Priče zavičajne: Salonske i druge priče

Ponos podrinjskog turizma je glasovita i nekada mondenska Banja Koviljača, smještena između čudesne planine Gučeva i plahovite Drine, a ponos Banje Koviljače je restoran "Kur-salon" u kome su nekadbili apartmani kraljevske loze Karađorđevića. Ovaj restoran ima i svoje - salonske priče

Srbija 22.11.2016 | 19:40
Priče zavičajne: Salonske i druge priče
Na mjestu gdje Drina počinje da teče sporije i, čini se, da joj voda ne zna na koju će okrenuti stranu, gdje joj je korito široko i opasano kudravim Gučevom, uz rijeku, staru uparađenu damu, na njenoj desnoj obali ugnijezdilo se mondensko mjesto - Banja Koviljača.

- "Banja! Aaaa... Koviljača! Ona lepa Koviljača... Da! Da! Koviljača..." - kao da joj duša najednom zajecala, sjetno je, skoro pobožno rekla sagovorniku, sredinom dvadesetog vijeka, jedna otmena beogradska gospođa kada joj je ovaj, uzgred, pomenuo da je rodom iz Banje Koviljače.

Gospođa je poslije toga zaćutala, na trenutak je zažmurila, a na licu joj se pojavio mali, slatki, jedva primjetan osmijeh.

Izgledalo je kao da nešto priziva, pa da ga onda prebira, posprema, slaže i miluje.




Uspomene. Kada je ponovo otvorila oči, gospođa se jasnije nasmiješila, izvinila se i izašla na široku beogradsku ulicu. Jedino su ona i njeni slatki - mali i jasniji - osmijesi znali šta joj se sve, tačno kada, kako, gdje, s kim i zašto zbilo u Banji Koviljači.

Još jedna od priča o glasovitoj banji. Jedna od salonskih priča. Priča ni nova niti neočekivana, ali svjedoči o tome da je Banja Koviljača bila na glasu. To su salonske priče, jedinstvene u svijetu. Neponovljive i tople. Iskrene. Ime su dobile po "Kur - salonu" - rijetkom arhitektonskom zdanju u njenom parku.

"Kur - salon" je simbol Banje Koviljače. Po njemu se Banja raspoznaje. Ranije su ga zvali Banjski dom. Ima dvije kule i veliku polukružnu terasu sa stubovima. Nekada se pričalo da "Kur - salon" ima "brata blizanca" u Francuskoj, ali su arhitekte to odlučno demantovale - on je jedinstven. Ono što je u Banji građeno predstavlja samo refleks francuske arhitekture. U Koviljači sve počinje i sve se završava u ovom zdanju, u centralnom dijelu banjskog parka - u "Kur - salonu“.

U „Kur-salonu“ apartmane su imali kraljica Marija i kralj Aleksandar prvi Karađorđević, a ranije se u ovoj banji liječio i kralj Petar Prvi Karađorđević, pa se banja naziva još i kraljevskom.

O „Kur – salonu“ kazuju se mnoge priče. Tkaju se kao meko predivo i slažu u kulturno nasljeđe kao ruho djevojke stasale za udaju. Rijetko se bilježe, ali se pamte, pa su one u našem vremenu modernih medija i tehnike jedine ostale kao usmenost.

Još se samo salonske priče prenose s koljena na koljeno. A ima ih mnogo. Skoro koliko i zrna pijeska u prelijepom zdanju. Neke su nastale u prizemlju "Kur - salona", u kafanskoj sali, u bivšoj pivnici, u salonu za igranje karata, u sobi za šah, u bilijarskom salonu, u čitaonici, u pušionici, u ženskoj garderobi, na stepeništima, na terasi.




Priče nastaju i na drugim mjestima u Banji: kod fontane, kod "Tri česme", u "amfiteatru", na klupama, u hladovini, u hotelskim sobama, ali su mlađe, manje sjajne, svakodnevne su i nikako da uđu u usmenost.

Salonske priče su slikovitije i životnije, vedrije i skladnije - imaju pedigre. Nastale su, najčešće, u vrijeme "ludih tridesetih" godina prošlog vijeka, kada je bilo važnije svratiti u Koviljaču nego otići u Karlove Vari, u Viši ili u neko drugo mondensko evropsko mjesto.

Te, salonske priče su "slatke ptice mladosti". O njima sada samo svjedoče požutjele fotografije i slučajno sačuvane predratne razglednice sa neizostavnom rečenicom "Pozdrav iz Banje Koviljače".

Salonske priče mirišu na paperjasto kovilje, koje raste po okolnim brdima. Na kovilju spavaju šumske vile. Mirišu, možda, i na dušu djevojke Koviljke, jedne od sestara, triju kćerki cara Trajana, koje su podizale gradove u Zemlji vilovitoj. Koviljka je gradila Koviljaču, Vida Vidojevicu, a Kosana Kosanin grad na Ceru.

U salon su dolazili posebni gosti. Odabrani - ministri i ministarke, genrerali i generalice, dvorjani i dvorkinje, boemi i bonvivani, glumci i glumice. Klijentela. Dolazili su Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić, Ben Akiba (Branislav Nušić)... Dolazili su i oni kojima su kasnije djeca postavljala pitanje:

- Šta ste to radili u Koviljači?

Pripovijeda se da su ljubomorni muževi krišom su dolazili u Koviljaču, pa u dogovoru sa muzičarima, ulazili i u džakove, iza muzike. Kroz prorez na džakovima posmatrali su kako im se "liječe" žene.

Tako je nastala i pjesma - pošalica -"Gledaj, gledaj, džako moja, kako igra žena tvoja".




Brojne su salonske priče i o Dušanu Krsmanoviću - Čakiji, konobaru rodom odmah preko Drine, iz semberskog sela Bjeloševac.

Mladi Krsmanović je u Koviljači dobio ime Čakija jer je došao iz kraja gdje se nož i čakija brzo potežu. Učio je za konobara i postao je najpoznatiji ugostitelj u Podrinju - majstor svoga zanata. Čakija je Čitavog života bio boem, a kada se upokojio, postao je jedna od legendi glasovite i modenske banje iznikle u Smrdan bari.

Dušan je posluživao krunisane glave, pjesnike, bjelosvjetsku gospodu, uspaljene gošće, mrgodne goste i najokorelije pijanice. I svi su ga voljeli. Svako od njih, bez obzira na društveni rang, bio mu je drag gost. Volio je i poštovao sve ljude redom. I oni isto tako njega.

U Dušanovo vrijeme u Koviljaču je dolazila beogradska i srbijanska elita. Svirali su šabački Cicvarići, a pjevala je kraljica pjesme i tuge Sofka Nikolić, najumilniji glas koji je ikada milozvučao Koviljačom, Zvornikom, Bijeljinom – kasnije i čitavim svijetom. Zabilježeno je da je i boem Rade Drainac, za koga su savremenici rekli da nikada nikome u životu nije kadio (molio) i da nikada nije uspijevao da prikrije svoje simpatije i antipatije, bio ludo zaljubljen u neku nesretno udatu Šapčanku Milicu -Cicu.

U jednom pismu poeta joj otvara široko srce i moli je da dođe, bar na jedan dan, u Koviljaču: - "Preklinjem te, veruj mi da te bezumno ljubim! I gledaj da odemo nekud što pre, pa ma to bilo i u Banju Koviljaču".

Ako se zaljubljeni pjesnik u Koviljači sastao sa svojom pletisankom Cicom, vjerovatno ih je posluživao Dušan Čakija, kojem jedno vrijeme ugostiteljstvo nije išlo od ruke, pa je prodao šivaću mašinu supruge Mare, naručio fijaker i proturio glas da ide u Vrnjce - da gradi hotel.

Ispraćen je dostojanstveno i kićeno, kako to dolikuje gazdi i čorbadžiji. Međutim, Čakija je imao samo para da ga fijaker doveze do Šapca, a onda je molio kočijaša da, kada se vrati, priča u Koviljači da ga je ovezao do samog centra Vrnjaca.

Po svemu sudeći ni u novom odredištu Čakiji nije krenuo posao (a možda ga je mamio neponovljiv Koviljkin grad), pa se brzo vratio podno Gučeva. Poslije toga ipak je uspio izgraditi svoj hotel u Koviljači koji je bio stjecište probranih gostiju, onih sa istančanim osjećajem za pjesmu i šalu, za dobru kapljicu i gurmanluke. To su oni ljudi koji su mogli, bez prestanka, lumpovati tri dana i tri noći, a nakon toga uspravno izaći iz hotela.

Čakija je svakome znao dušu - navike, običaje i prohtjeve. Znao je kada muzika treba "da umre" (da zaćuti), a kada, opet, treba da udari u sve žice. Bilo je to vrijeme kada se kartalo za mermernim stolom (sada smještenim negdje u banjskim blatnim kupatilima) i kada su se dolasci u Banju najavljivali i po mjesec dana unaprijed.

Onda opet nevolja - Čakijin hotel u Drugom svjetskom ratu izgori do temelja. Ko zna po koji put Dušan ostaje bez igdje ičega. Nakon rata radio je u državnom ugostiteljstvu i ponovo je bio oberkelner - glavni, najbolji i najboemskiji.




Vremenom je postao živa istorija Banje Koviljače. Pripovjedao je o vremenima kada je Smrdan bara (tako se u Vukovo vrijeme zvao kraj u kome se sada nalazi Banja Koviljača) podno kudrave gore Gučeva bila najmodenskije mjesto na Balkanu. Često je drugovao i sa novinarima koji su bilježili njegova sjećanja na Banju "iz njegovog doba". Imao je stan ali je zimi, pošto je bio sam, živio u sobici nekog od banjskih hotela.

A onda je Čakiji došao kraj... Upokojio se. Sahranjen je podno čudesne gore Gučevo koja se modri na obzorju njegovog Bjeloševca. Ta gora ga je neodoljivo mamila dok je još bio bosonog u pređnim gaćama bez tura.

U Banji Koviljači ima salonskih priča i o konobaru Kaplaru, koji je, da bi sačuvao ugled restorana u kojem je radio, progutao muvu iz supe, zatim o fontani u centru velikog parka koju su podigli japanski inženjeri dok su gradili Hidrocentralu "Zvornik", o Zvorničanima koji "poslom" idu u Banju, pa kada se vrate kući djeca ih, po nagovoru majki, pitaju šta su tamo radili.

Ima salonskih priča i o zanosnoj Leni sa "Tri česme", o Cicvarićima, o violini Ljubiše Kilibarde, o bisernim glasovima Sofke Nikolić, Vuke Šeherović, Bore Janjića, Nade Vodeničar, o...

Oni koji su zaista tražili lijeka svojoj bolesti bili su u drugom dijelu Banje, pa nikad nisu ušli u salonske priče, jer njihove priče ne ulaze u usmenost.

Salonske priče čitaju se sa usana. Tako se u "Kur - salonu" čita i naručivanje jela, pića i muzike. Tako se i razgovara i sluša.

Tako se voli i tankoćuti. Ljuduje se. Tako se ide u usmenost i legendu.

"A... Koviljača! Ona lepa Banja Koviljača... Da! Da! ... Koviljača..." - često se i u naše vrijeme izgovaraju ove riječi.

Da! Da! Eh, ta baš lijepa Banja Koviljača.

BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Zdravka

26.11.2016 06:39

Sve je ovo bilo kako je napisano ali je sada sve drukačije, valjda kao i ovo vreme danas sve se menja a ostaju uspomene.

ODGOVORITE