Obična zimska priča semberske ravnice

O semberskoj ravnici uvijek se može ispričati priča. I to dobra. Nadahnuta i poučna.
Može se pripovijedati istinita priča o njenim njivama, rijekama, močvarama, kućama, livadama...

Republika Srpska 11.01.2017 | 22:41 Priča se može kazivati i o gnijezdima roda, lastavica, jastrebova, divljih pataka, gugutki, o leglima divljači, lisičijim jamama, krdima divljih svinja, srnama, jelenima...

Može i o starim dubovima, mostovima, ribarima, čobanima, oračima, kopačima, lovcima, prosjacima, božjacima, putnicima, lađarima, putevima, crkvama i crkvištima, rimskim vilama, o povodnjima... O dobrim i zlim ljudima. O poharama i paljevinama, o svadbama...

U ovoj ravnici uvijek ima vremena za priču. U svako doba dana i godine. Ujutru, u podne, uveče ili pred zoru. Pripovijeda se i u proljeće, u ljeto, u jesen i kada zapada snijeg.



Ove 2017. godine baš je bilo zastudilo. Zapadao snijeg. Ponegdje i do koljena. Caklila se bjelina. Baš kao u ruskim stepama. Fijuče vjetar. Diže suvi snijeg i pravi smetove. Ljudi se zavukli u tople kuće, pa samo pokatkad izvire kroz prozor. Napolju ljućav.

Rijeke Sava i Drina se umirile. I zaledile. Odavno ovako nešto nije bilo u ravnici. Snijeg i dalje pada.

Zapadao dubok snijeg oko njihovih obala. Prosuo se kao brašno. Lugovi pored Save opustjeli. Samo ponekad preleti neka gladna ptica. Prijeko, u sremskim šumama štekće lisica.

U selima prostrane ravnice, pa je drugačije. Mirnije, toplije i suvlje. Nema ni poslova, pa vlasnici koliba zimuju pored rijeke Save. Idilično. Odavno nije ovako bilo u ravnini ravnoj. Baš odavno.

U kolibi toplo. Pucketa vatra u peći. Plotna se usijala. Rerna takođe. U tiganju cvrče čvarci i prosušena slanina. Vruć hljeb se još puši na stolu.

Prostrla se ravnica pod snijegom. Odmara se... Oduvijek je ravničarima bila među platinastim uspomenama, skrivenim na samom dnu njihive duše. Vole ovo prostranstvo i kada je kaljavo i cvjetno, kada je ispucalo od suše i kada ga plave vode, kada ga nadlijeću ptice i rove divlje svinje, kada rodi i kada omane...

Vole ravnicu i kada joj zriju žita i kada bjesni nevrijeme, kao ovoga januara 2017. godine, kada je sita i kada je gladna, uplakana i raspjevana, kada krekeću žabe i kliču jastrebovi, i kada je bosa i gola, kitnjasta i gorda.

Vole i njene priče stare. U ravnici se najljepše i najtananije pripovijeda. I ljuduje.
Provrila i kafa. Kolibom se širi miris zadovoljstva. Onog paorskog. Domaćinskog. U posavskim šumama kevću lovački kerovi. Otrgili se s lanca, pa u lovište?

- Gone zečeve - veli moj prijatelj.
- Možda i divlje svinje - kažem.
- Ko zna?
- Opasno laju.
- Opasno – odgovara moj prijatelj.

Ćutimo. Osluškujemo lavež pasa. Sve su tiši. Udaljavaju se. Vjetar fijuče. Zimska ljućav steže.

- Odoše prema rijeci - primijeti moj prijatelj, vlasnik kolibe u kojoj provodimo božićne praznike.
- Odoše - velim.

Suvi jasen dobro gori. Ima dobar žar. Opet ćutimo. Milina jedna. Naviru uspomene na zime iz djetinjstva. Bile su hladnije nego ova 2017. godine. I snjegovi su bili dublji. Ili smo mi bili manji? Ledila se tada i rijeka, ali niko je nije smio zaleđenu preći s jedne na drugu stranu.

Pričalo se, doduše, da se nekada - ko zna kada i ko je to upamtio - da se Sava tako zamrzla, da su je prelazili sa saonama i konjima. Nije bilo mosta, pa su ravničari preko leda prelazili u Srem. Ko zna? Pripovijeda se. Možda i jesu.



- Koliki li je tada bio snijeg? - pitam prijetelja.
- Koliki? Sigurno dublji od ovoga.
- Ej, konjima prelazili rijeku! - čudim se.
- A zašto ne? Znaš li samo koliki je led na Dunavu?
- Debeo - odgovaram.
- Baš debeo.

Napolju se hvata mračak. Suton će uskoro. Još je hladnije. Vjetar ne jenjava. Od rijeke dopiru glasovi. Kolibari. Obilaze zaleđene i zavijane kolibe.

Ispred naše kolibe tragovi divljači. Još samo da znamo čiji su: zečiji ili od lisice? Ko zna?

U ševarju nešto se pomjera. I cvili. Mnogo žalosno. Štene! Crno kao noć. Mokro i promrzlo. Drhti od studeni. Nije starije od mjesec dana. Gladno. Ne smijemo ga odmah unositi u toplu kolibu. Prepući će mu srce od nagle promjene temperature. Umotavamo ga u stare kapute i džakove. Bar toga uvijek ima dosta u kolibama i na tavanima.

Štene još jače drhti.

- Dobro je - velim.
- Dobro je - odgovara moj prijatelj.

Mali beskućnik lizuće jezikom njuškicu. Oči mu crnje od krzna. Široko ih otvorilo. Dajemo mu malo ugrijanog mlijeka. Uze dva-tri gutljaja, strese se još jednom, pa ispi sve do kraja. Kada smo ga unijeli u kolibu već se aklimatizovalo. Opasnost je prošla. Ko zna koliko je dugo bilo u snijegu? Dan, dva, pet? Kada li ga je bezdušni gazda uzeo iz toplog brloga i donio u šumu?

Štene se ispružilo na vreći pored šporeta. Na momente trzne mu se tijelo. Malo podigne glavu, osmotri po prostoriji, pa opet se ispruži.

Vatru smo ložili cijelu noć. Štene je tiho disalo. Pred zoru je, slično kao kada dijete spava, nešto promrmljalo. Sanjalo je.

Imalo je sreće. Nabasalo je na one koji vole životinje.

Vjetar je stao u zoru. I snijeg je prestao padati. Cakli se bjelina jače nego juče. Blješti. Ujutru na radiju pustili moju pjesmu - Zorbu.

Čudni Grk i ravnica kada u njoj zapada snijeg nemaju ničeg zajedničkog, ali zemlja je svuda ista - prostrana. I u Grčkoj i u bročanskim, semberskim lugovima.

Garavo štene liže mi ruku. Pomilujem ga. Učini to i moj prijatelj. Onda sjede ispred nas, pa vragolasto lizuće njuškicu.

- Vri voda. Zaspi nam kafu - kaže moj prijatelj.
- Koliko šećera? - pitam.
- Bez šećera... E, sad našeg Garu možemo nahraniti koliko god on hoće.

Zapadao snijeg u ravnici. Baš je zapadao s početka 2017. godine.

Moj prijatelj i ja nikada ranije nismo imali crnog, ljupkog psića kod kolibe. Sada ga imamo.

Cijelac se cakli. Ne da gledati u sebe.

- Da li su zaista nekada ljudi zapregama prelazili Savu preko leda? - pitam prijatelja.
- A ko će još i to znati - mirno odgovara.
- Trebalo bi da neko zna.

Suva jasen dobro gori.

Pored šporeta Garo se ispružio koliko je dug. Malo-malo, pa lizne njuškicu. Štene se protegnu. Duboko uzdahnu. Liznu vrh nosića i ponovo zaspa. Kolibom se širi topla milina.

Htjedoh da ponovo pitam prijatelja. Usta mi ostadoše napola otvorena. Riječi mi negdje zapeše. Zastadoše.

- A možda i jesu prelazili rijeku preko leda? - rekoh.

I meni to bi neočekivano. Bio sam siguran da nisam htio ništa reći, ali te riječi izađoše bez moje volje. Oslobodile su se. Valjda su se i one ogrijale, pa same od sebe izađoše. Prijatelj me začuđeno pogleda. Nije ništa pitao. Ćutim i ja. A znatiželja me i dalje muči. Ne mogu joj se oduprijeti.

-Da li su stvarno naši stari prelazili zaleđenu rijeku Savu? - pitao sam se u sebi.
-Kako li im je samo to polazilo za rukom? - postavljam sam sebi još jedno ćuteće pitanje.

Ćutim i dalje.

U ovoj hladnoj zimi 2017. godine koja je tek nastupila, ako ništa bar smo spasili jedno ljupko štene. Od sada će biti u našoj kolibi. Zaštićeno.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)