatili Tešu pod krošnjatim hrastom, zaklali su ga i zakopali, ali ne tako duboko, jer su mu iz zemlje štrčali njegovi dugi brkovi.

Esesovci su u njegovom komšiluku uhvatili i neku ženu iz familije Isajilovića, odsjekli su joj dojke i umjesto njih postavili dvije glavice crnog luka, pa se onda ponovo vratili u Srem.

Tešinu pogibiju njegovom bratu Miji u Velinom Selu, takođe samotnjaku, "javila" je lađareva krava čarulja. Životinja se uplašila pokolja, prekinula je štrangu kojom je bila vezana, pa je od Rače pretrčala oko dva kilometra do Mijine kuće. Žarulja prije toga nikada nije bila u njegovom dvorištu. Čim su je ugledali Velinci su po tome znali da se u Rači nešto dogodilo - posebno Teši, pa su se odmah, predvođeni njegovim bratom, uputili ka ovoj, tada glasovitoj lučkoj varošici. Našli su Bećarinu mrtvog.

Gajo Lukić iz Velinog Sela, kome je Tešo ranije zavještao svoju neveliku imovinu pod uslovom da ga sahrani kada se upokoji, ispunio je obećanje - sahranio ga je u velinskom groblju, nedaleko od glasovitog Gromiželja. Po Tešinom zahtjevu na donjem dijelu spomenika uklesao je epitaf:

Ovdje leži Tešo Erić...

Tešini savremenici bili su i ruski emigranti, nevoljnici koji su, bježeći pred crvenim revolucionarima, utočište našli u Semberiji. Sredinom prošlog vijeka pored Tešinog groba Nikita Kuznjecov, u ravnici poznatiji kao Nikola Rus, o njegov prijatelj Jovo Adamović iz Broca, sahranili su i podigli pomenik Rusu Ivanu Turkulu. Kada se upokojio i Nikita Velinci su i njega sahranili pored prijatelja Ivana i Teše – svijetskih putnika.



Nikolaj Kuznjecov je i u bročanskom groblju podigao spomenik zemljaku iz majčice Rusije Petru Zuljkovu. Dok je bio mlad i zdrav Nikita je imao piljaru u račanskoj luci. Sve do smrti nosio odjeću po ruskoj kroju - rubašku, sivu kozačku dolamicu, crne pantalone i uglancane ruske čizme. Qeti je, vele, imao prepoznatljivu rusku šapku, a zimi veliku šubaru sa visokim vrhovima na krajevima. Imao je dugu bijelu bradu.

Ivan Turkul - Čiča Ivan - skupljao je ljekovite trave. Umro je sjedeći u dubokoj starosti prebirajući trave na kladama, trupcima bivše Šarića pilane.

U Brocu je živio još jedan ruski emigrant Aleksej Vorobijev - po semberski Aleksa Rus. Bio je stolar, oženio se Srpkinjom i imao je dvije kćerke, koje su ga i sahranile. Aleksa Rus u Semberiji ima dosta potomaka, dok su Nikolaj i Ivan bili bez roda i poroda.

Niko ne zna iz koga su dijela Rusije bili ovi čestiti, vrijedni i tihi ljudi. O tome nikada nisu ni pričali. Samovali su i tugovali za prostranim zavičajem. Vjerovatno su bili sa neke velike ruske rijeke - Volge ili Dona - jer su sve do smrti bili na obali rijeke Save koja ih je, nedvojbeno, podsjećala na matušku Rusiju.

Mir pepelu njihovom.

I još jedna priča o humanom čovjeku iz semberske ravnice. Savo Štrauh, iz semberskog sela Popovi, dugo se brinuo o svom bolesnom komšiji Mladenu Pavloviću, a kada se ovaj upokojio sahranio ga je po pravoslavnom običaju i podigao mu spomenik. Veliki. Domaćinski. Na kemenu je uklesano ime pokojnika, postavljena je porculanska fotografija, a u dnu stoji - Spomen podiže komšija.

I ništa više.

Savo Štrauh nije uklesao svoje ime.
Veli dovoljno je samo to – da je komšija podigao spomenik. Savo često posjeti grob svog sapatnika. Zapali voštanicu, počupa travu s humke, posjedi neko vrijeme – i ćuti. Čini se kao da sa počivšim komšijom Mladenom razgovara nekim nemuštim jezikom. Savo se nije ženio, samotnjak je... 

BN televizija – Tihomir Nestorović

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Dragutin

14.03.2017 15:32

Svaka čast!Niko nema što Srbin imade?Još samo da se oslobodimo od engleza...

ODGOVORITE