Iskrena duša podrinjska

Zna se da je Cvijeta Zekić – Jurišević prvo postala profesor fizičke kulture. Zna se i da je mnoge u Zvorniku učila narodnim igrama. Zna se i da je iz poznate sportske familije Zekić iz Tršića kod Zvornika. Zna se i to je skoro istovremeno počela pisati ali i slikati. Zna se još i da je ona u zvaničnoj literaturi i književnoj periodici dugi niz godina. Takođe, i u slikarstvu. I to veoma uspješno. I priznato.

Republika Srpska 27.01.2017 | 16:18 Doduše, Cvijeta je i prije toga dugo bila u bilskom kontaktu za književnim zbivanjima u Beogradu i u Srbiji, u samoj njihovoj žiži, jer joj je muž Miodrag Jurišević, ljekar po struci, bio uvaženi književni kritičar. U kuću Juriševića na Dorćolu dolazili su skoro svi poznati književnici tog vremena, ali slikari i drugi umjetnici, pa se zbog toga samo čekao trenutak kada će se i Cvijeta oglasiti u književnosti.

I dogodilo se. U početku stidljivo, a kasnije riječi i boje grunule su kao povodanj. Plavile su papir i platna. Zato je Cvijetin opus i u književnosti ali i u slikarstvu bogat, prepoznat i zapažen.
Na njeno opredjeljenje za umjetnost svakako je da je imalo i njeno porijeklo. Podriljsko. Osjećajno. Tankoćutno.

Cvijetin Tršić, u zvorničkom Podrinju, pored rijeke Drine, baš tamo prijeko, gdje se kudrava gora Gučevo, izdiže iz smaragdne rijeke Zelenike. Izranja iz njenih vilinskih voda, pa se zato i modri nad cijelim Podrinjem i Jadrom.



Taj spoj rijeke, planine i neba je čudesan. Očaravajući. Prepun magije. Rijetko se gdje tako nešto u prirodi sreće kao u Podrinju. Zato je, možda, Gučevo jedina planina koja ima velebilje. I najveću bukovu šumu u Evropi. I biljku bela donu.

Nije onda ni čudo što je ova Podrinjaka, sada i zauvijek Beograđanka, izraziti lirik. I to od prvog slova u svojoj književnosti, a u slikarstvu od prvog poteza četkicom. Zato se i u njenoj literaturi, ali i u slikarstvu, uvijek osjeća dah njene intime i ličnog doživljaja. Autentičnog. U stvari, ona se umjetnošću ispovjeda – kazuje o svom vilinskom, čudesnom i neodoljivom zavičaju podno Gore kudrave.

Zbog toga su njene i poezija i proza, kako književni kritičari kažu – sa lica mjesta. Iz svakodnevnice. Iskrena, a likovi autentični.

U stvari ova Podrinjka nastoji da i rječju i bojom i ostalima kaže šta se u njenoj blizini kada i šta dogodilo. U rodnom zavičaju posebno. Ona se jedina od književnika odvažila i da načini ediciju, od pet svesaka, pod nazivom „Savremeni srpski pisci u anegdoti“. Taj humoristički gen ponijela je baš iz Zemlje vilovite – iz Podrinja.

Objavila je dvadesetak knjiga poezije i proze, ali je zaustupljena i u zajedničkim izdanjima i u književnoj periodici. Sve što je napisala, ali i naslikala je pod opštim naslovom – ljubav mi se u kuću uvukla. Rekolo bi se ljubav joj se uselila u cio život i njeno biće.

Uostalom, Podrinjci i ljubav su tjesno povezani. I to ljubav prema svemu i svakome. Zato se takva ljubav, kao što je izražena u svim Cvijetinim knjigama, nalazi skrita u samom čvorištu njihove intime.
I Cvijetine slike, u stvari, su najznačajniji dio neodoljivog podrinjskog pejzaža prenesenog na platno, a ona to zahtjevno umjeće vješto realizuje u širokom rasponu, pa on time dobija pomalo neobičnu vizuru koje se posebno cijeni mu slikarstvu.



Tom domenu pripadaju i ostale njene slike, one na kojima su detalji prostora u kojima je bila, pa i
njenog velegrada. One samo nagovještavaju čovjekovo prisustvo. Motivi su ispunjeni bajkolikim prilikama što odslikava Cvijetinu bujnu, romantičnu dušu.

Njene slike, uglavnom u tehnici ulje na platnu, su jasne. Motivi, naprosto, ulaze jedan u drugi, mješaju se, prožimaju se i stapaju u uvjerljivo vizuelno ishodište.. Predjeli, mrtva priroda, portreti i svi ostali motivi na slikama Cvijete Zekić - Jurišević pretvaraju se u opažaje njene poetike. U njima ima neuhvatljivih optičkih prelaza, ustreptale a naglašene neposrednosti, čime je umjetnica uspostavila autentični likovni rukopis.

Mnogi ljubitelji slikarstva bili su u prilici da u društvu Cvijete - likovnog stavraoca, romatičnog duha i pomalo boema na zvornički i dorćolski način - "ukradu" bar dio njene tehnike i prakse koji se ne uklapaju u slikarske stereotipe. Ova slikarka ima svoj autonomni likovni izraz koga je pronašla u svom rodnom zavičaju. Sa temama je usavršila i svoj prepoznatljiv potez, liniju, boju i formu - stvorila je autonomnu likovnu atmosferu.

U svom stvaralaštvu oslanja se na najbolju tradiciju srpskog slikarstva - slika mrtvu prirodu, predmete domaće radinosti, pejzaže i portrete, a pri tom priča o sebi i svom narodu u Podrinju – u Zemlji vilovitoj.

I slikama mrtve prirode i pejzažima, ali i portretima Cvijeta, sa jasnom likovnom poetikom, nastoji da uskladi unutrašnju i spoljašnu vizuru iskrene ljudske duše, jer baš takve duše na njenim slikama snažno progovoraju. Uostalom, takva je i njena duša - duša podrinske vile. Time, u stvari, i pokazuje svoj raskošni umjetnički talenat.

Njene slike na najbolji način izražavaju i zahvalnost kraju kome i sama pripada. Ali i vez. Sitan vez na bijelom platnu. Sa motivima sličnim kao i na slikama. Ali i sa „mirisom“ njene književnosti – sa datumima kada se to nešto važno, preneseno u sitan vez, uistinu i dogodilo. Time je dala značajan doprinos nastojanju da se ne zaboravi da su žene Podrinja vretenom, preslicom, razbojem, koncem i iglom izvezle i izatkale svoja osjećanja za lijepo, u nešto skladno, funkcionalno i praktično.

A Cvijeta Zekić – Jurišević, podrinjska književnica i slikarka, ali i šilja i vezilja, to isto čini - rječju ali i bojom - pa, tka, veze, plete, slaže, zida, gradi...

U vrijeme bombardovanja Srbije 1999. godine ona je izvezla dvadeset jastučnica i čaršava za krevete. Iz dana u dan. Dok su po Beogradu padale bombe umjetnica nije odlazila u sklonište – sjedila je u stanu i vezla. To je bio njen prkos bombama i strahotama. Tih dana nije ni pisala ni slikala – vezla je. Probudilo se u njoj ono slobodarsko, ponosno što u srcima nose svi Podrinjci.

U njenom zavičaju mlade žene su u vrijeme stradanja, buna, ratova i progroma vezle košulje, marame, posteljinu, peškire, stolnjake, djevojačko ruvo... I to prepoznatljivim podrinjskim vezom, na kome preovladavaju motivi iz prirode, prvenstveno cvijeća, u toplim bojama.

Podrinjke su vezle za momke, za muževe, braću, kumove, rođake... Za ratrnike, patnike i roblje. Cvijeta je na Dorćolu vezla za sve svoje iz Zemlje vilovite. Te svoje ratne rukotvorine poklonila je Muzeju Semberije u Bijeljini. Sada se tamo čuvaju i pokazuju.

Njena želja je bila da i tim vezenim motivima svog rodnog kraja, dok su padale bombe u njenom novom zavičaju, u velegradu, pokaže i drugim ljudima kako se prkosi i istrajava i u najtežim trenucima. Naprosto htjela je da i svi drugi ljudi, slično njoj, pripovijedaju o svom zavičaju.
A ona još i to - da svima poruči da u slobodarskom, vilinskom Podrinju, žive dobri ljudi – domaćini iskrene duše.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)