Roman "Plima" Mirana Lukića

Dešava se, istina veoma rijetko, da piscu pođe za rukom da već prvo njegovo djelo bude vrhunsko.

Republika Srpska 13.02.2017 | 19:45 Da li je to sreća ili nesreća ne znam, ali svakako nije lako takvim autorima jer moraju da se trude da svako novo djelo bude bolje ili jednako dobro kao prvo, što im ne polazi uvijek za rukom.

Ne bi bilo lijepo da nabrajam pisce kojima nije pošlo za rukom da im drugo ili treće djelo bude kao prvo, ali ima ih dosta, a iskreno se nadam da se to neće desiti mladom Banjalučaninu Miranu Lukiću koji se pojavio niodakle, a zasijaće kao zvijezda na nebu srpske književnosti, kad god da roman bude objavljen.

Nadam se da će, ako nastavi da piše, naređati romane kao bisere u nisku da svaki novi bude krupniji i sjajniji od prethodnog.

Ja koji ne cijenim mnogo postmodernizam u književnosti, niti spadam u obožavaoce Milorada Pavića koji je Miranu Lukiću očigledno bio uzor, oduševljen sam romanom Plima bez obzira što, kao što rekoh ne cijenim postmodernizam niti sam posebno oduševljen Miloradom Pavićem.



Roman „Plima" je nezahvalno prepričavati pa to ne treba ni činiti jer nije sigurno da će biti ispričano ono što je autor namjervao da nam kaže, zato će svaki čitalac individualno imati svoj doživljaj ovog prilično obimnog štiva, koje ako bude imalo odgovorajućeg izdavača ne može da ne postane bestseler na srpskom govornom području.

Istina Miran je neuk kada je u pitanju izdavaštvo i čekaju ga još Scile i Haribde između kojih mora da prođe, jer pisanje je u stvari najljepši i najlakši posao u životu knjige. Pisac, ma koliko pisanje može da bude naporno, uživa u stvaranju i živi u svijetu koji sam stvara, što se ne može dočarati onima koji nisu stvarali.

Tek kada je rukopis završen nastaju muke koje se slobodno mogu porediti sa Sizifovim jer pronaći izdavača često je ravno čudu.

Ako se zna da samo deset posto autora za života pronađu izdavača da im objavi djelo, a da ih pri tom ne opljačka, naplaćujući im štampanje knjige i sve ostalo, a ne dajući im doslovno ništa osim gomile knjiga koje autor neće uspjeti nikad da proda, onda se svi oni koji uspiju da objave knjigu mogu smatrati srećnicima.

Miranu Lukiću je uzor Milorad Pavić koji je bio nesumnjivi majstor igranja riječima što mu se mora priznati i onda kada ga se kritikuje.

Miran Lukić je takođe majstor koji je po mom mišljenju dostigao svog uzora i dao jednu novu nijansu tom načinu pisanja, nijansu koja djelo čini toplijim i bližim čovjeku nego što su to djela naših postmodernista. Istina, mi imamo jednog orginalnog postmodernistu Milorada Pavića i nekoliko manje ili više uspiješnih kopija.

Ono što Mirana izdvaja iz grupe onih koji su pisali i pišu imajući Pavića za uzor je njegova orginalnost, pošto nije pokušao da nadmaši svoj uzor nego da bude drugačiji od svog uzora i uspio je u tome.

Kada će čitaoci imati priliku da pročitaju roman „Plima" ne znam, a nadam se da će to biti uskoro. Jedino što mogu da savjetujem autoru je da knjigu ne objavljuje kod malih i malo poznatih izdavača nego da se usredsredi na najpoznatije i najuspiješnije, ako želi da uspije.

Moram da naglasim da mi Miran nije rođak, niti ga poznajem premda se preziva kao i ja Lukić. Pronašao me je na internetu i kao starijem kolegi povjerio rukopis na čitanje.

Autor: Miodrag Lukić