Zima u Vukovom Tršiću

Ista je kao i svih prethodnih u ovom trećem milenijumu: malo snijega, dosta kiše, hladni vjetrovi što duvaju dolinom Žeravije, česti mrazevi, niski oblaci, potmuli lavež pasa i tople seoske kuće.

Srbija 01.01.2017 | 16:50 Rijetko se ko usudi da tokom ovakvog lošeg vremena prođe kroz selo.
Idila. Seoska. Prosta i milena.

I glasovi u Jadru zimi su reskiji i jači. Reklo bi se da je ovdje vrijeme zastalo, da je posve različito od onog u drugim krajevima i da se takvo odnekud sa nebeskih visina spustilo na Tršić i njegove brijegove – da je isto onako kao što je bilo u doba Vuka, onog bistrookog mališana, jedinog sina domaćina Stefana Karadžića, koji je nekad davno, tokom ovakvih zimskih dana, sjedio uz ognjište, osluškivao huk vjetra kroz badžu na krovu nevelike kuće, naslonjen na djedovo ili očevo koljeno.

Jedino je dječak tada, kroz mali prozor, okrenut ka podnožju brda, posmatrao i kako taj vjetar nagoni snijeg do zaleđene Žeravije, nevelike riječice blizu njihovog imanja, ali i kao da ga vija po okolnim stranama: kroz šume, preko plandišta, njiva i osoja stvarajući visoke smetove, jer bi snijeg tada napadao ljudima do pojasa.



Osluškivao je, kad se to vjetrogonjanje malo umiri, štektanje lisice, gak usamljenog gavrana ili pucanj mladog zaleđenog drveta.

Malom Karadžiću tada se činilo da fijuci ledenog vjetra kroz njegovu badžu kazuju, da nešto pripovijedaju ili poručuju. Razgovijetno i razumljivo. Zavisno od njegove jačine i da glagolji: az, buki, vijedi, glagolj...

Stefaniov mališan ih je upamtio. I prepoznao svaki od njih. I ređao ih u mislima baš onako su pribilježeni u starim knjigama: az, buki, vijedi glagolj...

Kada je mnogo godina kasnije, u tuđini, stvarao srpski književni jezik, sjetio se tih glasova vjetra iz badže očeve kuće u Tršiću.
Doduše, i u tuđem svijetu, mnogo hladnijem, čak posve ledenom, duvali su vjetrovi, ali tamo niti je bilo badža na krovovima da fijuču kroz njene otvore niti bilo šta drugog da razbije zimsku, gradsku gladnu gluvoću.

Zbog toga je Vuk u tuđini, te nekadašnje čudesne glagoljične zvuke vjetra korz nisku badžu Karadžića kuće u Tršiću: az, buki, vjedi, glagolj, dobrije, jest, živjeti, zemlji, iže, kako, ljude, mislite, naš i svi drugi zamijenio vidljivim, očitim, značajnim, jednostavnim i jedinstvenim azbučnim pismenima srpskog jezika: a, b, v, g, d, j, ž, z, i, k, lj, m, n...

I poredao uh u azbuku. a, b, v, g, d, đ, e, ž, z, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, t, ć, u, f , h, c, č ,dž, š.

Svi ti jadarski zimski prizori koji su malom Vuku raspaljivali maštu, postali su otjelotvoreni u tim pismenima - u novostvorenoj ćirilici i njenoj azbuci, najjednostavnijem i najčitljivijem pismu na svijetu - jedan glas jedno slovo.

U onom u kome su pismena bez crtica, tačkica, zavrtaka i zavijutaka... Zapisani tako za vijeki vjekova - jasni i prepoznatljivi, uprkos tome što su ih, čim su se pojavili i nacrtani na papiru, napale bjelosvijetske gluvoće - razne protuve.

I u naše vrijeme – takvi ili njihovi potomci – odrasli u nijemosti i nevidu, kidišu na Vukovu ćirilicu i njena jednostavna i čitljiva pismena. Na svih trideset slova.

Vukovi protivnici nikad nisu osjetili muziku tih zimskih zvukova, koje je nekad, kao pjesme rođaka, prepoznao mališan iz kuće Karadžića, jer u njima ima nečeg neodoljivog, prepoznatljivog i svojstvenog samo ovom kraju, koje i dalje nadahnjuje i oplemenjuje ljudske, tršićke duše – pa, da li ono dolazi s vjetrom, da li s groljenjem Žeravije, sa pticama, sa povjesmima magli, sa injem ili sa nanosima snijega. Kako god, ali oplemenjuje.

To tršićko neodoljivo osjećanje, koje je snažilo dječaka iz Karadžića kuće i sada se javlja istom snagom svakome ko se zimi nađe u Vukovom rodnom selu i u Jadru. I njemu raspali sva čula, pa ga, a da to on i ne osjeti, podigne u visine, u raskošne, idilične prostore i nasisa ga nekom toplom snagom. Čini se kao da ga napoji milozvucima iz davnina davnih – iz Vukovih, iz rajetanskih, iz pređnih, iz gladnih - opakih.

I ovovremene zimske pripovijesti u Tršiću i Jadru su slične onim iz, Vukovog doba - pitke, razgovijetne, jasne, poučne. Istinite, uprkos tome što još jedino Karadžića kuća ima badžu, ali ne i zapaljeno ognjište.

Ostale kuće u Jadru su moderne, svijetle, velike i uređene, ali to čudesnim zvucima vjetra ne smata da oko njihovih prozora, preko terasa, plotova, utrina, livada, saborišta i dalje niz Žeraviju, jasno zbore - zvuče a, b, v, g, d, đ, e, ž...

O praznicima i vikendom slika je drugačija. U Jadar, u zavičaj reformatora srpskog jezika Vuka Stefanovića Karadžića, stižu poštovaoci njegovog djela: lingvisti, književnici, slikari, guslari... Njima ne smetaju hladnoća i kiše - oni dolaze kao na hodočašće.

Zima u Tršiću. Neuobičajena. Etnolozi, etnografi, ugostitelji i poštovaoci tradicije organizuju posjela. Prava tršićka. S pjesmom, svirkom i kolom. Uz niske stolove, otesanim od jadarske bukovine, uz pršute, čvarke, kobasice, proju, sir i kajmak. I uz vruću proju i uštipake.



I na svim tim sjedeljkama, koje se otegnu duboko u noć pominje se ime slavnog Jadranina Vuka - što u pjesmi što u pripovijesti. Bez Vuka Tršić je nezamisliv, a opet ni Vuk bez svoga rodnog sela.

Zima u Tršiću. Kada nema posjetilaca i utihne vjetrogonjanje, samuju Vukova rodna kuća, saborište, crkva brvnara, novi muzeji, vajati... Zima ne smeta rječici Žeraviji. Malo nabujala od kiša i otopljenog snijega i sada, kao nekad u Vukovo vrijeme, grgolji: az, buki, vjedi, glagolj... Iliti kazuje glasove označena savršenim ćiriličnim pismenima: a, b, v, g, d...

Na kapiji dvorišta Vukove rodne kuće posjetioce dočekuje kustos Dragica Lečić - Ignjatović. Decenijama. Dragica je treći član porodice Lečić iz Loznice koja čuva Vukovu kuću. Lučići su vezani za ovo mjesto i Vuka punih stotinu godina. Njen otac Danilo bio je domaćin u Vukovoj kući punih četrdeset godina.

Dok vodi goste stazom do kuće na uzvišici počinje da pripovijeda o Vuku, njegovom djetinjstvu, životu u Tršiću, o stranstvovanju, stvaranju, o trideset slova ćirilice, o knjigama... Ali i o Vukovoj prvoj ljubavi Ruži Todorovoj. Po svemu sudeći o njegovom neprebolu.

I Vukov zamljak, novinar i pisac Ljubomir Ćorilić, koji je Vukovim pismenima, onim koje je njegov slavni zemljak, čuvši glasove glagoljice u fijucima vjetra kroz badžu na krovu očine kuće, pa im kasnije dao jednostavne ćirilične izglede, napisao na desetine knjiga. Čak toliko tekstova da njima može pokriti sve svijetske Vukove puteve.

Zato Ćorilić i veli da su jadarska brda, njihove zime, ali i proljeća, ljeta i jeseni, veoma značajna za svekoliki Vukov život - za odrastanje, opismenjavanje, za učenje i prvu njegovu ljubav...

To su bili njegovi "najznačajinji univerziteti" - učio je život dok je čuvao stoku i radosno jurcao po plandištima sa vršnjacima. Za razliku od njih od rođaka Jefte Savića učio je prva slova, a u očevoj kuću slušao umilno pripovijedanje ljudi koji su im dolazili i pjesme uz gusle. Sve je to bila osnova Vukovom književnom djelu u bijelom svijetu.

Vukov rodni Jadar zatalasan je kao široko more. Ovaj kraj nekako je više za razmišljanje i priču. Tršić je kao stvoren za one sa tankođutnom dušom, koji vole hodati, zastajati, razgovarati i pamtiti.

Nastaju tako kazivanja o Vuku i njegovom Tršiću u kojima se pridodaje dosta, što iz mašte što iz ranijih pripovijedanja. Ovdje se može saznati da je mali Vuk bio kao i sva jadarska djeca, ali opet nekako različit. Čobanče ali opet pomalo i gospodstven i otmen. Sličan miloduhu - ako se ta odlika mogla pripisati Stefanovom sinčiću, jer u to vrijeme niti je bilo gospode niti uglađenosti, a ta njegova posebnost ogledala se u dječakovoj spretnosti, oštroumnosti, odvažanosti i darovitosti.

Ta različitost malog Karadžića od druge tršićke djece u mladosti je bila još očitija, uprkos tome što tako nešto Vuk nikada nije isticao. Osjećali su to i njegovi vršnjaci, ali i stariji – prepoznavali su njegovu predoređenost za neka veća djela.

Vuk je borbu za srpski jezik i književnost započeo još na tršićkim brdima, pa se zato i sada, kada se dođe na njih, nekim do tada nepoznatim čulom, svakome javi potreba da sa još većom žestinom ta borba mora voditi i danas, jer su i srpski jezik, književnost, nacion, kultura i civilizacijsko naslijeđe i teritorija ugroženiji više nego u njegovo vrijeme.



Ne smije se smetnuti s uma da je narodni jezik, pa i ovaj jadarski, da bi postao književni jezik srpskog naroda, trebalo da položi ispit i značenja i izražajnosti. I položio ga je zahvaljujući Vuku koji se u njegovom reformisanju nije služio ničim drugim do riznicom tog srpskog, narodnog jezika koju je ponio baš iz Tršića.

Zima u Jadru. Redaju se posjela jedno za drugim. Gude gusle. Jedino ćute one Vukove okačene na zidu njegove kuće. I slavska ikona Karadžića – jedini su predmet koji je slavni Vuk držao u rukama i sa njima posjetio sav svijet. Sve ostale stvari u Vukovoj kući prikupljene su Tršiću i Jadru.

Na strunama ovih gusala Vuk je pjevao srpske pjesme umnim, evropskim glavama svog vremena u Beču, Pešti...
U Srbiji svakako.

I zaista – vjetar u badži Karadžića kuće i dan danas, uprkos tome što se ne žari njeno ognjište, razgovijetno glagolji: az, buki, vijedi...

To stvarno.

Autor: Tihomir Nestorović

BN televizija