"Zlatno grlo" učitelja Jekare

Kol'ko ima odavde do Srema
Od mojega sela ljepšeg nema.

Republika Srpska 16.01.2017 | 19:15
"Zlatno grlo" učitelja Jekare
Tako učitelj Slobodan Jekić pjesmom kazuje o svom rodnom selu Amajlije, ali i o svim ostalim semberskim selima, jer se ova grlena pjesma čuje širom ravnice. Ponosna pjesma. Uzvišena i iskrena.

Uostalom, sve se u Semberiji poredi sa Sremom i Mačvom, pa i sama sela, a naselja s obje strane rijeka Save i Drine su gotovo ista, pa i pjesma u njima. Da njihova sela liče na ona sremska, stihom i kajdom vele i Mačvani. Prvo su to potvrdili Badovinčani, a onda i svi ostali pored rijeke Drine, sve do Ravnja, pa onda na sjeveru ove ravnice pored rijeke Save, sve do Noćaja.

Ne zna se kada je nastala ova pjesma, ali sigurno davno, jer su sremska sela sa širokim šorovima, klupicama pored kapija, sa trotoarima, drvoredima, okrečenim kućama u bijelo, sa velikim raskrsnicama i sa birtijama u njihovoj blizini, sa pokošenom travom pored puteva – plijenila pažnju Semberaca i Mačvana, ali i stvarala im čežnju da i njihova sela budu takva.

Pjesmu su, svakako, ispjevali momci, na posijelima, vašarima i svetkovinama, kako bi djevojkama iz drugih mjesta poručili da je njihovo selo lijepo – da mu ravnog nadaleko nepa, pa čak ni tamo prijeko – preko rijeke.

A nizijska pjesma, pa ma iz koje je ravnicem oslikava i mentalitet i svekoliki život ljudi u njima. Sremska pjesma više je bećarska. Vedra je i široka. Ona koja mami, razgaljuje i pali dušu. One u Mačvi i Semberiji gotovo su iste. Slične su. Isti napjev, isti stihovi, iste kajde. Samo su semberske otegnutije zbog mekog, ijekavskog izgovora (bar nam se tako čini da jeste) izuzev kada Semberci zapjevaju utroje, onako kako su, u njihovom starom nostalgičnom, gorštačkom, hercegovačkom zavičaju, nekada pjevali njihovi preci, pa taj melos donijeli i u ravnicu između dvije rijeke...

I ta bećarska, ali i te nostalgične grunu do samih nebesa. Iz razdrljenih čobanskih, paorskih, ratničkih prsa. Razliju se preko visokih hrastika i vrbaka, preko širokih rijeka. Zagrgolje ili zapljusnu kao vode Save i Drine. Često se, i bećarske i nostalgične, pjesme stope u jednu ariju. U ravničarsku. U domaćinsku. U momačku i djevojačku. Tako je to u zemlji vilovitoj - oko rijeke Drine Zelenike, pa sve do Save i Srema, jer se za nju i njeno priobalje veli da je to vilinska – slobodarska zemlja.

Slobodan Jekić – za njegovu generaciju Jekara - baš je iz zemlje vilovite. Zna i bećarsku, a još više onu nostalgičnu ariju. Nasisan vilovitim rosama i vedrinama, bukovima i hukovima, modrinama i visinama, pjeva momačke pjesme. Ravničarske. Počeo je prije skoro šezdesetak godina sa svojim komšijama i rođacima u Amajlijama. Sada to čini i sa mještanima Dvorova u kojima živi.

Kada Jekara povede pjesmu Kol'ko je odavde do Srema, a prihvate je njegovi ravničari, slušaocu se učini da i sama rijeka Drina na trenutak zastane, da oslušne pjesmu, pa je onda, kada ponovo zagrgolji, ponese sa sobom sve do ušća u Savu - baš do Srema.

Ova plahovita rijeka nosi i druge pjesme učitelja Jekare. I uvijek kada ih čuje zastane, pa se čini da razmišlja na koju će poteći stranu. Pjesma joj vodu zaustavi. Zelenika oslušne poj ravničara, pa kao da se prene iz dubokog sna, trgne se i nastavi – baš do Srema.
Jekarine pjesme izvijaju se iznad vrhova podrinskih i posavskih vrbaka, iznad ada i starača, ječmišta i plandišta, iznad prostranih ravnina Semberije, Srema i Mačve, pa se onda odbiju vrhova Cer planine i ponosne Majevice.

Livadica svud okolo žica
Ovce čuva lijepa čobanica,
Ovce čuva žalosno popijeva,
Oj, dragane, što mi te nema?

Jekara je oduvijek volio lijepu izvornu pjesmu, onu koja se pjeva učetvoro, upetoro ili ušestoro. U djetinjstvu je naučio dosta pjesama od svojih komšija u Amajlijama, ali i od Mačvana – od ljudi s obje strane Drine Zelenike. Sada ih zna na stotine.

A napjevi pored ove rijeke Zelenika su grleni. Široki kao i Zemlja vilovita. Isti su... I tamo gdje se na njene ravnice gleda s plave Cer planine, ali i sa vrhova Majevice. Isti su i na drinskim bukovima, na staračama, po šibovima i sprudovima.

Učitelj Jekara nastupao je na skoro svim kulturnim manifestacijama u Srpskoj i Srbiji, ali i u inostranstvu. Prepoznatljiv je po snažnom, muževnom glasu i mirnoći dok pjeva nostalgične pjesme.

Cvijetaj, ružo, zeleno i bijelo
da zakitim čojano odijelo.

Jekara nastoji da zadrži njihovu izvornost - da budu baš onakve kako su pjevane prije stotinu godina. Svaka od tih pjesama ima lijepe tekstove, jer su tim rječima ljudi iz Zemlje vilovite, iz Podrinja, Mačve, Jadra, Pocerja, Semberije i podmajevičkog kraja izražavali ljubav, patriotizam i sva ostala osjećanja. Sa ovim pjesmama išli su i u ratove i u svatove, na krštenja i pričešća, u ropstvo i vračali se kućama.

Vremenom, njegovanje izvornog melosa postao je zavjet učitelja Jekića. Prava zakletva.

Osu se nebo zvijezdama,
ravno polje ovcama,
ovcama nema čobana,
do jedno dijete Radoje
i ono ludo zaspalo.

Dvorovi su oduvijek imali dobre pjevače i igrače. Imali su i dobro kulturno-umjetničko društvo, a onda je sve to stalo. Učitelj Jekara osjećao se odgovornim da oživi i pjesmu i kolo u Dvorovima. Počeo je početkom novog milenijuma da vježba svoje đake i posrećilo mu se - sada Dvorovljani ponovo imaju dobre pjevače i folkloriste. I vlastiti festival. Malo li je?

Odlaskom u penziju Slobodan Jekić nije ostavio pjesmu. Redovno vježba sa amaterima iz Dvorova, a često zapjeva i sa svojima u Amajlijama. Veli da su mu najdraže pjesme koje počinju riječima aj vaj, jer su melodične i zahvalne za pjevanje. Na sreću, ima baš dosta, naročito mačvanskih pjesama, koje počinju tim riječima.

Jesam li ti govorila, Mile,
da ne piješ ladne vode Drine, aj vaj,
Drinu vodu zatrovale vile,
pa se bojim i tebe će, Mile, aj vaj!

Kad učitelj nastupa uvijek je u sredini grupe, u sivom odjelu. Navikao je na tu boju, a njegovi pjevači nose tkanice, jeleke i tradicionalne bjele ravničarske košulje. Pjesma mu mnogo znači i nikada se nije stidio što voli seljačku muziku, kako su ovo pjevanje nekada nazivali ravničari. Ona baš ima dušu i krijepi i pjevača i one koji je slušaju. Milo mu je što se sada i mlađi interesuju za stare autohtone izvorne pjesme i kola. Znači to da pjevajući nije proćerdao više od polovine svog života.

Učitelj Jekara najčešće pjeva Ozren goro, šikaro zelena, zatim Osu se nebo zvijezdama, Opadaj lišće sa gore, Pjevaj mi pjevaj, ali i Drino vodo, haj vaj, Drino vodo, ne ruši mi ade...

Opadaj lišće sa gore,
pa pokrij moje tragove
da me moj dragi ne nađe.

Zlatno grlo učitelja Jekare. Domaćinsko. Učiteljsko. Pitomo, ali ponosno, iskreno i toplo. Zato i grune:

Kol'ko ima odavde do Srema
Od mojega sela ljepšeg nema.


BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Rašo

17.01.2017 10:16

Dobro si opisao učitelja Jekića i njegovu plemenitu pjesmu! Ko ne osjeća izvornu srpsku pjesmu taj i nije Srbin, a i ne vrijedi puno!

ODGOVORITE