Višnjićevo selo Filipovo

O Mitrovdanu u ravnicama oko dvije rijeke, Save i Drine, u Semberiji, Mačvi i Sremu, sve je u znaku uspomena na najvećeg srpskog epskog pjesnika Filipa Višnjića. Održavaju se tradicionalne kulturne manifestacije posvećene pjesnikovom životu i djelu. Na pjesnika su ponosni i u Sremu, u selu Višnjićevu, nekadašnjem Grku, u kome je Filip živio stare dane i sahranjen.

Srbija 03.11.2016 | 10:47 Srem u jesen. Onaj šumski pored rijeke Save. Bajkovit. Preliven svim nijansama purpura i okera. Prostrani hrastici Bosutskih šuma u atarima Jamene, Sremske Rače, Morovića i Višnjićeva kao da su netom sišli sa platana francuskih pejzažista. Hrastovi u jesen dobro rađaju. Uvijek. Nažirili se. Na tone žira. Skupljaju ih Sremci za šumske rasadnike. Za dvadeset dana jedan skupljač može zaraditi hiljadu i po evra. Dobra zarada.

Jesen u Sremu je toplo godišnje doba. Raskvasi se i zaglibi tek na svom kraju, kada počnu da liju tmaste, dosadne, skoro ljepljive ravničarske kiše. Samo tada se ne može lako proći kroz guste šume, njivske puteve, preko vodojaža i baruština. Uostalo, t to doba malo ko ide u šume.

Nema više ni svinjara da žire svoja krda. U kišne dane štekću lisice po hrasticima, šestare galivrane, grokću divlje svinje.

Jeleni se rijetko oglašavajau. Njihovo vrijeme dolazi tek kasnije.

Čuje se, doduše, lavež pulina, kudravih stočarskih kera. Pametnih, crnookih i vrijednih. Ima ih svaki domaćin.

Do tada, do te kaljave jeseni, sve je u ovoj ravnici porađeno. I na njivi i u šumi. Tako je, vele, bilo i u Filipovo vrijeme, kada je živio u omanjoj kući u šoru što vodi ka Moroviću.

I u Višnjićevu nevelikom selu u opštini Šid, u šumskom Sremu svake jeseni, do pojave gliba i vodurina, posla uvijek ima na pretek: sječa drva, berba kukuruza, sjetva pšenice, duboko oranje, tov svinja... Oduvijek je tako bilo u ovom selu. Ono se prosto, ko zna po čemu i zbog čega, zvalo Grk kada je u njega, poslije sloma Prvog srpskog ustanka, došao slijepi guslar i epski pjesnik Filip Višnjić, rodom Vilić sa obronaka prekosavskog majevičkog pobrđa.

I tada, u Filipovo vrijeme, sremske hrastove šume u jesen su izgledale kao u naše vrijemeve. Samo su tada bile prostranije, sa više travnatih proplanaka i sa tristagodišnjim dubovima. Samoniklim. U naše vrijeme hrastici u Sremu se planski sade, pa više nema proplanaka.

Možda su baš ti proplanci u prostranim hrasaticima oko rjeke Bosut privukli Filipa, pa je odlučio da se nastani u Grku, pored puta koji je od Save vodio ka Šidu i Fruškoj gori. Slijep nije mogao vidjeti hrastike, ali je zasigurno osjetio njihov šumor, fijuk vjetra kroz krošnje, gakanje vrana, kliktanje jastrebova i orlova. Donijeli su mu šumove i miris rodnog zavičaja, a tako nečem ne može se odoliti.

Hroničari kazuju da je na tim bosutskim proplancima ostarjeli pjesnik napasao svog konja. Omiljeno mjesto mu je bilo prema susjednom selu Moroviću. tamo je bio krošnjat jasen pod kojim se on odmarao dok je njegov konj pasao sočnu travu.

Filipov jasen od starosti sam je nedavno pao. Noću. U tišini. Samo se prostro po zemlji. Bez treska i buke. Bez lomigorenja.

Stablo je i sada u šumi. Baš onako kako je i palo. Trune. Šumari ne žele da ga režu. Vele, neka hrani nove izdanke.

U njegovj blizini, u tišini gustog hrastika trune i gorostasni hrast - glasoviti Car šuma. I u Filipovo vrijeme bio je najveći dub u bosutskim šumama.

Višnjićevo je, kao i svako sremsko selo, sa glavnom raskrsnicom sa četiri široka puta i prostranim šorovima. U onom koji vodi ka Moroviću, nedaleko od centra sela, nalazi se kuća sa spomen-pločom. Na njoj piše da je na mjestu gdje se nalazi sadašnja zgrada, omalana svijetlozelenom bojom i pročeljem okrenuta ka šoru, bila kuća u kojoj je živio pjesnik Višnjić. Iz njegovog vremena, vele, ostala je još samo jedna stara vinova loza, koja i dan-danas rađa.

O Filipovom životu nekada se malo istraživalo i bilježilo. Ozbiljnije istraživanje, posebno o vremenu njegovog života u Grku, počelo je nakon obljavljivanja članka Nikole Krstića „Beleške pokojnog vladike Lukijana Mušickog o Filipu Višnjiću iz 1817 godine“, kada je Srpsko učeno društvo shvatilo da je neophodno ozbiljnije istraživati Filipov život i pjesničko djelo.

Izučavanje je počeo 1867. godine kada je upućeno pismo Teofilu Dimiću, upravitelju škole varadinske regimente, kada se od njega traži, kako piše: da istraži kako je živio Filip Višnjić, u selu Grku, u regimenti varadinskoj, i kako je poslije sebe familiju ostavio, pa kažu da mu je neko spomenik na grobu podigao, to bi dobro bilo, i o tome se vi ovim pismom molite, da proučite beleške o Filipu Višnjiću, i da pribavite iz sela Grka više podataka o životu Višnjićevom.

Teofil Dimić temeljito je obavio povjereni zadatak, pa je, pošto tada više nikog nije bilo od njegove porodice, razgovarao sa mještanika Grka, pjesnikovim savremenicima.

Dimić je u Grku bio 13. jula 1867. godine i zapisao: Filip je po kazivanju Inđe Grbić u grobnici grnčara Radišića, kod koga je pokojni Filip u kući živeo, saranjen, i grob njegov osim nekog drvenog krsta, koji je već istrulio, ničim više obiležen nije.

Filip je imao sina (Ranka) i jednu kćer. Ova je udata bila za grnčara Belića i umrla je prije više godina, a sin Filipov, bio je neko vreme nastojnik kod Sime Stanišića, i onda je nekud u Mađarsku otišao, od kuda se više nikada u Grk vraćao nije, zato i ne zna se o njemu ništa dalje. Lajtant u Panč(evu) Čemirlić, koi je Filipa lično poznavao, i kome je Filip na svečarima više puta pevao, pripoveda da je Filip i knjigu znao, i da su Filipu Turci - budući je pjevanije narodno protiv ovi dizao - oči iskopati dali.

Dalje, da je Filip bez vođe uvek samo sa dva štapa uvek išao, kaže Filipović, napominjući da je Teofil Dimić na kraju svog izvještaja napisao da o Filipu Višnjiću više ništa nije mogao saznati.

Ovo su veoma dragocjeni podaci o tom periodu života Filipa Višnjića, posebno oni da je pjesnik o svečarima (slavama) boravio u Pančevu, te da je bio veoma vezan za grnčare i grnčariju, te da je i njegova kćerka Milica bila udata za grnčara.

I ovako zakašnjeli Dimićevi podaci o Višnjiću bliže osvjetljavaju pjesnikov lik i pokazuju da se još šezdesetih godina devetanestog vijeka počinje stavarti mit o srpskom Homeru.

Srpski rod nije zaboravio svog pjesnika. Selo Grk je promjenilo ime, pa se sada po pjesniku zove Višnjićevo, a u dnu njegovog groblja, gdje je nekada bio drveni krst, sada je monumet - kameni spomenik. Grob je uređen i često ga posjećuju poštovaoci Filipovog života i djela.

Spomenik, visoku kamenu piramidu, podigla je srpska omladina 15. avgusta 1887. godine a na njoj su uklesani stihovi:

Blago grobu i u tami što se sjaji,
gde kandilo pripaljuju naraštaji!
Kandilo je žar, što srpske grudi krasi;
Višnjić ga je čuv'o da se ne ugasi.
Mi ti grobu kamen dasmo. To možemo.
Venac pravi tvoj slavi jošte dugujemo.

Jesen u Sremu. U Višnjićevu i u bosutskim šumama. Ona topla i zlatna, sa plavičastim paučinama po njivama. Ona jesen kada iz atara i šuma trakću natovarena kola. Kada se slaže, skuplja, slaže i čuva ljetina.

Na jugu, preko rijeke Save, modri se duga traka majevičkih brda. To je Filipov zavičaj. Mami i putnika i namjernika. Filip sigurno taj prizir nije mogao vidjeti, ali ga je mogao osjetiti svim svojim bićem, jer uvijek ima neka tajna veza između prognanika i njegove rodne grude.

Osjećao je zov zavičaja u koji se nikada nije vratio od kada je 1809. godine u Međašima, kod Nikolića vira prešao Drinu i priključio se ustanicima.

U vrijeme svake sremske jeseni svi putevi pismenih i umnih ljudi vode u Višnjićevo, u selo pjesnikovo.

Idu - Filipu u pohode.

BN televizija (Tihomir Nestorović)