Teze Čomskog u našem slučaju...

Na osnovu teza jednog od najuticajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije ljudima.

Bosna i Hercegovina 16.11.2016 | 22:55 Ako deset glavnih teza Noama Čomskog kontekstualiziramo na bosanskohercegovačke društveno-političke prilike onda uviđamo sljedeće:

Preusmjeravanje pažnje

Politički trijumvirat oličen u Izebegoviću, Dodiku i Čoviću već duže vrijeme odlično uspjeva preusmjeriti pažnju javnosti sa onoga što su građanima BiH predstavili kao cilj svoje politike, potezima koji ne samo da su u suprotnosti sa predstavljenim ciljem, nego se građane na suptilan način uvjerava da toga cilja nikada nije ni bilo. Reformski procesi gube se u magli dnevno-političkih prepucavanja, kojima su povod vrlo često i neznatne stvari, poput banalnih izjava, i oštrih međusobnih poruka.

Stvaranje problema.

Stvaranje problema da bi dio javnosti reagovao na njega. Politički lideri su vrlo dobro svjesni da raspolažu sa podrškom samo unutar svoga etnonacionalnog korpusa i da izvan njega podršku ne mogu očekivati. Ali i mogu. Kako?

Kontinuiranim stvaranjem problema kako bi se bazični etnos mobilizovao u odbrani njihovih pozicija. Od stepena te mobilizacije zavisi njihova moć. Tako Izetbegovićeve apelacije ka Ustavnom sudu mobilizuju Dodikovo biračko tijelo i obnuto, kao što Čovićevo stvaranje političke krize između Hrvatske i BiH povodom hapšenja pripadnika HVO-a mobilizuje njegovo biračko tijelo. Problem daje najveći efekat tek onda kada mogućnost njegovog rješenja i ne postoji. Strategija je sljedeća; rješavati probleme samo sa jednim ciljem, da se problemi nikada ne rješe.

Postpunost promjena

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, potrebno je uvoditi postepeno. Klasičan primjer ove strategije je slučaj grada Mostara. Treba se samo sjetiti Izetbegoviće i Čovićeve izjave da imaju rješenje za Mostar, ali da ne žele uznemiravati građane. Potrebno je ono što je politički i društveno neprihvatljivo postepeno dovesti do prihvatljivog. Ta strategija računa na lošu budnost javnosti i onog trenutka kada objektivne okolnosti se poslože ono što nije bilo moguće biće neminovno.

Odlaganje

U kontekstu gore navedenog nužno je koristiti i strategiju odlaganja. Iako su sve relevantne instance kazale da se pomenuto pitanje mora rješiti po hitnom postupku, navedeni političari se koriste strategijom odlaganja. Iako ih recimo Evropska komisija stalno upozorava, da je pitanje potrebno rješiti što prije, oni, razumije se, računaju na uspavanost javnosti, kako bi težinu političke odluke koja nije u saglasnosti sa voljom većine građana implementirali bez posljedica po svoje političke pozicije.

Upotreba dječijeg jezika

Naši politički lideri uglavnom se sastaju da bi se sastali. Kada se sastanu poručuju da treba upriličiti sastanak na kojem se sastati. Kada se ne sastanu onda se međusobno optužuju oko toga jesu li se ili nisu trebali sastati. Burek u Konjicu eklatantan je primjer takvih sastanaka. Stalne najave sastanaka široj javnosti izgledaju poput dječijih igrarija. Ključne političke odluke donose se mimo bilo kakavih sastanaka. Sastanci su samo predstava za izmorenu javnost.

Buđenje emocija

Tome svjedočimo pred svake izbore. Kritičku svijest građana treba da zamjene emotivni impulsi. U kontinuitetu se stvara ambijent ugroženosti od strane drugog što proizvodi strah i bijes među narodom. Takvo stanje kao prioritet nameće razmišljanje o opstojnosti ovog ili onog oblika teritorijalno-političke organizacije u onoj zavisnosti za koju je određeni etnos emotivno vezan. Svaki racionalan sud biva potisnut pred navalom obično vješto produkovanih emocija od strane dominantnih politika.

Neznanje

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumjevanje manipulacije. Dalje od toga, manipulacija se još više produbuljuje onog trenutka kada se neznanje izdaje za znanje, to jeste onog trenutka kada političke elite putem svojih državnih ideoloških aparata, građanima, kao tumače društvene stvarnosti, preko svojih medija serviraju posjednike apsolutne istine koji iznose poluistine. Pošto smo društvo u kojem se pod pismenosću još uvijek podrazumjeva sposobnost potpisivanja, i pošto je politička pismenost o poznavanju opših političkih pojmova na izuzetno niskom nivou, svako onaj ko se dograbio javnog prostora uz podršku vladajućih struktura može biti opinion maker.


Veličanje gluposti

Svjež primijer veličanja gluposti jeste jučerašnja Dodikova konstatacija da tzv. stranci ne dozvoljavaju Centralnoj banci da štampa novac. Taj jefitni populizam nastoji ubjediti građanima da se nova vrijednost ne stvara na tržištu rada i da ona nije u stvaranju novih dobara, što je preduslov bilo kakvog ekonomskog oporavka i progresa, nego da se vrijednost stvara tako što se državnoj banci omogući da štampa novac.

Na taj način se razlozi za katastrofalno ekonomsko stanje nastoje pronaći tamo gdje se ne mogu pronaći dok se istovremeno mistificiraju jefitnim populizmom. U red jeftinog populizma također spadaju i obećanja vlastodržaca o otvaranju radnih mjesta od strane države. Takav oblik političke manipulacije ipak ne začuđuje jer većina građana ove države ne razumije novu ulogu i funkciju države u savremenom ekonomskom sistemu.Pojednostavljeno rečeno, političke elite još uvijek građane drže u zabludi da je država ta koja ima funkciju otvaranja radnih mjesta a ne funkciju kreiranja ambijenta ( Reformska agenda) za njihovo otvaranje. Otuda i Dodikovo štampanje novca i Izetbegovićevih 100 hiljada radnih mjesta.

Stvaranje osjećaja krivice

Političke elite u BiH žive u ubjeđenju one vrste koje sebe oslobađa od odgovornosti prema građanima. Pa tako ukoliko građanin na izborima nije podržao njihovu politiku, on po mišljenju političkih elita ne može tražiti svoja građanska prava od istih. Ako se vratimo u blisku prošlost trebali bi se prisjetiti kako je Izetbegović govorio da njegova stranka u prošlom sazivu vlade nije imala dominantnu ulogu u vođenju procesa te zbog toga navodno nije mogla doprinijeti onoliko koliko je željela. Danas ipak, kada njegova stranka uživa željenu podršku i kada ima mehanizme za provođenje odluka i procesa, ne vidimo da ti procesi idu znatno bržim tempom. 

Isti je slučaj sa Čovićem i njegovom strankom koja je političku moć uspjela vratiti upravo na politici koja je slična Izetbegovićevoj. Danas kada su navodni legalni i legitimni predstavnici Hrvata na vlasti, priča o ugroženosti Hrvata je još veća. Iz toga se izvodi zaključak da su građani krivci čak i onda kada uvaže njihove sugestije i daju im vlast u onom kapacitetu u kojem su je priželjkivali.

Dalje od njih ipak ide  Dodik koji otvoreno prijeti da neće pomoći one lokalne zajednice koje nisu dale povjerenje njegovoj stranci.

Zloupotreba znanja

Na prvi pogled čini se da jedino ova teza Noama Čomskog se ne može primjeniti na političke i društvene odnose u BiH, iz prostog razloga što političke elite i ne posjeduju neko znanje. Međutim nije tako. Mladi i obrazovani ljudi u Bosni i Hercegovini imaju, moglo bi se reći, samo dva izbora. Ili da odu iz BiH ili da se priklone partijskim elitama pod cijenu gubljenja svog ličnog moralnog integriteta a u cilju osiguranja kakva takve egzistencije. Ta moralno-materijalna ucjena dovodi do toga da veliki broj mladih i talentovanih ljudi je prinuđen da bude blizak pomenutim političkim elitama koje njihovo znanje upotrebljavaju selektivno i u svoje svrhe, što je jedna od zlupotreba znanja i sposobnosti.

(Vijesti.ba)