Komentar: Igraj fudbal - budi Juventino...!

Uživaj. Juče, danas, sutra, prekosutra. Ceo život.

Fudbal 19.12.2016 | 23:10
Komentar: Igraj fudbal - budi Juventino...!
Ne broj evropske trofeje Milana, ne listaj šta je po Instagramu okačio kapiten Intera, ne dozvoli da ti pogled skrene ka glavnom gradu, tamo odavno nema šampiona, ne gledaj ni ka jugu države, pošto osim vreline na tribinama jednog stadiona u blizini vulkana ništa ne izgleda tako grandiozno kao kad njih 11 “miluje” loptu.

Fudbal u Italiji – i ne samo u Italiji – to je Juventus. To je umetnost u svojoj biti. Estetski doživljaj. Lepota. Ono što budi najfinije čovekove emocije. To je preobražaj od gusenice u leptira. To je matematika u kojoj je račun uvek precizan. To je horski uvežbana melodija koja lako ulazi u uši. To je gramatički doteran, pesnički oblikovan, interpunkcijski umiven i izražajno uobličen esej, napisan jezikom da ga svi “gutaju”. Neko prizna da mu se sviđa, neko se opire.

Samo, svi moraju da poštuju te dve boje. Crnu – kao izraz moći – i belu - kao utisak prefinjenosti. Baš takav, s jedne strane snažan i mišićav, a s druge uglađen i nalickan, Juventus je u subotu veče podsetio one kojima se dopada i one koji bi da ga preziru (mada, pitanje je da li su takvi iskreni sami prema sebi i životu, pošto se ovo prosto mora ceniti) zašto, evo već šestu godinu, vlada Serijom A. U nečemu što je pre utakmice nazvano derbi, protiv Rome, slavio je tipično juventusovski.

Jedan – nula.

Moglo je da se igra četiri, 44, 444… Koliko god hoćete minuta nadoknade. Znalo se, svaki juventino je bio spokojan, da je sve bilo gotovo kad ga je Pipita dao. Privilegija koju imaju navijači Juventusa, kad god da su rođeni, u kom kod vremenu da su odrastali i gledali fudbal, ne postoji kod pristalica bilo kog drugog kluba. Ma, niko se ne oseća tako sigurnim kad njihov tim povede kao ljudi u Torinu, privrženi velikanu koji je baš to – veliki – zato što se njemu ne dešava da primi gol u nadoknadi. Ajde, setite se sad, bez guglanja, kad je to Juve pao u završnci neke važne utakmice. Čak i Real, Barsa, Mančester junajted, pa i Bajern, još kako, imaju kolekciju takvih primljenih golova u bitnim mečevima da bi izložbu mogli da naprave, ali Stara dama odoleva da uđe u njihovo društvo. Štaviše, taman da ostane jedan sekund i da rival ima loptu pre će biti da će je baš Juve nekako ukrasti i umuvati iza leđa protivnika (dobro, u poslednje vreme to čini i spektakularni Serhio Ramos za kraljeve iz Madrida). Valjda otuda navijački slogan:

“Fino ala fine” (do kraja).

Ako Real oduševljama tempom i decenijskim zlatnim pravilom “napred, napred i samo napred, daćemo tri, makar primili dva”, ako se Barselona od Johana Krojfa transformisala po principima totalnog fudbala, ako je Bajern oličenje snage, a Mančester iz dana Aleksa Fergusona mašina za mlevenje mesa, onda je Juventus sve to u jednom. Ofanzivan, pronicljiv, taktički doteran, brz kad se napada, spor kad se čuva lopta i vreme, a povrh svega, za razliku pobrojanih, siguran da ga neće primeti.

Danas, sutra, za vjek i vjekov. Amin takvom fudbalu.

Fudbalu u kome se prvo jurne napred, da se sredi rival po kratkom postupku. Da se ništa ne čeka. Bilo je 1:0 u 14. minutu, a moglo je i 3:0. Fudbalu u kome Miralem Pjanić igra lopte kao da je sad istrčao iz kuće pošto je završio domaći. Fudbalu u kome je Gonzalo Iguain egzekutor, a Mario Mandžukić lovac na greške rivala i red bi bio da mu se jednom vrati na takvom trudu, jer nije baš toliko lošiji špic od Paola Dibale (juče, doduše, počeo, zato što je Argentinac još rovit posle povrede), ali je otkako je stigao u Kalčo izumeo i neku poziciju između beka štopera, pa i to igra. Fudbal u kome pored Samija Kedire, Klaudija Markizija i Stefana Sturara onaj leptir što je nastao od gusenice ne bi mogao da proleti, a kamoli neki od fudbalera Rome da prođe. Zastanite samo na trenutak i nađite snimak cele utakmice, videćete kako se njih trojica, kad nemaju loptu, tako vešto pomeraju da se stiče utisak da su povezani stranicama jednakostraničnog trougla, a kad je imaju svako s njom zna dovoljno da je sakrije, zagradi, proturi… Milina gledati.

Najveća je misterija kako ih je takvim napravio Masimijano Alegri. Koliko je samo pogleda ispod oka bilo u njegovom pravcu kad je nasledio Antonija Kontea, koliko podrugljivih komentara da je gubitnik i(li) da nema facu, držanje, stav da vodi Juve. Mada, nije tek tako Maks dobio priznanje za najboljeg trenera Serije A pored živog Murinja 2009. kad je vodio Kaljari, niti je slučajno uzeo Skudeto sa Milanom (poslednjim vladarom na Apeninima pre Juventusove petologije) 2011. Zna čovek znanje. Samo ga treba pustiti da radi. Odu mu Pirlo, Tevez i Vidal, on posadi Kediru i Mandžukića i izniknu novi trofeji, ode mu Pogba on traži i dovedu mu Pjanića, povredi mu se Bonući on izmisli Ruganija (eno, sad to dete igra lepo, greh bi bio skloniti ga, ali u velikom sistemu kakav je šampion zna se red, pa će mali na klupu kad svi budu zdravi, da čeka šansu). Za ostale iz odbrane i neponovljivog Điđija Bufona nema svrhe arčiti tastaturu. Neprobojan zid.

Dakle, napred, nazad, u sredini, po krilima. Sa koje god strane da pogledaš vidiš samo kvalitet koji opčinjava kao nekad Bađo, Del Pjero, Zidan, Inzagi, Nedved, Kanavaro, Peruci, Di Livio, Ferara, Montero, Toričeli… Stariji se sećaju Platinija, Bonjeka, Zofa, Širee, Tardelija…

A mlađi…

Ne skreći pogled ka jugu. Sve što je potrebno imaš tu.

Gledaj fudbal – budi juventino. Uživaj.

Izvor:mozzartsport

FOTO: Action images

Komentari / 0

Ostavite komentar