Solidarni predsjednik i bezobrazni radnici

Predsjednik je ljut na sindikalce i radnike jer za razliku od njega, koji se već godinama žrtvuje i strada zarad opštih nacionalnih interesa, nisu spremni da se odreknu 20-ak ili nešto više maraka od svoje plate zarad viših interesa i stabilnosti Republike Srpske.

Republika Srpska 21.12.2016 | 18:07 Milorad Dodik je u bezbroj navrata pokazao solidarnost i spremnost na vlastita odricanja u korist svojih podanika, i zahvaljujući prije svega velikoj žrtvi, odricanjima, štednji, marljivom radu i samopregoru, uspio je da tokom mandata da stekne vrijedan imetaki bude jedan od najbogatijih u regionu.

Vlastitim primjerom, asketskim životom i velikim odricanjima, Dodik je stvorio i posebno školu koja je iznjedrila čitav niz kadrova, savremenih podvižnika, koji prenose njegovo učenje na nove generacije. Nijedan učenik nije dostojan učitelja, ali su neki pokazali poseban talenat i želju da brzo savladaju vještine i gradivo. U prvim klupama bez ijednog izostalog časa su učiteljevi kumovi i najbliži saradnici, Budo Stanković, Mile Radišić i Ranko Škrbić, o čijim je velikim podvizima, odricanjima, solidarnosti i podvižništvu javnosti pisalo u bezbroj navrata.

Od probranih i najboljih đaka, u proteklih 10 godina širom Republike Srpske u stvorila se cijela mreža gurua i učiteljevih briljantnih nasljednika koji sa koljena na koljeno kroz partiju prenose njegovo znanje, iskustva i učenje. U sarajevskoj regiji istakao se mlađani sinovac Siniša Dodik, u Hercegovini tandem šura i zet, Ilija i Luka, u Milićima poglavnik Rajko a Radoje Sladoje zvani Deba postao je vlasnik cijelog Kalinovika i tako pokazao da iz malih i nerazvijenih mjesta mogu doći najbolji učenici.

Da Deba velikim koracima svoj Kalinovik vodi u Evropu pokazao je nedavno tokom organizovanja porodičnog vjenčanja, kada mu je nedostajala samo Ceca Ražnjatović pa da dostigne nivo masovnih zabava kakve se rijetko gledaju čak i u Laktašima i drugim metropolama.

Iako mu vjerno služi i podržava ga duže od decenije, nažalost većina podanika nikako ne uspijeva da savlada zahtjevno učiteljevo gradivo, stalno se povećava broj ponavljača đaka koji gube godine i sve su siromašniji. Zbog toga nije ni malo čudno što je Učitelj i Otac nacije ljut i ogorčen na svoje podanike, loše i siromašne učenike, koji ga ne slušaju, ne uče dobro i ne žele da se sa njim solidarišu.

Dodik me pomalo podsjeća na Piroćanca koji je dugo vremena izgladnjivao magarca i učio ga da živi bez hrane, i na kraju je magarac umro u trenutku kada je Piroćanac pomislio da je napokon uspio.

Pokazivanje otvorenog prezira prema sopstvenom narodu predstavlja početak terminalne faze jednog režima i otvorene diktature koja je pritiscima, ucjenama, raseljavanjem i negativnom selekcijom slomila kičmu sopstvenoj naciji i pretvorila je u apatičnu gomilu koja se bori za golo preživljavanje i opstanak. Učiteljeva predavanja vjerno slijede njegovi ponajbolji đaci.

Tako je Luka Petrović, trebinjski Laki Lučano, odmah na početku mandata novinarima izrazio žaljenje što su Trebinjci lijeni i nesposobni jer tobože čekaju da im on da posao, te je zaprijetio da će se na ove prostore naseliti Sirijci i neki drugi vrijedni i sposobni narodi ako ne budemo spremni da se sa njima dodatno solidarišemo i žrtvujemo.

Tokom perioda svoje vladavine, koja će najcrnjim slovima biti ispisana u istoriji srpskog naroda, Dodik je uništio privredu, desetine hiljada radnika ostavio bez posla, zadužio Republiku Srpsku sa nekoliko milijardi maraka, i sada traži od siromašnih podanika i žrtava svog režima da još više stegnu kaiš kako bi se produžila agonija i diktatura.

Još od Marije Antoanete koja je govorila podanicima da jedu kolače ako nemaju hljeba, dokazano je da diktatori najlakše padaju kada izgube dodir sa stvarnošću. U najmanju ruku je suludo dodatno stezati kaiš, povećavati namete, otpuštati radnike i smanjivati plate kako bi uštedio 10-ak miliona maraka, a istovremeno od svojih grobara kupovati zgradu vrijednu 30 000 000 maraka kako bi Učitelj povremeno u njoj mogao organizovati prijem, predavanje i partijski sastanak.

Iako su poprilično zakasnili, protesti sindikalaca su više nego opravdani i predstavljaju još jednu u nizu kapi žuči koja će polako ispuniti čašu nezadovoljstva i napokon skinuti jaram sa vrata kada se potlačeni probude i prestanu da nasjedaju na njihove podvale i vjeruju u paralelni svijet režimskih medija.

Nebojša Vukanović