Sedam vijekova manastira Tronoša

Manastir Tronoša, kod Loznice, u 2017. godini navršava sedam vekova postojanja i djelovanja, ne samo na "njivi Gospodnjoj", već i u rodu, u kulturnom, obrazovnom i državnom pogledu.

Srbija 14.01.2017 | 09:29
Sedam vijekova manastira Tronoša
Manastir su podigli slavni Nemanjići, usred prelepih šuma Jadra, čije je svako stablo pravo kao sveća, bogatih izvorištima, rečicama i potocima u kojima je voda čista "kao suza".

U neposrednoj blizini ove svetinje je česma "Devet Jugovića" iz čijih deset lula teče blagotvorna izvorska voda, koju su, po predanju, podigli slavni Jugovići, boraveći ovde godinu dana uoči Kosovskog boja, 1388. godine. Česma je, potom, ulepšavana i dograđivana, a decenijama ima i lepu kapelu.



Kod ove česme, svake godine na Veliki četvrtak, susreću se vernici iz dva pravca, koji pešačeći kroz šume donose "ratarke sveće", teške oko 50 kilograma i visoke oko metar i po, pravljenje od čistog voska, koje u litiji unose u manastor kao priloog.

Ovaj običaj traje veko vima i pretpostavlja se da su ga doneli u bogomolju monasi koji su stizali iz Hilandara. I u vreme najvećeg siromaštva ove sveće su vernici iz Jadra darivali Tronoši, čineći to, po verovanju, kako bi njive bolje rodile.



"Tronoša je imala značajnu ulogu u životu Srbije, od svog nastanka, od brige za svoj rod u vreme osmanlijske vladavine do Prvog i Drugog srpskog ustanka, Prvog svetskog rata, Drugog svetskog rata, ali i u vreme komunističkke vladavine, sve do današnjih dana", priča vladika Lavrentije, episkop šabački, naglašavajući da je reč o bogomolji, dragulju pravoslavne vere i roda svog.

Tronoša sedam punih vekova svedoči veru Hristovu, kao bogomolja Boga živoga, gde su i liturgije i život monaštva sačuvali lepotu i autentičnost od njenog osvećenja do danas.



Protođakon dr Ljubomir Ranković iz Eparhije šabačke kaže da, povodom jubileja, treba podsetiti na važna imena ove bogomolje, među kojima se, osim ostalih, izdvaja arhimandrit Stefan Jovanović, koji je, mada upozoren da može lako da izgubi glavu, u vreme osmanlijske vlasti, otišao u Zvornik, kod tamošnjeg bega, da moli za hranu za narod svoj, a tamo je otrovan.

"Iguman Stefan, rođen u Tekerišu kod Loznice, bio je značajan duhovnik, neumoran ustanik, ali i prvi učitelj Vuka Stefanovića Karadžića, čije je selo Tršić udaljeno sat hoda, kroz šume, od Tronoše", priča dr Ranković.

On smatra da je vreme da se ovaj tronoški iguman upiše u knjigu svetih SPC, koji je neumorno radio za veru svoju i rod svoj, zbog čega je, na kraju, i postradao.

U vreme igumana Georgija Bojića, u avgustu 1941 godine, koji je bio i jedan od ključnih ustanika protiv fašista, Loznica je postala prvi oslobođeni grad u tada porobljenoj celoj Evropi.

Oslobađanje Loznice od fašista 31. avgusta 1941, od prošle godine zvanično obeležava i lokalna vlast sa patriotskim udruženjima iz ovog dela Srbije.

Tronoša je kroz vekove bila spaljivana i obnavljana. Dizana je iz pepela, ljubavlju ovdašnjih ljudi i monaha. Tako su je, davne 1961. godine, razrušenu došli da obnavljaju njen višegodišnji starešina, arhimandrit Antonije Đurđević i tadašnji monah, kasnije njen iguman, a danas iguman manastira Lelić, otac Avakim Đukanović.

Bratstvo je uspelo da uredi svetinju, vrednim i mudrim radom.U manastiru je i stalna postavka o ranom Vukovom školovanju.

Tronoša je imala značajno mesto u obeležavanju velikog jubileja "Dva veka Vuka" 1987. godine, a i pre i posle toga, u istrajnoj duhovnoj, kulturnoj i obrazovnoj misiji, dočekujući milione vernika i turista sa svih meridijana.



Poslednjih godina manastir je, umesto muškog, pretvoren u ženski. Duhovnik je bio i ostao otac Nikolaj, koji je ovde pola veka.



Složno, vredno i odano služi se i radi svakog dana, uz blagoslov episkopa Lavrentija, koji je tačno pola veka arhijerej SPC i čiji se jubilej poklopio sa jubilejom njemu mile i drage svetinje, od malih nogu, pošto je rođen u komšiluku, u susednoj Rađevini, u selu Bogoštica.

Tronoša je bila i omiljena bogomolja našeg najsvestranijeg naučnika dr Jovana Cvijića, čelnika Srpske kraljevske akademije i Beogradskog univerziteta, koji je svojim delom "zasenio svet".

Cvijić, inače rođeni Lozničanin, rado se sećao, ne samo poseta Tronoši, već i pešačenja do nje, sa majkom, kroz guste šume Jadra.

Sećao se da je majka na više mesta stajala, molila se Bogu, pošto su u stablima bile ikone ili su se na njima ocrtavali likovi nekih svetaca. Cvijićeva majka bila je iz familije Avramović iz sela Korenite u čijem je ataru Tronoša.

Izvor: BN televizija (V.Mitrić)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

virus

14.01.2017 17:15

Da bog pa jos 70 vekova potraje.

ODGOVORITE