Ispovijest žene koja je pobijedila rak

Predsjednica udruženja "Novi pogled“ u Mostaru, Maja Memić koja već 18 godina živi u borbi sa karcinomom dojke, otvoreno govori o životu sa ovom opakom bolešću, koju je kako kaže nadjačala i pobijedila snagom volje i želje za životom.

Bosna i Hercegovina 04.02.2017 | 15:46 "Prvi put moje suočenje sa karcinomom dojke bilo je 1998. godine. Nisam imala ni navršenih 40 godina života. Čula sam tada da se radi samo pregled i malo sam negdje iz medija vidjela, iz novinskih članaka, ali ga nisam zaista redovno primjenjivala. Možda je bila i nekako sretna okolnost da ja tada uradim samopregled i da napipam kvržicu. Odmah sam naravno reagovala i onda je uslijedio operativni dio, hemoteparije, radioterapije", priča Memić za Anadoliju prisjećajući se svoga suočavanja sa teškom bolešću.

Spoznaja i suočavanje sa opakom dijagnozom karcinoma dojke za nju je bila gorko iskustvo, koje nikome ne bih poželjela.

"To je jednostavno kao da vam neko izbije tlo pod nogama. Vi tada samo čujete riječi 'rak'. Ništa drugo do vas ne dopire. Samo u svojoj glavi razmišljate 'vidi bolesna sam', 'bolujem od raka', 'umrijeću', jer 'rak je jedanko smrt'. Ništa drugo tada barem kod mene nije bilo, a poslije sam vidjela i kroz priče drugih žena da je tako bilo", pojašnjava Memić.

Poslije hemoterapije, koje su kako kaže tada bile blage, kosa joj nije opala, pa u sredini u kojoj živi, veoma mali broj ljudi je i znao od čega boluje. Nije, kako kaže,  bila sposobna reči svoje bolesti ni izgovoriti više od sedam godina, dok opaka bolest nije uzela maha i dok nije nastupio recidiv koji ju je ponovno potpuno slomio.

"Kada je recidiv nastupio poslije sedam i po godina, kada se meni bolest vratila, to sam puno teže i psihički i fizički podnijela. Znala sam da me puno jače i agresivnije liječenje očekuje, da će biti puno teži put izlječenja", govori Memićeva prisećajući se toga vremena.

Tada je, kako kaže, za nju nastupio pravi životni ponor. Srećom njena prijateljica koja je među rijetkima tada znala šta se događa, teškom mukom ju je privolila da se javi u Udruženje "Novi pogled“ u Mostaru za koju do tada,  sadašnja predsjednica iste, nije niti znala da postoji.

"Javila sam se u Udruženje 'Novi pogled'. Imala sam tu srećnu okolnost da sam se odmah uključila u grupe psihopotpore, u razgovore sa psihologom i ja sam tada osjetila da ja drugačije nekako gledam na sve. Znači da ni taj recidiv ne mora biti kraj moga života, da sam ja puno jača od te dijagnoze. Da mogu biti jača i da imam puno nekih ljepših razloga da ostanem na ovome svijetu, jer tu su moja djeca, moj suprug, moji prijatelji i sve moje. Da je život zaista vrijedan življenja, pa makar on i dan trajao, vrijedi se boriti", otvoreno govori Memićeva za Anadoliju o svome suočavanjem sa teškom bolešću karcinoma.

Uspјela je krenuti dalje tako što je složila prioritete u glavi i stavila sebe na prvo mjesto, što inače, po njenom mišljenju i preventivno treba uraditi svaka osoba.

"Stresan je već sam momenat po saznanju dijagnoze, da se boluje od karcinoma.Tada ne trebaju dodatni stresovi. Treba sebi priuštiti, koliko se može ljepšu i pozitivniju i vedriju atmosferu", poručuje Memićeva.

Ona je od samog uključivanja u Udruženje „Novi pogled“ bila aktivna članica, a od 2011. godine je imenovana predsјednicom, te dobro poznaje najboljnije priče i životne sudbine obolelih od karcinoma dojke i drugih malignih oboljenja.

Tragajući za liјekom pronašli smisao života

Tvrdi da su neki čak u ovoj kobnoj bolesti, tragajući za lijekom pronašli i smisao života.

"Imam jednu kolegicu iz Bugojna, koja je rekla: 'Ja sam tek počela da živim kad sam oboljela od raka dojke, jer su svi pre bili ispred mene, a sada sam ja na prvom mestu'. To nas je jako nasmijalo, ali zaista je to tako", kaže Memićeva.

Bolest karcinoma, kako naglašava uveliko uzrokuje stres i današnji brzi tempo života. Stoga naglašava da je ključna preventiva u borbi protiv opake bolesti, te savjetuje svima zdravima i oboljelima da dnevno nađu barem sat vremena za sebe i ono što ih čini sretnima, te da smanje tenzije stresa i odbace ono što im ne godi.

BiH bez registra oboljelih

Memićeva ističe da je ona imala sreće, jer je bolest dijagnostikovana na vreme, ali i činjenicu kad je ona oboljela da je tada broj oboljelih bio puno manji nego sada i što je imala adekvatno liječenje bez problema konstantnog kvarenja aparata i nestajanja citostatika.

"Svaki dan sam primala dozu zračenja koja je propisana, a danas već od početka jedanaestog mjeseca, pa negde do kraja prvog mjeseca evo čujete stalno da je nestašica citostatika. Osam godina mi stalno, govorimo i upozoravamo da je nestašica da su problemi javne nabavke", naglašava ona.

(Anadolija)