Kad je ravnica plakala

Poplave u ravnici između dvije rijeke i nisu neka posebna novost. Velike vode Semberiji su usudne. Određene joj i zapisane. Neizbježne su. One su joj isto kao i njena praskozorja i jutra, dani i večeri, oblaci i vedrine, svatovi i rađanja, ratovi i stradanja, bježanije i utočišta.

Republika Srpska 28.11.2016 | 18:36 Povodnji su i načinili sembersku ravnicu. Oni je održavaju i doje, hrane i čiste, nadvisuju je i još bolje ravnaju. I uvijek idu po redu. Povodnji ravnicu i dave i poje, otimaju joj i nose, donose i valjaju, pate je i stišću – njeni su. Bez poplava ne bi bilo ni same ravnice.

Velike vode u ravnici udaraju. Najednom. Uzvrište nekamo u daljinama, napnu se i nabreknu, zapjene i povilene, polude i sjure se između brda i nasipa. Kada se dokuče ravnice, oslobode se stega, pa se rašire i rasplinu. Naširoko i navisoko. Pobjesne. Tutnje i prijete.

Poslije njih – olakšanje. Otrežnjenje. Novi život. Ispočetka mokar i glibav, hladan i memljiv, a kasnije suv i tih.
A onda u neko vrijeme sjure se nove vode, pa ravnica ponovo zažmuri.

Povodnji u ravnici događaju se redovno – s jeseni i u proljeće. Oni ljetni su rijetki. U posljednjem vijeku mogu se na prste izbrojati. Zimi rijeke, uglavnom, miruju. Ne plave. Obje – ni troma, široka Sava, niti ćudljiva Drina.

Tako je to u semberskoj ravnici od kada je svijeta i vijeka. Od kada je iscurilo Panonsko more, a za njim s juga i zapada dotekle ove dvije rijeke.

Velike vode su uvijek tačne. Nikada ne izostaju. Po njima se i događaji pamte i određuje se vrijeme. Nema u Semberiji ni jedne generacije koja u svom životu nije upamtila bar šest ili sedam velikih poplava. One manje, redovne s proljeća kada se tope snjegovi i u vrijeme dosadnih jesenjih kiša ravničari i ne broje. One su nešto obično – dođu i prođu. Brzo se izgube u plavetnim izmaglicama Panonije.

Male vode se ne pamte. A i zašto bi? Rijeke se izliju. Sava napuni semberske baruštine, uspenje se uz nasip, pritisne ga i ovlaži, pa ubrzo, valjda od umora, odustane od prelivanja u ravnicu i počne opadati. Povlači se tromo, ali sigurno. Po prst ili dva na dan. Poslije toga pojave se podzemne vode iza nasipa. Hladne i ljepljive – poljske oči. Ostanu u močvarama skoro do polovine maja, pa i one usahnu.

Drina nenadano dolazi. Obično noću. Bučno i najednom. Grune sa brda, protutnji ispod Gučeva i sjuri se u ravnicu, pa dan ili dva, rijetko kada tri, buči i huči, pjeni i drobi, valja i nosi. Pomahnita. Nezaustavljivo.

Istutnji se, pa se i ona brzo povuče u korito, ostavljajući iza sebe na obalama i travama, po staračama i bukovima, njivama i utrinama, po seoskim putevima i dvorištima sve ono što je ponijela bujica još od Šćepan-polja: balvane, kamenje, šljunak, pijesak, zemlju, drvenu građu, čamce, slamu, sijeno, pokatkad i uginule životinje, najčešće divljač...



Povodnji u ravnici su borba neprestana. Ljuti boj čovjeka i prirode – ljudi i njihovih rijeka. Rvu se. Priroda neumoljiva, a ljudi istrajni. Nose se i danju i noću. Čas budu jače rijeke, čas, opet, ljudi. Pobjednika nema. Rijeke poslije boja pokupe svoje vode, povuku ih u korita i ponesu da bi je rasplinuli ravninama u Sremu i Mačvi – sve do Beograda.

To nadmetanje rijeke i ljudi u ravnici traje koliko i svijet. Kada su preci današnjih Semberaca došli u ovu ravnicu iz starog kraja: sa hercegovačkih, crnogorskih, bosanskih i krajiških brda, prije dva ili tri vijeka, odmah su se ščepali sa rijekama i njihovim povodnjima. Ni manje ni više nego što je potrebno. Baš snažno – za gušu. Davile su rijeke, ali i ljudi njih. Nosili su se junački.

Isprva su se gorštaci sa brda i krša, nenaviknuti na silne vode, pred njenim naletom sklanjali na visoke dubove, a kasnije su bilježili mjesta gdje se završavaju povodnji, pa su na tu podizali sela. Tako su nastala, podalje od rijeka, sadašnja sela: Crnjelovo, Batković, Ostojićevo, Brodac, Trnjaci, Dazdarevo, Dvorovi...

Borba ljudi i prirode nastavila se i kada su izgrađena nova naselja. Vode su im opet nosile ljetinu, stoku i imanja, a ljudi su krotili rijeke – podizali su nasipe. Prvo male i nejake, a onda sve veće i veće. Snažne i izdržljive. Tako je Sava pored Semberije stiješnjena i ušančena. Drina kod Balatuna, takođe.

Uprkos tome pobjednika i dalje nema. Ali ni gubitnika. Rijeke potkopavaju, pritišću, vrte, cibulje i kidišu, a ljudi zatrpavaju pukotine na nasipima i ojačavaju ih.

Potomcima nekadašnjih doseljenika gorštaka rijeke su, ipak, bile najčešće majke, rijetko kada maćehe. Hranile su ih, snažile i spasavale. Tetošile su ih, ali kada grunu povodnji – ljubav ravničara i rijeka prestaju. Na sreću – samo kratko. Dok se rijeke ne istutnje.

Pamte se veliki povodnji u ravnici. Oni su međnici u vremenu Semberaca. Upisani su u njihovom kolektivnom pamćenju, pa se pripovijetke o njima prenose s koljena na koljeno isto kao i pjesme o junacima, o zlim i dobrim vremenima.

Uglavnom se pamte velike drinske vode. One prijeteće, zlokobne, hladne i neumoljive. Prvi upamćeni povodanj je onaj koji se dogodio 11. novembra 1896. godine. Do tada takav neviđen. Ogroman.

I nobelovac Ivo Andrić ga pominje u svojim djelima. Na taj dan u gradu Bijeljini voda je bila duboka čak sedamdeset centimetara. Postao je prvi veliki međnik, pa su događaji u ravnici određivani – oni prije i oni poslije te velike vode.

Vodena stihija tog dana nosila je kuće sazidane od ćerpiča. Jedino je naselje u današnjem Novom Selu ostalo suvo.

Onda su krenuli povodnji po ustaljenom redu – svakih deset godina grune po jedan.

Aprila 1907. godine nabujala Dašnica i Modran poplavili su Bijeljinu. Povodnji u vrijeme Prvog svjetskog rata nisu ni pamćeni – Semberce su tada pritiskale opasnije nevolje. Onda je u decembru 1925. godine voda zbrisala romske kuće na periferiji Bijeljine.

Povodanj iz 1932. godine upamćen je po zlu – izlile su se obje rijeke: i Sava i Drina, pa su im se vode sastavile usred ravnice. Tako je bilo i 1943. godine. Kada su se sastavile vode ovih rijeka prije ušća Drine kod Rače.

Opasne vode nabujale Drine poplavile su ravnicu i u novembru 1968. godine. Stradao je Balatun. Ovaj povodanj upamćen je i po hrabrim ljudima – herojima: rataru Šariću iz Brodca i Gajiću iz Bijeljine – spasli su davljenike iz Salaša.

I tako bi sve do početka 2010. godine. Rijeke još s proljeća pored ravnice postadoše zle maćehe. I to one najgore. Poplaviše sve što su mogle. Obje. I to najsilnije što su mogle.

Povodnji se nastaviše i tokom ljeta, ali i s jeseni. Šest puta zaredom. Kao nikada prije toga. Udariše vode s brda, s neba, iz korita – sa svih strana. Pričiniše velike štete. Neviđene u povrtnjacima, na njivama, po dvorištima, stajama i plandištima.
Prođoše proljećne i ljetne vode, pa rodi godina. Ravničari odahnuše. Onda se dogodi čudo nad čudima. Do tada neviđeno – nenadano u zimu podivljaše rijeke. Najednom i moćno.

Drina povileni. Popela se uz bregove metar, dva, tri, pet... Drobi sve pred sobom. Nema joj prepreka od Foče, Goražda, Višegrada i Zvornika. Udarila na obale, pope se uz brda. Vrišti kao ugojena ždrebica.

Čim se silna voda sjuri iza Gučeva, zaplavi s obje svoje strane – Semberiju i Mačvu. Hučno. Brzo i široko.

Prvo je na udaru stihije bila Janja. Uslijediše besane noći i opasni dani. Ljudi uzmiču ispred stihije. Udarile vode. Nazapamćene. Takvih nije bilo ni u jednom međniku ravničarskih vremena i trajanja.



Bujica ide dalje. Ne bira kuda će – po njivama, po putevima, kroz kuće, niz udoline, po višim njivama. Svuda.
Voda se širi.
Huči.
Povodanj.
Neviđen i opasan.
Katastrofalan.
Povodanj u Amajlijama, Popovima, Dijelovima, Novom Selu. Stiže bujica i tamo gdje je nikada nije bilo – do Bijeljine. Poče neviđena bitka ljudi i stihije. Priroda ne uzmiče. Navaljuje. Ravnica plače.
Povodanj.
Neopisiv.
Bujica juri ka Dvorovima. Uđe u Gojsovac, Triješnicu, Dazdarevo, Krivu Baru, Trnjake...
Stihija nadire nezadrživo.
Ulazi u kuće kroz prozore, vrata i zidove. Izbija iz podova. Nadire sa svih strana.
Povodanj.
Neupamćen.

Borba čovjeka i prirode neravnopravna. Preostalo jedino da se spasava goli život. Nestaje sve ono što su kućile generacije. Nema struje, vode za piće, hljeba, vatre, lijekova, stočne hrane...
Povodanj za pripovijedanje.

Borba traje. Ravnica plače. Liči na nepregledno jezero – na sinje more.

Nižu se besane noći. Ni dani ništa nisu bolji. Voda pritisla ravnicu, pribila je uz samo zemlju i davi je. Ne da joj ni da diše. Udaraju talas za talasom. Voda preplavila puteve, mostove... Udarila starim svojim tokovima koje su ljudi zajazili. Davi se stoka. Nevolji se ne nazire kraj.

Onda uslijedi prekretnica kao u svakoj borbi kada se zaustave sukobljene vojske, pa se čeka na koju će stranu prevagnuti ratna sreća – da li će stizati nove vode ili će se ljudi predati?

Stidljivo stižu vijesti sa hidrocentrala – opada nivo rijeke.

Olakšanje. Povodanj rijeke Drine jenjava. Semberija vida rane. Štete nesagledive. Nemjerljive.
Kada se najmanje očekivalo, pobuni se i rijeka Sava. Nasrnu na nasip u Topolovcu. Kidiše da ga probije i poplavi ostatak Semberije.

Dramatična borba sa tromom rijekom. Jedan dan i noć. Drugi dan i noć, pa onda danonoćno. Sljegao se silan svijet. Odupire se stihija. Čovjek je nadjačao, ali se rijeka ne predaje.

Nakon povodnja ravnica između dvije rijeke liči na bojno polje. Ćuti. Čisti se. Suše se kuće. Rijeke se povukle u korita i uparadile se kao stare dame. Kaznile su ravnicu. Ili je opomenule? Ko to zna?

Sada se pripovijeda o dramatičnom povodnju. O katastrofalnom. I dugo će se o njemu govoriti, jer je na samom vrhu svih znakova i događaja po kojima se upravlja sav život u Semberiji.

Po njemu će se određivati šta je bilo prije, a šta poslije njega.

Kazivaće mnoga pokoljenja o tom povodnju. Kakvog nije bilo dvjesta godina. O ogromnom, koji je u decembru 2010. godine rasplakao ravnicu – hraniteljicu i utočište.

Ovo je priča o njemu.

I o svim velikim vodama koje su u kolektivnom pamćenju Semberaca.

O međnicima i borbi neprestanoj čovjeka i prirode. O opstanku i istrajavanju. O izdržljivosti i čvrstini, o čovječnosti i trpljenju.
Iskrena.
Ravničarska.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)