Jedinstveni Vlado Dijak u anegdotama

Novinar i književnik Vlado Dijak rođen je 1925. godine u Brezovom Polju kod Brčkog, a upokojio se 1988. godine u Sarajevu. Bio je đak banjalučke gimnazije. Sa sedamnaest godina je otišao u partizane.

Republika Srpska 05.01.2017 | 21:16
Jedinstveni Vlado Dijak u anegdotama
Bio je najpoznatiji novinar Radio-Sarajeva, ali i zatočenik na Golom otoku. Objavio je knjige pjesama „Ambasador boema“, „Partizanske pjesme“ i „Ljubičasti kišobran“, te romane „Kafana San“, „Topovi i slavuji“ i „Crni konj“.

Bio je najpoznatiji jugoslovenski humorista, pa je zbog toga dobitnik i prestižne nagrade „Zlatni jež“.

Napisao je i brojne tekstove za najpopularnije pop i rok pjevače, među ostalim i pjesmu „Selma“ za „Bijelo dugme“, „Stanica Podlugovi“ za Zdravka Čolića, „Čisti bijeli snijeg“ za Arsena Dedića i „Betonska brana“ za „Indekse“.



Po tome ga pamtio, ali i po duševnosti. U tome mu nije bilo ravnog.

Jedinstveni i neponoljivi Vlado Dijak.

Bio je istinski ambasador boema.

Dva minuta

Zbog nekih neprilika u životu Vlado Dijak je zatražio prijem kod tadašnjeg predsjednika Narodne Republike BiH Đure Pucara - Starog, veoma uticajnog, strogog i neumoljivog čovjeka. Iz Pucarevog kabineta obavijestili su Dijaka da će imati samo dva minuta za razgovor.

Vlado je došao u naznačeno vrijeme, ali je protokol promjenjen, jer je kod Pucara u posjeti bio neki ambasador, pa se moralo čekati da se njihov razgovor završi.

Vrijeme se oteglo, a Dijaka je stezala kravata koju su mu, zbog prijema kod predsjednika, dale kolege u redakciji Radio-Sarajeva. Vlado odluči da se oslobodi stege, pa kad je počeo skidati kravatu iz kabineta izađoše Pucar i ambasador.

Unezvijereni novinar pokuša da ponovo stavi kravatu, ali ga prekide domaćin:

- Ostavi to, druže, vidim ja da ti nikad ne nosiš kravatu, negu uđi.

Sekretarica mu prstima pokaza da ima samo dva minuta za razgovor. Vlado klimnu glavom da je razumio. Vrijeme je prolazilo, a Dijak je i dalje bio kod Pucara. Poslije pola sata predsjednik naruči kafu za njega i gosta.

Tek poslije dva sata Đuro Pucar srdačno isprati Dijaka, slično kao što se prije toga pozdravio sa ambasadorom.

Od tada su strogi Đuro Pucar i duševni Vlado Dijak postali dobri prijatelji.

Registracije 01

Poslije Drugog svjetskog rata prilikom priprema za izgradnju Hidrocentrale „Jablanica“ u Bosni i Hercegovini pojavio se ozbiljan problem. Na mjestu gdje je trebalo da bude akumulacija, bilo je dosta vrtača i pećina, pa bi zbog toga voda oticala - ne bi se moglo stvoriti jezero.

Urednik Radio-Sarajeva pošalje Vladu Dijaka u Jablanicu sa zadatkom da „dobro zagrize u problem“ i da tematski obradi problem o novonastaloj situaciji.

Poslije nekog vremena Dijak se telefonom javlja redakciji:

- Uredniče, ovdje su sve crni automobili čije registracije počinju sa „01“, a ti dobro znač čiji su, pa bih ja prije zagrizao u ono što se ne jede nego u problem. Zato ti dođi u Jablanicu, pa se sit nagrizi problema i onoga što nije za jelo, a ja se odmah vraćam u Sarajevo.

Registracije „01“ u to vrijeme imala su vozila najviših državnih i političkih rukovodilaca, ali i službi bezbjednosti - sa njima se tada nije bilo igrati.

Kaput

Kada je napustio informativni program Radio-Sarajeva Vlado Dijak je premješten u „Zabavnu redakciju“ i postao je vodeći humorista u svojoj radio-stanici, ali i u bivšoj Jugoslaviji. Vremenom je počeo piti - isključivo rakiju, pa je zbog toga isjekao džepove na svom mantilu, od koga se nikad nije odvajao, kako bi kroz te proreze pod postavu stavljao mala pakovanja, frakliće svog omiljenog pića.

Jednom je mantil zaboravio u Zenici, pa se kasnije morao iz Sarajeva vratiti po njega. Pošto je bilo hladno vrijeme obukao je dugi kaput, koga je, kada je uzeo mantil, zaboravio u Zenici.

- Bolje je što si se ti meni vratio bez kaputa nego da su mi donijeli kaput bez tebe – tješila ga je supruga.

Pijandura

Prilikom jednog boravka u Zvorniku, humorista Vlado Dijak sretne u centru grada ženu čije se djete dalo u veliki plač. Brižna majka nikako nije mogla da ga umiri, pa mu Vlado reče:

- Mališane, predsjednik opštine Zvornik Mujo Vilić je naredio da se u ovom gradu ne smije plakati nego se može samo pjevati.

Djete najednom prestade plakati, a majka mu reče:

- Je l’ čuješ šta ti kaže ova pijandura, a ti zapeo da se dernjaš kao jarac.

Dijak Vlado što rakiju pije rado

O glasovitom novinaru, pjesniku i boemu Vladi Dijaku moglo bi se napisati čitava knjiga anegdota, jer ih je on skoro na svakom koraku "štancovao". Vlado se često sa putovanja javljao prijateljima kratkim porukama ili dosjetkama, ali isključivo na običnoj karti, komadu kartona na nekadašnjim jeftinim poštanskim dopisnicama.

- Pozdravlja Te Dijak Vlado što rakiju pije rado – pisalo je na kraju svake dopisnice.

Pored ostalog, Vlado Dijak je i po potpisu - neobičnom pozdravu - ostao najviše upamćen. Sa njim je otišao i u legendu.

Autobus

Vladi Dijaku često su svi putevi, osim onih prema jugu, vodili preko Zvornika. Pođe tako u Tuzlu, Bijeljinu, Višegrad, Doboj, Brčko ili u neki drugi grad a on, uprkos što za ta mjesta ima direktne autobuske ili željezničke veze iz Sarajeva, ide zaobilazno preko Zvornika.

Domicil mu je bila redakcija tadašnjeg Radio-Zvornika. Među kolegama bilo je pravilo da onaj koji je najbliži vratima, odmah ide u prodavnicu po litru rakije za uvaženog kolegu Vladu, a onaj uz telefon odmah rezerviše sobu za njega u Hotelu „Drina“.

Jednom je Vlado trebalo da posjeti Goražde, ali ga je i tada put vodio preko Zvornika. Nakon dva dana boravka u ovom gradu, na autobusku stanicu otpratio ga je novinar i poznati pjesnik Branislav Maksimović. Kupio mu je kartu i smjestio ga na prvo sjedište autobusa, zamolivši vozača i konduktera da pripaze na uvaženog boema.

- Srećno otputova naš Vladan - rekao je Branislav kada se vratio u redakciju Radio-Zvornika, ali se iza njega ubrzo pojavi zadihani Dijak.

- Uh, što sam danas baksuz. Umače mi autobus - reče Vlado, pa sjede za sto na kojem je ostala njegova, do polovine ispijena boca rakije.

Oba ova pjesnika, Vlado i Brano, upokojili su se. Mir pepelu njihovom. Ostala je, eto, iza njih i ova iskrena priča, kao i mnoge druge, ništa manje tople ali istinite - o njima čestitim, ali i o njihovoj još neprevaziđenoj poeziji.

Zvornik

Ispred zgrade bivšeg Radio-Zvornika sretne Vlado Dijak direktora ove ustanove Salka Đezića.

- Otkud ti, Salko, ovdje? – iznenađeno ga pita Dijak.

- Pa, Vlado, ovo je Zvornik, a ja baš živim i radim u Zvorniku – odgovori mu Đezić, inače iskreni prijatelj velikog književnika.

- A je li? Pa, šta ću onda ja u Zvorniku kad sam pošao u Doboj? – začudi se Vlado.

Poslije dva-tri dana legenda radijskog, ali i sveg drugog novinarstva, Vlado Dijak srdačno je ispraćen od svojih kolega iz Zvornika.

Kafana "San"

Vlado Dijak je stanovao iznad glasovite sarajevske kafane „San“, pa kada mu nestane pića sveže bocu na kanap i spusti je do velikog kafanskog prozora. Čim to ugledaju konobari odmah privežu punu bocu rakije, pa lagano trznu kanap, što je bio znak Vladi da je piće „na vezu“.

Nekadašnja kafana „San“, ustvari, bila je radno mjesto najplodnijeg jugoslovenskog humoriste Vlade Dijaka, pa je o njoj napisao i roman.

Trezor

Kada je u staroj zgradi Radio-Sarajeva, u Ulici Danijela Ozme broj osam, montirano centralno grijanja, u velikoj prostoriji „Humorističke redakcije“ kolege su Vladi Dijaku, u bivšem dimnjaku, napravili malu ostavu – svojevrstan trezor - u koju su sve kolege, dopisnici iz svih gradova BiH, kada dođu u matičnu redakciju, legendarnom Vladi ostavljali boce rakije.

U toj prostoriji bilo je još novinara koji su voljeli kapljicu, ali nikad niko od njih, iz poštovanja, nije dirnuo u Vladine zalihe pića.

Dijak od bačve

Na dodjeli.neke nagrade Vlado Dijak sreo je legendarnog slikara Milića Stankovića.

- Ja sam Milić od Mačve? – predstavio se veliki umjetnik.

- Ja sam Dijak od bačve – šeretski je odgovorio neprevaziđeni književnik i humorista.

Deviza

Jednom su pitali Vladu Dijaka ima li deviza, a on im odgovori:

- Ja imam dosta deviza.

- Kojih? – pitali su ga dalje.

- Ja imam samo životnih deviza.

Evo nekih od Dijakovih antologijskih pjesama zbog kojih on nikad neće biti zaboravljen, bar ne od nas, njegovih savremenika i kolega, koji smo ljudovali s njim – a on nam uljepšao život.

KAFANA „SAN“

Prođe ljeto. Opet je novembar.
Kiša pada, pada noć i dan,
Sve je sivo, samo u daljini
Gore svjetla u „Kafani san“.

Njene bašte sad su puste, prazne
Njene klupe usamljene sve,
Samo hladan vjetar preko krovova
Nosi vjetru ljubičaste sne.

Sjećaš li se kad smo onda došli,
I kafani dali ime „San“?
Imala si, kao da ga vidim,
Ljubičasti kišobran.

Prođe ljeto. Opet je novembar,
Kiša pada. Pada noć i dan,
Od ljubavi ostala je samo,
Mjesečina nad kafanom „San“.

Selma

Selma putuje na fakultet
ona putuje, ja kofer nosim, molim,
težak je al' pošto njen je lično
ja i taj kofer volim.

Selma,
na ulasku u voz ti htjedoh reć'
nešto nježno što izaziva
pozor,
al' rekoh samo – zdravo Selma
i molim te ne naginji se kroz prozor.

Stanica podlugovi



Zima je bila sa puno snijega,
Čekao sam za Travnik vezu.
Stresla je snijeg sa plave kose,
Čekajući voz za Brezu.

Zima je bila sa puno snijega...
Vozovi mnogo novih lica nose,
Ali nje nema da kao onda
Strese snijeg sa svoje kose.

I ja ne mogu, sve i da hoću,
Zaboraviti stare snove,
A vozovi idu, danju, noću,
Kroz Podlugove, kroz Podlugove...

Zima je bila sa puno snijega,
Čekao sam za Travnik vezu.
Stresla je snijeg sa plave kose,
Čekajući voz za Brezu.

Čisti, bijeli snijeg

Ali kasnije, kad je sve to prošlo,
Mislio sam često nakon onog sveg –
Zašto nas nije na klupi u parku
One noći čisti zatrpao snijeg?

Išli smo života vijugavim tokom
I bilo nam je, Jelka, kako kad,
Kao kad zvijezda žuta se odroni
I u modroj tami izgubi se trag.

Na klupi u parku sjedili smo sami,
Decembarsko veče, opustjeli grad,
Priznati samom sebi nisam smio
Da sam te toliko zavolio tad.

Ali kasnije, kad je sve to prošlo,
Mislio sam često poslije onog sveg –
Zašto nas nije na klupi u parku
One noći čisti zatrpao snijeg?

BN televizija – Tihomir Nestorović

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Zivko

06.01.2017 23:32

Vlado je stanovao iznad kafane Koševo.

ODGOVORITE