Priče zavičajne: Molitva za naše stare

Pominjanje predaka nije obično sjećanje na ljude koji su živjeli prije tebe u lozi kojoj pripadaš.

Republika Srpska 12.11.2016 | 18:10 Na one koji su, svako na svoj način, učinili da imaš identitet - ime, patronim i prezime.

Nije to ni puko prozivanje oca, djeda, pradjeda, čukundjeda, navrndjeda, kurđela, askurđela... Sve tako do šesnaestog koljena - do bijelog orla - po muškoj liniji i do bijele orlice po ženskoj liniji.

To je iščitavanje sebe samog, jer je svako od njih u nizu od šesnaest koljena u tebi - u krvi, u duši, u govoru, u očima... Struje i bruje oni u tebi.

I nikada ne znaš čije si osobine naslijedio – ni po muškoj ni po ženskoj lozi? Da li očeve, majčine, djedove, bakine ili možda čak onih iz jedanaestog koljena - surdepača i surdepače. Onih kojima ni ime ne znaš. Ni vrijeme u kome su živjeli i kada i sami bili jaka karika porodičnog lanca.

A onda dođe vrijeme da i ti staneš u taj niz. Prvo si tu postavljen rođenjem, a onda polako, skoro neprimijetno, vremenom, ti kao nova i sigurna karika beskrajnog familijarnog lanca pomjeraš naprijed – do šesnaestog mjesta.

Prvo si sin, pa otac, zatim djed i pradjed - sve tako dok te nekad neko, koji ide iza tebe, na granama porodičnog stabla ne nazove posljednjim, određenim i nepromijenljivim koljenom - bijelim orlom.



Tako i po ženskoj liniji: prvo budeš kćerka, pa majka, onda baka i tako sve - do bijele orlice.

Ovoga je oduvijek bila svijesna gopođa Nadežda Šunjevarić iz Bijeljine. Tako je odvajkada bilo u njenoj rodnoj Šumadiji, u Arilju. Tako nešto se oduvijek poštovalo i o tome pripovijedalo u njenom rodu.

Uvijek se znalo ko si, čiji si, kakav si, od kakvih si ljudi.

Znala je i da svi ti što su prije nje bili i zauzimali mjesta na familijarnoj ljestvici ostavljali traga – genetski i svaki drugi. I u njenoj djevojačkoj porodici, ali i u čestitoj Šunjevarića u kojoj je izrodila potomke.

Zato gospođa Nadežna i veli da je veoma važno je znati ko su ti bili stari - preci čije brojne osobine nosiš u sebi, ali i da će se onda iza tebe rađati potomci u kome ćeš i ti brujati, u nekom budućem vremenu. Oslovljavaće te sa djed, pa će slijediti onaj preložak po muškoj liniji - pra: pradjed, pra-pra djed...

A po ženskoj liniji baka, prabaka... Rađaće se potomci sve dok te ne istisnu iz reda sa onog poznatog šesnaestog mjesta – bijelog orla ili bijele orlice, pa te onda i svi zaborave.

A da bi se ne bi zaboravilo za pretke, jer ih je teško sve i upamtiti, onda je obaveza nekog u svakoj familiji da bilježi. Da zapisuje imena svih njih. Da se to čuva za one koji dolaze.

Gospođa Nadežda Šunjevarić je to činila. Nije, doduše, mnogo zalazila u prošlost ali je bilježila one za koje je sigurno znala da su postojali, a potom je nastavila o svom vremenu – tek da se i ono ne zaboravi.

Bilježila je sve ono što bi njeni potomci trebalo da znaju. Iskreno – baš onako kako je bilo. Nije stvarala mit o Šunjevarićima, ali i istinitu pripovijest.

Rukopis je dospio u ruke kćerke Svetlane, profesora srpskog jezika i književnosti u Beogradu, pa je tako nastao roman „Molitva za moje stare“.

Zajednički.

Literarno djelo majke i kćerke.




Šunjevarići su ugledna zanatska porodica u Bijeljini – bili su glasovite bojadžije. Imali su kuću sa dvorištem i radionicu u Majevičkoj ulici. Na tom mjestu sada je višespratnica u kojoj Šunjevarići imaju stan, pa je tako gospođa Nadežda uvijek na istoj adresi.

Doduše, stara gospođa je tu sama. Sin i dvije kćerke krenuli su svojim životnim putevima, a majstor Milan, uglednik u Bijeljini, se upokojio. Ipak, mlađi Šunjevarići često navraćaju u svoju u Majevičku ulicu. To je svojstveno domaćinskoj, gospodskoj djeci, a troje Šunjevarića to zaista i jesu.

Majstor Milan je bio i poznati kulturni radnik u Bijeljini. Bio je svestran čovjek. Dobar majstor svog zanata, glumac amater... Glumio je i u starom zavičaju a nastavio u bijeljinskom pozorištu „Scena“. Odigraoje mnoge zapažene uloge.

Šunjevarići su porijeklom iz Šumadije, pa tako imaju dva zavičaja – Stari u Kamenici kod Čačka i novi u Semberiji. Podjednako vole oba.

Poslije Drugog svijetskog rata Milan i Nadežda, sa troje djece, došli su u Bijeljinu i otvorili su bojadžijsku radnju. Ubrzo su postali poznati u ravnici, ali i na majevičkom pobrđu, u Mačvi, Jadru, Podrinju i Sremu. Zemaljski dani za ovu porodicu tekli su ravnomjerno, domaćinski i gospodski. Djeca su se školovala i orodila.

I onda je počeo novi rat. Onaj iz devedesetih godina dvadesetog vijeka. Majstor Milan je odlučio da zatvori svoju bojadžijsku radnju – nije htio da boji crnu vunu za majke poginulih boraca, jer se, nažalost, u vrijeme ratova osim crne druge boje ne traže.

A prije toga zanat Šunjevarića bio je prava umjetnost. Imali su četrdeset nijansi boja. Humanista i duševni majstor Milan uvijek je nastojao da prikaže svu raskoš boja u svojoj radionici. Crnoj boji mjesta nije bilo.

Kada je grunulo Šunjevarići su zakapijali radionicu čekajući bolja vremena. Sakupili su uzorke svih svojih boja - končić po končić – uokvirili ih kao buket najljepšeg cvijeća. To je sada porodični suvenir. Istovremeno i sjećanje, i ponos, i postojanje, i opomena, i opstanak i i tuga i radost... Ostavili su ga djeci u amanet, jer su ih te boje othranile, školovale i ispratile u život.

Majstor Milan se ubrzo upokojio, pa je radnja zauvijek ostala zatvorena, uprkos tome što je za bojadžije u ravnici između dvije rijeke uvijek bilo posla, pa i nakon završetka rata. Poslije upokojenja majstor Milana gospođa Nadežda ostala je sama u majevičkoj ulici u Bijeljini - odlučila je da bilježi o svojim starim. O precima, ali i o suprugu Milanu i o sebi. Nek se zna. Da se ne zaboravi.

Počela je to raditi na Sretenje 2005. godine. Kćerka Svetlana je to primijetila, uobličila je rukopis i objavljena je knjiga „Molitva za naše stare. Kako to biva – knjiga je nastavila svoj život. Od čitaoca do čitaoca. U cijeloj familiji. I u oba zavičaja. Bila je predstavljena i na „Beogradskom sajmu knjige“. „Molitva za moje stare“ pored gotovo filozofskog stava prema životu, majstorski kazuje priču o životu na ovim našim balkanskim prostorima počev od tridesetih godina prošlog vijeka do današnjeg dana.

Gospođa Nadežda i dalje bilježi sjećanja na svoj život, ali i njenih Šunjevarića i sav svoj rod koji je životni vihor poslije Drugopg svijetskog rata razvijao diljem svijeta. Bilježi sjećanja na život u Arilju, u Beogradu i Bijeljini, a posebnmo na život sa suprugom Milanom.

Gospođa Nadežda – majka Nada kako je zovu od milja – ušla je u devetu deceniju života. Još uvijek ima dobar vid, pa može zapisivati, ali i čitati.

Mjesečno pročita najmanje dvije knjige. Zime provodi u Bijeljini, u Majevičkoj ulici, a ljeti je u Kamenici, u Šumadiji. Ponosna je na svoju porodicu. Osim čitanja tiha starica plete, veze i šije, a dosta pažnje poklanja i ljubičicama. Na pet prozora u svom stanu može da stane po šest saksija ovoga cvijeća.

Uvijek su u cvatu, pa je valjda je ono podsjeća na raskoš boja vune iz nekadašnje glasovite Šunjevarića bojadžijske radionice.

U životu valjda ima nešto što sve ravna, što ga slaže i dovodi u red, što čini da sve bude na svom mjestu. Tako je kod gospođe Nadežde. Kada je na njihovom imanju građena nova višespratnica željela je da joj komšije budu duševni ljudi. I obistinilo se. Svi je odreda posjećuju. Po stare dane okružena je mladim i pažljivim ljudima.

U kući Šunjevarića još smo čuli. Pomalo tugobnu, ali istinitu i poučnu priču. Gospođa Nadežda se punih četrdeset godina dopisivala sa stricem koji je živio u Americi. To dopisivanje sa familijom na drugom kraju svijeta počelo je daleke 1941. godine, ali se, kasnije, u nekom vremenu, to nekima nije dopadalo.

Mnogo im je smetalo. Da... I toga je bilo.

Bila je to jedina veza za njene srodnike u izbjeglištvu sa rodnim Ariljem.

Sa Šumadijom.

Tada je zasigurno i počela molitva gospođe Nadežde Šunjevarić za njene stare – za familije.

Za rod.

Za korijene.

BN televizija (Tihomir Nestorović)