Baja Branko Ćopić u anegdotama

Akademik, književnik Branko Ćopić rođen je prvog jaunara 1915. godine u krajiškom selu Hašani, a preminuo 26. marta 1984. godine u Beogradu. Prvo književno djelo objavio je (kao trinaestogodišnjak) u časopisu „Venac“ 1928. godine.

Republika Srpska 21.12.2016 | 21:52
Baja Branko Ćopić u anegdotama
Autor je šesnaest zbirki pripovijedaka i romana: „Prolom“, „Ne tuguj, bronzana stražo“, „Gluvi barut“, „Osma ofanziva“, „Delije na Bihaću“, „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Slavno vojevanje“ i „Bitka u Zlatnoj dolini“, triju zbirki poezije, komedija „Vuk Bubalo“ i „Odumiranje međeda“, te dvadeset tri zbirke pripovijedaka i pjesama za djecu.

Ćopićeva djela prevedana su na brojne svjetske jezike. Prema nekim od njih snimnjeni su filmovi i televizijske serije.

Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor se nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih književnih junaka, koji i u najtežim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmiju čak i svojoj nevolji.

Ove priče o baji Branku pripovijedao je bard srpskog glumišta Tomo Kuruzović – najveći poštovalac i glumački interpretator Ćopićevog književnog djela i piščev lični prijatelj.

Kako smo ih upamtili tako vam ih i prenosimo.

Rođendan

Zvaničan datum rođenja književnika Branka Ćopića je prvi jaunar 1915. godine, ali postoji priča i o njegovom pravom, neregistrovanom rođendanu.

Branko je jednom prilikom šeretski objasnio da je za sve to kriv njegov djed Rade. Pošto je rođen krajem 1914. godine, djed je popu odnio pijevca na dar da u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915. godine da mu unuku vojska kasnije ne bi uračunala cijelu godinu za regrutaciju.

"Da je moj djed bio bogatiji, pa da je popu poklonio ovna, ja bih po crkvenim knjigama još bio u osnovnoj školi", našalio se Branko.

Pepo

Govoreći o svom romanu „Osma ofanziva“ Branko Ćopić je rekao da mu se Pepo Bandić, jedan od likova tog njegovog djela , iznenada „oteo“ - da se odmetnuo.

Pepo je, prema Brankovoj zamisli, trebalo da bude jedan od sporednih junaka u romanu, ali se tokom pisanja drčni Petar Bandić oteo, pa je tako postao skoro glavni, dejstvujući lik u romanu.

Noćenje

U jesen 1935. godine mladi plavokosi učitelj, tek izašao iz karlovačke učiteljske škole (Branko Ćopić), zaputi se u Beograd. Iz voza je izašao na željezničkoj stanici u Zemunu gdje ga je trebalo da sačeka prijatelj Miloš Bajić.

Ali Bajića nije bilo. Branko ga je neko vrijeme čekao, a onda je prema Beogradu pošao pješke.

Noć ga je zatekla kod savskog mosta, pod kojim je i prenoćio. Tako je izgledao prvi susret potonjeg slavnog pisca sa prijestonicom, u kojoj je kasnije proveo skoro cio svoj život.

Zijo

Branko Ćopić je bio stalni saradnik velikog beogradskog lista „Politika“. Objavljivao je svoje priče, a onda se prijatno iznenadio kada je „Politika“ počela objavljivati pripovijetke iz bosanskog života, kojima je u potpisu bilo ime – Zija Dizdarević.

Branko se oduševio Zijinim tekstovima, pa je počeo zamišljati kako izgleda ta bosanska književnica, zanosna njegova zemljakinja koja sjedi iza prozora sa rešetkama od letvica i piše. Zamišljao ju je kao odnjegovanu, bijele puti, vitku, pa se skoro i zaljubio u nju.

Onda jednom u „Politici“ zatekne nekog mršavog dugajliju, veoma oskudno obučenog, sa velikim cipelama i u dosta okraćalim pantalonama.

"Branko, ovo je tvoj zemljak Zija Dizdarević", rekao je urednik.

Branko se silno iznenadio i u prvi mah razočarao, jer je, umjesto graciozne djevojke, upoznao neizglednog momka.

"Do zabune je došlo jer je `Politika` Ziju Dizdarevića potpisivala kao Zija – sa slovom `a` na kraju imena – a ne Zijo, kako se u Bosni kaže, pa sam zato mislio da je autor divnih priča zanosna djevojka, a ne muškarac", kazivao je Branko.

Zija Dizdarević i Branko kasnije su postali veliki prijatelji, a Dizdarević je u Drugom svjetskom ratu zvijerski umoren u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac.

Rukopisi

Glumac Tomo Kuruzović, najpoznatiji Nikoletina i najbolji tumač poezije Branka Ćopića i njegovih književnih likova, pripovijeda da je nekad Branku Ćopiću neki njegov poznanik donio punu torbu rukopisa, sa riječima da je došlo vrijeme da se to objavi, a da prije toga Branko sve pročita i da mu kaže šta misli o njegovom stvaralaštvu.

"Meni se čini da je vrijeme da ti prvo malo čitaš, a ne da objavljuješ", rekao je Branko poznaniku.

Pogledavši veliku hrpu pisanija, preporuči mu da, kad pročita neke dobre domaće pisce, proba da te svoje rukopise bar prepolovi, pa tek onda da mu ih donese na čitanje – sjeća se Tomo Kuruzović.

Princip

Nekada je svaki namjernik po dolasku Sarajevo obavezno posjećivao mjesto na kome je na Vidovdan 1914. godine Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, pa je tako učinio i književnik Branko Ćopić. Kasnije je o tome pripovijedao:

Kad sam za praznike došao u svoje selo, pričao sam nadugo i naširoko o Gavrilu Principu i o mjestu s kojeg je izvršio atentat. Seljaci su me pažljivo slušali, posebno omladina, ali usred moje najživlje priče priđe mi stari, brkati Gavro, bivši austrougarski knez, pa me ukori:

"Čuješ, mali, ostavi se ti priče o pucanju i o tim mjestima odakle se potežu revolveri na cara. Đavo nikad ne spava, dragi moj!"

Uvjeravanje

Nekad su Branka Ćopića pitali da li voli svoju ženu, a on je odmah odgovorio:

"Ja je svaki dan uvjeravam u to."

Znanje

Pripovijedao je svojevremeno svojim prijateljima Branko Ćopić da je postao „slavni pokojnik“.

"Prije nekoliko dana otišao sam svom berberinu da me ošiša. Njegova pomoćnica, koja ide u večernju školu, vidjevši me, radosno je rekla da je položila ispit i da je jedno pitanje bilo o meni i mojim djelima. Veli da je profesoru sve umjela odgovoriti o meni: i kad sam rođen, i odakle sam, koje sam knjige napisao, ali jedino nije znala godinu kada sam umro. Tako sam postao slavni pokojnik", šeretski je prijateljima rekao Branko Ćopić.

Ko je sad pisac?

Polagao siromašni Beograđanin večernju osnovnu školu, pa je iz srpskog jezika dobio pitanje o književnom stvaralaštvu Branka Ćopića.

"Znam Branka. Znam čoveka. Svaki put kada me sretne na ulici da mi neki dinar. Baš je dobar čovek... Piše, vele, neke knjige... Branko je moj drug!", ponosno je rekao Beograđanin.

"Ali, učeniče, Branko Ćopić više nije živ", odgovorila mu je nastavnica.

"Auu! Nisam znao. Auuu... Šteta za onako dobrog čoveka. A ko je, nastavnice, sada pisac kada više nema Branka?", pokuša da se izvuče školarac.

Suze

Pouzdano se zna da glumci na filmu i na televiziji, ali i u pozorištu „rone“ vještačke suze. Ali doajen srpskog glumišta Tomo Kuruzović, čim pomene Branka Ćopića, istinski zaplače.

Gostujući jednom na BN televiziji Tomo je nadahnuto pričao o svom slavnom zemljaku, pokazujući piščev mantil, grafitnu olovku i još neke sitne Brankove lične stvari. Pritom je sve vrijeme plakao. Lio je suze. Iskrene. Vrele. Krajiške.

"Pa, on stvarno plače", iznenađeno rekoše realizatori programa.

"Da prije ulaska u studio nije stavio kakve kapi da mu izmame suze?", upita neko u režiji.

"Nije niko", odgovoriše ostali.

Kada je glumac izašao iz studija, oči su mu bile crvene od plakanja.

"Vi ste zaista plakali zbog Branka?", upitaše ga prisutni.

"Ja? Plakao? Jesam li?", upita Tomo Kuruzović, a suze mu ponovo potekoše same od sebe.

Kuruzović

Prilikom obilježavanja šezdesetogodišnjice dolaska Krajišnika u Bačku u Temerinu je održana centralna svečanost. Okupili se skoro svi Krajišnici iz Vojvodine, a bilo je i onih iz starog kraja. Među njima je bio i bard srpskog glumišta Tomo Kuruzović.

Zamoli novinar Tomu za razgovor. Baja Tomo, dobričina i duševni Krajišnik, bez riječi pristane.

"Gospodine, Kuruzoviću, uprkos tome što idete u red naših zaslužnih i najstarijih glumaca, istinskih pozorišnih legendi, Vi ste još aktivni", pita novinar.

"Da, radim još, ali što ono reče baja Branko...", razveze Tomo priču o svom prijatelju i slavnom zemljaku Ćopiću.

"Igrali ste mnogo. Ostvarili ste dosta zapaženih, velikih uloga...", samo što novinar započe drugo pitanje, Tomo nastavi priču o Ćopiću. Tako je bilo sve do kraja snimanja.

"Ja Tomi `a`, a on meni odmah `b`. Pitam ga o njegovom bogatom glumačkom opusu, a on o Ćopiću. Ja opet o njegovim ulogama, a on o Ćopiću. Šta ću, kud ću – pustim ga da se do mile volje raspriča o Ćopiću. U stvari – pa, on i ne može zamisliti svoj život bez Branka", pričao je kasnije novinar BN televizije u svojoj redakciji.

BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

obs

22.12.2016 10:49

Bravo za tekst BN!

ODGOVORITE