Neodata prekodrinska tajna

Početkom ljeta, u gluvo noćno doba, Drinu kod Batra prešao je čamac. Čim je dotakao lijevu obalu rijeke, kriomice i žurno prošli su kroz vrbake neki tajanstveni ljudi. Njihove siluete, kao sjenke, brzo su nestale u šumi iznad sela. Tajanstevni ljudi otišli su ka Majevici.

Republika Srpska 01.02.2017 | 19:57 Nekoliko dana poslije toga Batrani su sve češće, kradom da ih niko ne primijeti, zalazili u podrinske vrbake. Pažljivo su motrili na sve šta se događa da rijeci, posebno su pratili nepoznate ljude koji su se iznenada počeli vrzmati u gustišima. I ti neznanci kriomice su osmatrali i pretraživali obalu, nešto su bilježili i mjerili, a onda su poslije nekoliko dana tajanstveno iščezli.Umjesto njih pored Drine su češće patrolirali policajci koji su i ranije, s vremena na vrijeme, dolazili na obalu.

Ovoga puta pravili su zasjede na odabranim mjestima, posebno na adama, kod starača, sprudova i gazova, ali i u gustim vrbacima i hrasticima.Ljudi su se vremenom navikli na ovakvo stanje pored Drine, jer su smatrali da država ima pravo da se brine o svojoj granici, ali im je smetalo što više ne mogu, kao svih godina ranije, doduše i tada kradom, prelaziti rijeku - da idu u Prnjavor, Lešnicu, Šabac, Loznicu...

Na Drinu je došla i vojska. Doduše, vojnici su i ranije kontrolisali granicu sa Srbijom, ali nikada nisu ulazili u selo. Ovoga puta nije bilo tako. U punom trku dojahali su konjanici u plavim uniformama. Opkolili su seljake na molitvištu.

Ne sluteći nevolju, ljudi su mirno posjedali u hladovinu. Činilo im se da su, tako mirno sjedeći, sigurniji pred vojskom. Samo se čulo njihovo ubrzano disanje. Strah se naseli pored Drine.

„Koga krijete u selu?“, strogo, ne silazeći sa konja na jeziku kojim su i oni govorili, upita austrijski oficir.

Seljaci se zgledaše. Stariji upozoriše mlađe migom oka da ćute. Tajac. Ni ptice se nisu čule. Zaustavile su se i sjenke.
„Hulite carsku i kraljevsku milost. Krijete Srbijance, a prijeko, tamo u Srbiji, pojavila se opaka bolest - kolera! Zbog toga niko ne smije prelaziti Drinu. Ni tamo ni ovamo. Niiikooo! Morate biti lojalni podanici. Ko prelazi rijeku rijeku?“, oštro je pitao austrijski oficir.

Glas mu je bio neuobičajeno prijeteći. Na seljake i do sada su mnogi silnici galamili, ali niko tako odlučno kao ovaj. Čak su mu se i uvošteni brčići dizali uvis pri izgovoru svake riječi. Na visokom reveru, odmah ispod lica, na crvenoj čoji uokvirenoj žutim gajtanom, sjale su mu se tri zvjezdice. Seljacima se činilo da im baš ti komadi sićušnog metala najviše prijete - da im se njihovi oštri vrhovi kao vrele bodlje ubadaju u oči i lice.

Uplašile su ih i za njih nepoznate riječi: „kolera“, „huliti“ i „lojalni podanici“ koje je izgovorio oficir. Prvi put su ih čuli, ali su pretpostavljali da se iza tih riječi krije velika nevolja, jer nisu znali šta one znače. Još su ih više uplašili zlokobni, tajanstveni glasovi koji su kolali oko rijeke; šapat da su Drinu kod njihovog sela prešla dvojica đaka iz Beograda, pa su uz pomoć nekih mještana otišli za Tobut, a onda u Priboj i na Majevicu.

„Bene benaste! Hoćete li da zarazite cijelu carevinu! Kolera se mora zaustaviti na Drini! Moooraaa! Ko prevozi čamac preko rijeke? Ko?“, ponovo je pitao oficir.

Odgovor nije dobio. Ljudi sa lijeve obale Drine dobro su znali da prijeko u Srbiji nema bolesti, a onda se ubrzo pročulo da je na Vidovdan Sarajevu ubijen prestolonasljednik Franc Ferdinand, da su to učinili neki đaci koji su došli iz Srbije.

Gomilanje vojske na granici sa Srbijom pored rijeke nakon vidovdanskog događaja u Sarajevu 1914. godine seljaci s lijeve strane Drine povezali sa prelaskom Drine one dvojice tajanstvenih đaka.

Vojna propaganda crnožute monarhije širila je uznemiravajuće glasine da ljudi u Srbiji od kolere redom umiru, da se epidemija tako brzo širi da umrle više nema ko sahranjivati niti ih spaliti, da se zbog toga od ljudskih leševa koje jedu psi, mačke, svinje i zvijeri, ne može proći ni putevima, ni selima, ni gradovima - nikuda. Govoreno je da nema ko čak ni da zvoni u crkvama za pokoj duša umrlih, jer umiru i sveštenici i crkvenjaci.

Zbog toga je, vele, carevina od ušća Drine kod Rače, pa sve do Hercegovine angažovala vojsku da ne dozvoli da se ova pošast proširi na njenoj teritoriji. Vojna sila, dakle, ima samo važnu ulogu da zaustavi širenje opake bolesti na samoj granici i ništa više.

Jedna od preventivnih mjera jeste da se spriječiti svaki kontakt sa Srbijancima, jer su oni svi redom zaraženi kolerom.
Niko na lijevoj strani Drine od Rače do višegradskog kraja, te suvom granicom do Vardišta i Dobruna, nije vjerovao u austrougarsku propagandu, jer su mnogi uspjevali da vješto, uprkos hermetički zatvorenoj granici, krišom pređu u Srbiju. Epidemije kolere u Srbiji nije bilo! Posebno ne u Mačvi, Jadru, Azbukovici i uzvodno Drinom sve do Kotromana u užičkom kraju.

U stvari, time je vlast cara Franje Josifa prikrivala završne, ubrzane i opsežne pripreme velikog vojnog napada na malu Srbiju. Povod za tako nešto bilo je ubistvo prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 28. juna, na Vidovdan 1914. godine.

Vojna sila prije toga, do objave rata Srbiji, tačno mjesec dana kasnije, trebalo bi da drastično kazni stanovništvo sa lijeve obale Drine, posebno sela kroz koje su atentatori prošli od ove rijeke, i dalje preko Majevice sve do Sarajeva. Prvi na udaru bili su seljaci Batra, jer su atentarori prešli rijeku Drinu u njihovom ataru.

„Korov je trebalo iščupati iz korijena i zatrti ga“, glasila je jedna od naredbi koju je prije napada na Srbiju trebalo da izvrši Franjina soldateska - Osmi i Trinaesti korpus njegove plave vojske, rasporođene duž Drine od Rače do Zvornika, sa nekoliko desetina hiljada vojnika i do tada neviđenim ratnim naoružanjem i opremom.

Vijesti da gomilanje trupa vojske duž cijelog Podrinja nije zbog navodne epidemije kolere u Srbiji, nego da se priprema rat širih razmjera - stizale su i iz zaleđa, iz drugih krajeva carevine. Zbog toga su Podrinjci bili veoma obazrivi. Budno su pratili sve aktivnosti vojske i o tome su obavještenja tajno dostavljali na desnu obalu rijeke.

To nije promaklo austougarskim obavještajcima, pa su, prije napada na Srbiju, odlučili da pored Drine načine tampon zonu. Time su nastojali da, kada počnu ratne operacije, preduprijede eventualnu oružanu pobunu i pružanje pomoći srpskoj vojsci. U tome je austrougarska vojska bila veoma neumoljiva. Strogoća i tortura koja je primjenjivana, posebno od strane domobranskih divizija, ni u najgora vremena nije upamćena na Drini.

U Podrinje i Semberiju sa okolnih brda i drumovima stizale su duge kolone ratnika u plavim uniformama. Skoro svi su govorili jezikom stanovništva Batra i ovoga kraja.

U cik zore 28. jula 1914. godine duž Drine razlijegala se gromoglasna muzika modre vojske. Oštra, marševska, prijeteća... Zlokobna. Takt za taktom. Sve glasniji i reskiji. Jednolični duž cijele rijeke. Od Rače i Save, pa sve do Zvornika. Tako je bilo i dalje.



To je bila uvertira.

Sa muzikom stiglo je i ono prijeteće, nevidljivo, oporo, opako i vrelo, što je već duže vrijeme zlokobno lebdjelo nad ovim krajem sa obje strane Drine Zelenike. To nekada nevidljivo i daleko što im je još s večeri pritiskalo dušu, konačno je stiglo. Dolazilo je i dalje sa svakim taktom militar muzike. Množilo se. Nabreklo. Samo što nije puklo od nadutosti.
Onda je sve proključalo.

Drina je zapjenila. Uzavrila je. Pobjesnila do neslućenih širina. I visina. Plavi vojnici su je gazili. Drobili je, ali i ničice padali u njenu vodu. Slagali se jedan na drugog. Stvarala se brana od unakaženih ljudskih tjelesa.

Nadirale su nove kompanije i regimente. Jurišale su brigade i divizije. Valjali su se cijeli korpusi. Plavi vojnici su opet padali. Zaplitali su se u šiblje, davili se u brzacima, pa se vraćali na lijevu obalu Drine.

Onda sve ispočetka. Muzika je treštala. Bez prestanka - samo naprijed na prostu „šljivarsku zemlju“ - u Srbiju!
Regimente plavih domobrana razjapljeno su kidisale na desnu obalu rijeke. Krkljanac. Topovi grlati. Riču i bljuju vatru. Gori zemlja. I voda, ali i nebo. Ljudi posebno. Tek su oni postajali velike buktinje.

Predveče tri plave armije feldcajgmajstera Oskara fon Poćoreka prešle su smaragndu Drinu.

Bjesomučno su kidisali i dalje. „Šljivare“ su nadjačali samo na uskom prostoru. Iza njih je bilo prostrano plavetnilo tjelesa izginulih jurišnika. Živima su se ispred ispriječili čvrsti srpski rovovi. Isprsili su im se „Šljivari“ svih poziva.

Tako je počeo Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Bio je to njegov prvi dan. Krvav, vreo, žestok... Do tada neviđen. Sutradan tišina. Ćuti rijeka. Umukle gore. Zanijemile ravnice. Sve zamrlo. I ptice, i vjetrovi, i sjenke, i... Utihli i plavi orkestri. Sablasni muk.

Drina je crvenila od krvi ljudi i konja. Zaprege su iskasapljene plave vojnike u nepreglednoj koloni vozile putevima u zaleđe sunčanog pobrđa.



Osvanuo je treći ratni dan, pa četvrti... Vrzino krvavo kolo vilo se na desnoj obali Drine. Na toj strani rijeke dim iz popaljenih jadarskih i mačvanskih sela dizao se visoko u nebo. I lelek preživjele nejači. I uzvodno i nizvodno.

Onda se dogodio preokret. Plavi vojnici protjerani su preko rijeke, pa onda i nešto dalje, sve do podnožja Majevice – Podrinje je i dalje bilo ratna zona.

Nevolje Podrinjaca time nisu prestale. Austrougarski obavještajci pronašli su u Loznici dokument o njihovim vezama sa Srbijom i sa prevozom dvojice atentatora preko rijeke Drine – Gavrila Principa i Trifka Grabeža.

„Mi smo miran svijet, gospodine... Poštujemo Njegovo plemenito carsko i kraljevsko visočanstvo. Neka ga Bog poživi... Nikada u našem kraju nije bilo zaraženih tom kolerom“, rekao je jedan Batranin kada je vojska ponovo stigla u selo.

Ostali ljudi su ćutali. Palili su cigaretu za cigaretom. Osjećali su da se nešto krupno sprema. Nešto opako. Vrelo i prijeteće. Ostali su na molitvištvu, jer su tako, kada su svi na istom mjestu, osjećali veću sigurnost nego da su na osami, kod svojih kuća ili sa stokom na ispaši.

„Ko je noćas fenjerom pored Drine davao signale Srbijancima? Kazujte!“

„Niko od nas noću ne izlazi iz kuće. Svi smo ovdje domaći. Uveče palimo luč i rano liježemo“, ponovio je seljak.

Oficir ga i ne pogleda. Sjaha s konja. Rukom čvrsto uhvati balčak sablje. Činilo se da će je izvući iz korica i nekoga sasjeći. Seljaci u prvom redu u strahu su vidjeli kako se cakli oštro sječivo dok se zariva u njihova tijela. Neki su se mogli zakleti da ih je već zasjekla sablja, jer su osjećali nesnosan bol, uprkos tome što nije bilo krvi i što je oficir i dalje samo držao balčak.
Na njemačkom jeziku nešto naredi svojim vojnicima. Riđi podoficir oštro salutira, udarajući petom o petu uglancanih čizama, dohvati uzdu od posilnog i spretno uzjaha. Za njim u galopu krenu desetak vojnika.

Čuli su se alakanje i topot konjsih kopita. Doprije iz dubine sela zveket lanaca. Oglasi se i puška. Zatim još jedna. Potom učestaše pucnji. Nadjačaše ih jauci.

Okupljeni seljaci na molitvištu zabrinuto su ćutali. Svako je od njih prebirao svoje misli. Lelek i kuknjava nisu jenjavali.
Kada se austrougarski konjanici ponovo vratiše na molitvište vodili su njihovog komšiju Cvijetina Bobara, pekara iz varošice Janje Miću Mićića i ratara iz Obriježi Jakova Milovića.

„Činite sami sebi veliku nevolju“, zaprijetio je oficir uplašenim seljacima.

Osmog septembra 1914. godine ponovo su plave regimente, divizije i korpusi krenuli su preko Drine na Srbiju. Sada još žešće. Jedne noći, početkom septembra, iznad kudravog Gučeva pojavio je svijetli oblak i polako se dizao pravo u nebesa. Njegova srebrenina prelila je modru, krivudavu Drinu hladnom, bijelom svjetlošću. Tako je bilo pedeset i pet dana.

Oblak je u jesen sijao samo noću. Tako sve do prvog snijega, pa najednom nestao. Sljedećih ratnih godina vojske su otišle na jug, a dolinom rijeke zavladala je zlokobna tišina. Iz njene smaragdne vode od septembra do novembra i prvih snjegova svijetli oblak yzdizao se u nebo. I danju i noću. Sva okolina bila je oblivena hladnom svjetlošću.

Plave regimente kidisale su sve do Plavog mora i grčkih planina. Poslije četiri godine završen je Veliki, krvavi rat. Plavi vojnici bezglavo su bješali iz Šljivarije - nisu birali gdje će pregaziti Drinu. Onda su ih progutale daljine. Zauvijek.

Od tog doba do kasno u noć oglašavaju se cvrčci ispod kamenih kućnih pragova u Podrinju. Javljaju se jednolično i bez predaha. Čim jedan insekt završi svoju čudnu pjesmu, nastavlja je drugi, pa treći... Tako do jutra.

Svake godine, u ponoć, kada sredinom ljeta počinje uštap rijeku i planinu oblije hladna blještava svjetlost. Najednom zasija, a onda bijela nit počne se dizati pravo u nebo.

Potraje to kratko, koliko čovjek trepne dva ili tri puta, onda se na nebesima, gdje se ta hladna blještavost stopi sa vasionom, pojavi zvijezda, najjasnija na tom dijelu podrinjskog neba. Sija sve do jutra, dok se ne počnu zlatiti vrbaci. Pojavi se opet naredne godine tačno u ponoć, u vrijeme ljetnjeg uštapa.



Epilog

Ovako se nešto događalo u semberskoj ravnici prije jednog vijeka. Zbog saradnje u „Narodnoj odbrani“ i pomaganju Gavrilu Principu i njegovim saborcima, na „Veleizdajničkom procesu“ u Banjaluci, koji je trajao od 3. do 22. septembra 1916. godine, osuđeno je šesnaest Semberaca i Majevičana: četiri sveštenika, tri učitelja i dva ljekara.

Zemljoradnik Cvijetin Bobar iz sela Batra optužen je da je sa pekarom iz Janje Mićom Mićićem i zemljoradnikom iz Obriježi Jakovom Milovićem dočekao na Drini „đake“, potonje atentarore na prestolonasljednika Franca ferdinanda - Gavrila Principa i Trifka Grabeža i proveli ih pravcem: Drina - Škulić ada – Brezovica – Obrijež – Čengić – Lazarevica - Donja Trnova – Mezgraja – Tobut - Priboj - Tuzla. Obojica su osuđeni na po pet godina robije u Aradu. Oslobođenjni su 1918. godine.

Siromašni zemljoradnik iz Popova Jefto Jeftić, glavni čamdžija na Drini, veza i kurir između Srbije i Bosne, osuđen je na 12 godina robije, sedamdeset osmogodišnji zidar iz Bijeljine Andrija Urošević, kurir i veza preko Drine, osuđen je na 18 godina robije.

Zbog pripadnosi „Narodnoj odbrani“ osuđeni su: učitelj i upravnik Osnovne škole u Bijeljini Stevo Nikolić na deset godina robije, zemljoradnik iz Donje Trnove i poslanik u „Bosanskom saboru“ Maksim Đurković na 14 godina robije i zemljoradnik iz Dvorova Tošo Stančić na 15 godina robije.

Zbog „srpske propagande“ proto Drago Urošević, rodom iz Srebrenice, osuđen je na 15 godina robije. Poslije oslobođenja bio je sveštenik u bijeljinskoj crkvi svetog Georgija.

Đak tuzlanske gimnazije iz sela Korenite, „najmlađi veleizdajnik“ na procesu je imao 20 godina. Uprkos tome osuđen je na 12 godina robije.

Učitelj iz Brezovog Polja, rodom iz semberskog sela Brodac, Nikola Jovanović - Nidžan osuđen je na 16 godina robije, jer je bio saradnik „Narodne odbrane“.



Poslije završetka Prvog svjetskog rata ubrzo je umro zbog mučenja u zatvoru.

Na „Veleizdajničkom procesu“ zbog pripadnosti „Narodnoj odbrani“ osuđeni su i Srbi, porijeklom iz drugih krajeva, ali koji su živjeli i radili u Bijeljini: dr Vojislav Kecmanović – Đedo, rodom iz Čutliku kod Dubice bio je prvobitno osuđen na pet godina, a kasnije na četiri godine robije. Šamački ljekar, sin bijeljinske učiteljice Marije, dugogodišnje predsjednice Kola srpskih sestara, dr Ljubo Todorović u Banjaluci je osuđen na 5,5 godina robije. Početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine uhvatile su ga ustaše i pogubile u Sarajevu.

Semberski pisac Slobodan Petrović u knjizi „Korzo stare Bijeljine“ je zapisao: „Jedino je iz odbrane osuđenih advokat Danilo Dimović nekoliko puta odlazio u Beč tražeći ublažavanje kazni ili oslobađanje nekih osuđenika. Izgledalo je da će to biti uzaludno, ali je španski kralj Alfonso XIII uticao na austrijskog cara Franju Josifa da pomiluje osuđenike i da im ublaži kazne, pa zato niko, zahvaljujući njemu, nije pogubljen“.

Drina voda, rodna, plodna i blagorodna Semberija, ali i prkosna i glasovita planina Majevica sve ovo znaju.
I pamte - na mnogaja ljeta.

BN televizija (Tihomir Nestorović)