Labudova pjesma Kraljičinog mosta

Kada se prikuči rijeci Savi, idući širokim asfaltnim putem od Rače, nekad glasovitog lučkog mjesta i željezničkog čvorišta, iza modrih vrbaka i bjelila topola, ukaže se granični prelaz Rača – moderna građevina sa pratećim objektima: parkinzima, prolazima, kabinama, inspekcijom, pregledima...

Republika Srpska 16.12.2016 | 08:59 I ovo mjesto je uzavrelo kao što je nekada bila lučka Rača.

Jedino sada – umjesto nekadašnjih račanskih lađara, skeledžija, željezničara, animir-dama, sjecikesa, uglancanih oficira sa uštogljenim brčićima, goniča stoke i drugog bjelosvijeta – ovdje su robustne kamiondžije, ulickani kondukteri autobusa, carinici, policajci – vaskoliki savremeni bjelosvijet.

Vri ovdje mirisom i bojom našeg vremena.

Tutnji i putuje naš svijet preko rijeke u daljine daleke, ali i preko rijeke u sembersku ravnicu dolazi i bjelosvijet u stotinama kamiona, šlepera, tegljača i hiljadama automobila.

Na sreću, za putnike nema dužeg zadržavanja. Uobičajena je kontrola dokumenata i vozila, pa put sa četiri točka – pravac u taj bijeli svijet.

A onda iza krivine najednom izranja kolos – gvozdeni most.

Željezna grdosija.



Natkriljuje usnulu rijeku, koja se odmara od tek protutnjalog povodnja.

Most bajkovito izgleda. Moćan je i visok. Možda dvadeset, trideset, ali i svih pedeset metara iznad rijeke. Konstrukcija mosta stopila sa bojama okolnih šuma, neba i vode.

Otvorio ga je tadašnji kraljevski bračni par Aleksandar Karađorđević i kraljica Marija.

Most je odmah ponio kraljičino ime.

Račanski stari most.

U pjesmama opjevan.

Hoće ga i priče.

Ima mnogo kaža o njemu: o tome kako su neimari tražili blizance – brata i sestricu da ih ugrade u njegove temelje. Toga su se najviše plašili Strahinja i Stjepanija, djeca iz obližnje čobanske kolibe familije Vaselića.

Bili su poslušna, ali nestašna djeca. Posao im je bio da svako jutro u veliku pletenu korpu pokupe kokošija, pačija i guščija jaja i da ih nose na račansku pijacu. Starija braća i otac gajili su dosta stoke i obrađivali tridesetak hektara njiva. Kilometar dalje od njihove kolibe počela gradnja velikog mosta.

Idući u Raču djeca su svakodnevno prolazila pored gradilišta, a dječija znatiželja je učinila svoje – uvijek su kasnili na pijacu.

Onda je neko pronio glas da će se u temelje mosta uzidati brat i sestra Strahinja i Stjepanija, jer se most bez njihove žrtve ne može održati.

Brat i sestra bili su veoma uplašeni, pa su nadaleko zaobilazili gradilište, a kod kolibe nisu se odvajali od oca. Imali su samo desetak godina, a tek kasnije su shvatili da su ih stariji samo plašili da bi bili poslušniji.

Slično njima od uziđivanja u kamene temelje mosta plašila su se i ostala djeca, braća i sestrice, iz Brodca, Balatuna i Velinog Sela: Rado i Radmila, Tomo i Tomanija, Spaso i Spasenija, Petar i Petrija...

Most je, na njihovu sreću, ipak opstao na rijeci, pa niko nije ugrađen u njegove kamene kule.

Most su gradili uglavnom Italijani, koji su neumorno hvatali žabe i zmije po obližnjim močvarama, pa se sladom sladili jedući ih uveče uz vartru. Čudom su se čudili Semberci da Italijani jedu ove vodozemce i gmizavce, kad u okolnim njivama ima mladih kukuruza, u voćnjacima ukusnog voća, u kolibama mlijeka, sira, kajmaka, proje, pogače, jaja, prasaca, jagnjadi... Ali o ukusima nije raspravljati. Ponekad Semberci sada požele, kada naiđe najezda zmija i žaba, da odnekud stignu graditelji

Italijani, pa da ih oslobode napasti. Tako nešto više ne biva.

Ipak, gradnja mosta je Sembercima donosila velike nevolje. Mnogo ih je radilo na gradilištu, posebno na postavanju nosećih stubova u vodi – kesona, pa ih je većina obolijevala od plućnih bolesti.

Mnogo je priča o mostu na Savi kod Rače i oko njega. Pripovijeda se o povodnjima i čamcima, o ovčarima i govedarima, svatovima i nevjestama, pobjeguljama i momcima, bostandžijama i nadničarima, vozovima i putnicima...

Bujao je život oko mosta i preko mosta.

Pamte ravničari kako su se na stubove u vodi nizali splavovi umorenih jasenovačkih žrtava, kako je u minulom ratu ovo bio most spasa za desetine hiljada izbjeglica iz Hrvatske i Krajine, kako su se nekada zbog djevojaka na njemu pesničili sremski i semberski momci...

U selu Jelazu priča se i da su nekada žandarmi u Sremu uhvatili nekog Vojina Čarugu, spretnog i hrabrog momka iz njihovog sela zbog neke sitne krađe, pa ga poveli u Raču da ga predaju kolegama, poznatim po lakom potezalju pendreka.

Jelažanski Čaruga, kao i nekadašnji njegov glasoviti slavonski imenjak Jovo Čaruga, spretno se na sredini mosta otrgnuo od žandarma i skočio u nabujalu rijeku. Dok su se pratioci pribrali od iznenađenja, Vojin već je zalazio u brodačke lugove.

Skakanje s mosta oduvijek je bio izazov, a to su smjeli činiti samo najodvažniji, najsposobniji – oni koji pameću “nisu sastavili oko lijeske”. Skakati s kamenih nosećih stubova, sa petanestak metara visine i nije nešto posebno, ali sa platoa kuda prolaze vozovi i vozila – velika je opasnost. Skakanje s ostalih dijelova konstrukcije mosta je ravno ludilu. A bilo je tih pomalo suludih koji su i to činili.

Na sreću, sada takvih nema. A možda bi neko i htio skočiti, ali je sada on na granici dviju država i na njemu se niko ne smije zadržavati. Možda je to i dobro, jer sada bi "ludilo" nekima dolazilo od povećane doze nekog narkotika.

I penjanje uz gvozdenu konstrukciju mosta po opasnostima je iznad skokova u rijeku. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati momci koji su se penjali na njegove vrhove. Posljednji je bio nekadašnji brodački milicioner Savo Jeremić, rodom iz Posavine.

Kasnije je pripovijedao da nikada u životu, pa ni u ratu, nije bio tako blizu smrti kao tada na vrhu mosta – na “grbi”, kako taj najviši dio mosta nazivaju Semberci.

Na toj visini, ravnoj dvadesetpetospratnici, duvaju snažni vjetrovi i teško se čovjek, i kada leži na širokoj konstrukciji, može održati da se ne strmoglavi u rijeku. Slično pripovijedaju i majstori koji boje most. Oni, doduše, za penjanje na most koriste najsavremeniju alpinističu opremu.

Elem, račanski most i te njegove dvije “grbe” i ne bi bili stavljeni u priču i po tome ostali u kolektivnoj svijesti Semberaca da o svom penjanju na vrh mosta nije pripovijedao i neki mladić iz Brodca, nevješt i kad po zemlji hoda, ali je ostao upamćen po tome što je ispričao najveću laž ikada kazanu na ovoj rijeci, u ravnicama, na njenim obalama, oko mosta i na mostu.

Penjao se taj ravničar, veli, na “grbu” kada, naravno, nikoga nije bilo, u neodređeni dan i čas. U priči se samo zna da je tada bilo ljeto. A kada se već i popeo na čeličnu grdosiju, onda je morao nešto i vidjeti s te visine.

“Popnem se na sami vrh mosta, sjednem na njega. Divota. Oko mene lete ptice, a daleko se vidi: Mitrovica, Ruma, Beograd, Šabac, Brčko, Bijeljina i ko zna šta sve još ne. Vidim u mom dvorištu mati hrani piliće i štapićem goni kokoši da im ne pojedu hranu. Pogledam dalje na jug i ugledam planinu Gučevo iznad Loznice. Na Gučevu neki Srbijanac upregao volove i vuče kladu kroz šumu. Zape klada za neku žilu, pa volovi ni makac. Uze Srbijanac motku i udri volove. Oni iskolačili oči kao sarme, pa cimaj, cimaj – izvališe žilu i provukoše kladu” – pripovijedao je godinama kasnije o svom poduhvatu taj čudni Semberac.

Gučevo i Loznica su, vazdušnom linijom, udaljeni sedamdesetak kilometara od mosta na Savi, a njegovo dvorište, u kome mu je mati hranila piliće, šest kilometara. Zato sada njegovi rođaci u šali vele da svi familijarno imaju “oko sokolovo”.

U stvari, taj glasoviti most trebalo bi da se zove “brodački”, jer se nalazi, kao i sadašnja carinarnica, duboko u ataru semberskog sela Brodac, ali su ga, eto, vezali za Raču – nekadašnju uzavrelu lučku varoš na Savi, željezničko čvorište sa velikom žičarom preko rijeke.

Bez sumnje, ovaj most je i u naše vrijeme najveći saobraćajni objekt u sremskoj i semberskoj ravnici. Građen je nekoliko
godina. Ravničari su ga prihvatili kao rođaka.
Ovaj novi, ovovremeni most, imenom „Evropa“, koji je nakalamljen uz stari, kraljevski most, izgleda neće ni pjesma, niti priča uprkos tome što je moderan, širok i bezbjedan.
Nije on, ipak, po mjeri niti po ukusu ravničara. Običan je i ravan. Bezličan. Uz to, i nema one svoje dvije "grbe" da raspaljuje maštu drčnih momaka. Sa njega i nije neko zadovoljstvo ljeti skakati u Savu.
"Evropa" se, eto, priključila semberskoj, ali i sremskoj ravnici prije dolaska prave Evrope. Brekte preko novog mosta grdosije, veće od onih koje su prelazile rijeku preko starog mosta. Ubrzan je saobraćaj.
Ipak, njegova gradnja protekla je posve tiho – bez jedne jedine priče ili anegdote. Neće je, pa neće. Sa nje se ne može vidjeti ni Gučevo, niti Srbijanac u šumi koga je nekada vidio onaj mladić iz Brodca.
Stari most je i dalje i semebrski i sremski ponos. I njihov usud.

*

Most kod Rače ušao je i u pjesme grupe Zabranjeno pušenje: “Od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja, preko Sremske

Rače..“ i folk-pjevača Bore Drljače: “Plači, mala, plači, ost`o sam na Rači”.

Dođe onda i septembar 2010. godine. Moderni most „Evropa“ prisloni se uz kraljičin most. Obradovaše mu se svi, osim nostalgičara, zaljubljenika u stari gvozdeni kolos.

Posve ga zamijeni “Evropa“.

Stari most miruje. Ćuti. Više se ne čuje uobičajeno traparanje preko njegove podloge, koje se širilo po ravnicama, pa se, kao eho, odbijalo od sremskih hrastika i semberskih vrbaka.

Nema ni vozova da bar oni protutnje, pa da iz drijemeži probude stari kraljičin most.

Nema ih, pa nema.

Kraljičin most otišao je u penziju.

Nezasluženo!

Ostale su uspomene na njega i brojne pripovijesti.

To stvarno.

BN televizija (Tihomir Nestorović)