Prva brazda Jordana Stevanovića

Život Jordana Stevanovića iz sela Bratačić kod Osečine, u Podgorini u valjevskom kraju, skoro u potpunosti liči na život dječaka Ognjena iz poznate pripovijetke Milovana Glišića "Prva brazda".

Republika Srpska 12.02.2017 | 17:30 I u Jordanovoj i u Ognjenovoj kući nije bilo domaćina. Oni još dječaci. Gladni. Izmršavili. Uplašeni. Sibin Džamić, otac Glišićevog književnog lika Ognjena, poginuo u ratu, a seosku kuću - kako veli Čiča Milovan - grđe ne može zadesiti kad ostane bez muške glave. Udovica Miona prihvata teške ratarske poslove, jer mora da prehrani siročiće, svoju nejač - jedno drugom do uveta. Pomoći niotkuda.

Prolaze godine a onda njen najstariji sin Ognjen upreže volove i odlazi na njivicu da zaore svoju prvu brazdu. Ruke mu nejake, a poso pretežak. Obaveza još veća - ako ne uzore i ne posije porodici Džamić prijeti glad.

I ta Ognjenova prva brazda nije samo simbol borbe jedne porodice da ostane na okupu, da preživi i da bude složna – ta brazda je potvrda da je Džamićeva kuća ponovo dobila domaćina. Da ima odgovornu i sposobnu mušku glavu. Da je pobjeđeno doba odricanja i strepnji – da je život konačno široko raskrilio vrata sreće - majka Miona Džamićeva donosi sinu domaćinu ručak na njivu.



Da je Čiča Milovan Glišić kojim slučajem živio sredinom dvadesetog vijeka, a da prije toga nije napisao Prvu brazdu, onda bi zasigurno, u svom valjevskom zavičaju, našao baš takvu priču u selu Bratčić, nadomak Osečine, pa bi junak njegove pripovijetke umjesto Ognjena Džamića bio Jordan Stevanović.

Priča skoro istovijetna. Samo su različita imena likova i vrijeme kada se ona događa. U Stevanovićima se iznenada upokojio domaćin i glava porodice Aleksandar Leko. Ostala mu mlada udovica Tankosava, Mionina slika i prilika sa četvoro djece. I oni sve jedno drugom do uveta.

I Tankosava ne zaboravlja svog domaćina Leku. Ne napušta ognjište i čuva djecu. Podiže ih kao goluždrave ptiće. I ona, kao i Miona Džamićeva, obavlja najteže ratarske poslove. Ni njoj niotkuda pomoći.

Onda i u Bratačiću dolazi vrijeme oranja. Stevanovići u Podgorini žive u najgladnijim godinama sredinom dvadesetog vijeka. Jede se kopriva pomiješana sa mekinjama. Ako se ne obrade njive prijeti pregolema glad. Zato neko mora orati.

Ognjen Mionin prvu brazdu je zaorao u petnaestoj godini, a Jordan Tankosavin imao je jedva deset godina kada je prvi put pustio plug u brazdu. I njega je na to natjerala muka. Prevelika nevolja - trebalo je prehraniti porodicu. Ognjen je imao mlađu sestru i brata, a Jordan mlađu sestru Dobrilu i braću Ljubu i Dragića. Sve troje nejaki. Ne mogu pomoći. Mati Tankosava ne može sama obavljati poslove. Jordanu nije bilo druge – plug u šake, pa na oranje.

Za Vidovdan je dobio svjedočanstvo o završenom četvrtom razredu osnovne škole, a dveti dan poslije toga otac mu je na prečeac umro. Ostalo ih je četvoro nejači. Svi mlađi od njega..

Prva Jordanova brazda bila je na njivi Mekote. Kao nekada Miona sinu Ognjenu i njemu je majka Tankosava donijela ručak na prvu brazdu, doduše oskudan, ali prvi pravcati ratarski ručak, jer su tom Jordanovom brazdom na Mekotama i Stevanovići dobili domaćina – Jordana.

Priča teče dalje. Oračeve ruke nejake. Plug ispada iz brazde. Volovi navikli na čvrstu Lekinu ruku, pa plug, zajedno sa nejakim oračem, vuku po Mekotama gdje oni hoće. Mali Jordan je čvrsto držao rukunice. Padao ali plug nije ispuštao iz ruku. Volovi su i njega nejaka vukli po oranju.

Vraćao ih je u brazdu, opet se vukao za plugom... Pa, u brazdu, pa po oranju... Tako do podneva. Dječakova upornost je pobjedila tvrdoglave volove - Jordanov plug više nikada nije iskakao iz brazde. Čak ni kada su ga kasnije vukli uhranjeni konji i jaki traktor. Njegova brazda uvijek je bila duboka i prava. I rodna.

Muke sirotog dječaka posmatrao je sa obližnjeg brda komšija Živan Krsmanović, djed njegove supruge Maše, pa je svojim ukućanima rekao:

"Onaj Lekin mališan biće kućevan i dobar čovjek. Ne ispušta plug iz ruku, a tako čine samo pravi domaćini."

Prošle su gladne pedesete godine prošlog, dvadesetog vijeka, a s njima i obaveza predaje hrane državi. Jordan se opasao snagom. Njegove njive više nisu bile udovičke. Posne i sa malo žita. Ponovo su postale domaćinske, kao što su bile i dok mu je otac Leko bio živ. Kako tada, tako i dan danas. Postao je dobar domaćin kako je to, dok je orao svoju prvu brazdu predvidio, i djed Živan Krsmanović.

Stari Krsmanović tada nije ni slutio da će se Jordan oroditi sa njegovom porodicom; oženio je njegovu najstariju unuku Mašinku. Možda su baš te njegove riječi bile presudne da Maša, u devetnaestoj godini života, pređe s jednog na drugo brdo u Bratačiću, sa Krsmanovića na Stevanovića ćuvik.

Bilo je to prvog novembra 1959. godine. Mladenci su odmah prionuli na posao. Tako i dan danas, u poodmaklim godinama, pa su sada među najuglednijim domaćinima u Podgorini. Nova kuća, zgrade, mašine, stoka, puni ambari žita, pušnice mesa, a u buradima u podrumu na stotine litara čiste šljivovače prepečenice.

"Bilo je teško, ali smo sve ovo postigli slogom. Nikada među nama nije bilo ružne riječi. Djeveri i zaova imaju svoje kuće i porodice, ali sam srećna kada nam doću. Volim ih kao da su mi djeca, jer su uz Jordana i mene odrasli", kaže Maša.

Volio je knjigu, ali nije mogao nastaviti školovanje. Zato sada ima biblioteku u kojoj je više naslova nego što ih imaju sve kuće zajedno u Bratačiću. Čita dosta. To je činio i u vrijeme oranja svoje prve brazde na Mekotama, i kada je podizao svoje ptiće - sestru i braću. Završi posao i dok se odmara knjigu u šake. Pročitao je skoro sva djela velikana svjetske književnosti, ali i domaćih pisca.



Dok se nije upokojila, majka Tankosava mu je bila na velikoj pomoći. Uspjeli su othraniti i školovati mlađe, svoje ptiće. Sestra Dobrila i najmlađi brat Dragić žive u Beogradu, Ljubo je bio trgovac, sada penzioner u Osečini. Imaju čestite porodice.

Jordan se ne kaje što je ostao u selu. Nipošto! Sa suprugom Mašom ima dvoje djece, kćerku Branku i sina Branka. Oboje su sa porodicama u Valjevu. Branka je ekonomista i ima dvije kćerke, a Branko je inženjer agronomije. Ima tri kćerke.

Na Univerzitetu u Beogradu Mašine i Jordanove unuke veoma su aktivne i među najistaknutijim su studentima - Irena, Ivana, Jelena, Jovana i Jana - pet su njihovih ljepotiBN televizija – ca, kako vele baka i djed. Ponosan je i snajku Milku i zeta Miladina.

O Jordanovoj prvoj mojoj brazdi na Mekotama ostalo je da se samo pripovijeda. S ponosom i divljenjem.

Nakon priče o svom životu Jordan je zaćutao. Bilo je očigledno da i dalje prebira uspomene. Pokatkad zažmuri. Valjda mu naviru u talasima. Grunu najednom, pa im se on pokušava oduprijeti. Kada ih je umirio i umilenio, nasmješio se i nazdravio čašicom rakije: "Da ste živi i zdravi godina sto. Sve bude i prođe. O dobrom se pripovijeda. Tegobe se pamte i rijetko pominju. Takav je život na ovim našem brdima."

Jordan Stevanović, nekadašnji Lekin nejaki mališan, koji nije ispuštao plug iz svoje prve brazde na Mekotama, čak i kada su ga volovi vukli po oranju, ali i Maša, unuka Živana Krsmanovića, postali su kućevni i pravi domaćini. Rod su izrodili i time su ispunili sve ljudske i božije zakone. I to čestito i pobožno.

U njihovoj kući sada uvijek ima i hljeba i s hljebom. Duševnosti ponajviše.

Autor: Tihomir Nestorović