Priča: Ova Verona je (opet) potpuno luda!
Verona ponovo živi fudbal i Verona ponovo voli, i grad u koji se već najmanje trideset godina ne ide zbog fudbala, dogodine će ponovo imati dva predstavnika u Seriji A.
Fudbal 05.11.2016 | 00:00Kojem god korpusu da pripadate, sezona 1984. na 1985. bila je neponovljiva. Posle skandala s nameštanjem mečeva – kao da se to u Italiji događa bez obzira na sve, poput zemljotresa po sredini "čizme", za koje ne znate kada će se desiti, ali znate da neumitno hoće – bio je to prvi put da je fudbalska federacija određivala sudije na mečevima žrebom, umesto da se oni znaju i nedeljama unapred.
Ha, možda je samo i slučajnost, ali u prvoj godini u kojoj klubovi jednostavno nisu mogli da utiču na delioce pravde, da ih podmite, potkupe, šarmiraju, presretnu, u toj prvoj godini oni najveći timovi, pretplaćeni na titule i lake pobede, završili su jedva po sredini tabele, uključujući i nevoljnog, hejselovskog šampiona Evrope Juventus...
Nisu „čiste ruke“ bilo jedino zbog čega se i tri decenije kasnije, u svakom tekstu o tom klubu – a evo tekstova, ove jeseni, čak i na naslovnoj Gazete delo sport, iako je klub u Seriji B – pominje proleće 1985.
Neće se ovo pretvoriti u foršpan serije „Grlom u jagode“, koja i sama ovih dana slavi jubilej, ali te godine u Napulj je došao jedan Dijego Armando Maradona, da zauvek promeni istoriju Juga, mada će Napoli u njegovoj prvoj sezoni biti suviše slab; u Juventusu je igrao Mišel Platini, u Udinezeu Ziko, u Interu Rumenige, u Fjorentini Sokrates, u Rimu se od fudbala opraštao osmi kralj Večnog grada, Falkao, dok je u Laciju, koji će ispasti iz lige, jedino igrao Mihael Laudrup; u Bergamu se pojavio dečak po imenu Roberto Donadoni, a januara 1985. baš na Stadio Frijuli, u drugom poluvremenu je u crno-crvenom dresu na teren izašao izvesni Paolo Maldini...
A uprkos tim imenima, i sasvim u skladu s preokretima na drevnoj sceni veronske opere i shodno istoriji Italije osamdesetih, koja je jedva preživela Anni di Piombo, crveni i crni terorizam koji je potresao gradove, samo da bi se suočila s mafijom koja je stizala s juga, "skudeto" je osvojila – ili „ukrala“, biće, Đani Anjeli je govorio da kada titulu uzme neki manji klub, onda je to „skudeto na službenom putu“ – Verona, tada i nikada više se na Bentegodiju slavilo, i grad je izgledao kao da ste zalutali u Rio.
I jugoslovenski tifozi tada su skidali prve pesme od Verone, s kojom se Zvezda srela u Kupu UEFA sezonu ranije, pa čak su i dva najbolja, a germanska igrača, Preben Elkjer, član najdivnije postave danske selekcije svih vremena (ne, to nije ona koja će se okititi zlatom na Euro '92. usled sankcija) i Hans-Peter Brigel, delovala kao ih je zaposeo duh Latinske Amerike; posebno Nemac koji je uspevao ono što niko drugi nikada nije mogao – da stavi Maradonu u džep.
Ekipa Osvalda Banjolija, sakupljena od otpadnika i igrača koji su imali šta da dokažu, nešto poput Lestera tri decenije kasnije, spasla je, pričaće o tome i dalje ružičaste strane najboljih sportskih dnevnih novina, italijanski fudbal: napadački stil igre bio je ključ za katenaćo i utro put budućim spektaklima, kada taktička rivalska osovina Juve - Roma ustupi mesto novoj i zapaljivoj, Milan - Napoli.
Banjolijevi momci uživali su što su ih zvali provincijskim timom, bili su drugari na terenu i van njega, izgubili su samo dva meča od 30 i primili najmanje golova...
Nekada je i jedna godina dovoljna za ceo život: ni kada je Verona ispala iz Serije A samo pola decenije nakon "skudeta", ni kada su bili jo-jo klub devedesetih i nultih, ni kada se pojavio Kjevo i ukrao naklonost fudbalske Italije i fudbalske Evrope – niste mogli da ne volite Kjevo, jer ako je Helas Verona bio provincijalni, Kjevo je bio lokalni klub, čak ne ni opštinski, nego tim koji je predstavljao i predstavlja jednu mesnu zajednicu – ni kada su prošle godine bili ubedljivo najgori sastav Serije A i služili za sprdnju toj istoj fudbalskoj Evropi (kako i ne bi, kada je jedan od onako klasično-kontroverznih predsednika klubova, Mauricio Seti, doneo odluku da ne plaća igračima zarade jer ih „nisu zaslužili“), ništa nije moglo da smanji ponos i ljubav zbog nečega što se desilo pre trideset i kusur godina, čak i ako je oronuli Bentegodi bivao sve prazniji...
Rekosmo već da se sve menja kao kod Kapuleta i Montegija: ono što bi bila smrtna presuda za mnoge, za Veronu je bio prikriveni blagoslov.
Nova finansijska pravila u Italiji, uvedena po ugledu na Englesku, gde klubovi koji ispadnu iz elite dobijaju pozamašan „finansijski padobran“ omogućila su žuto-plavima, pod palicom šegrta Rafaela Beniteza, Fabijom Pekijom, u prvoj pravoj solo-avanturi, da skockaju tim koji nema premca u Seriji B i koji je i u nedelju obavio korektan posao protiv fenjeraša Trapanija (2:0), najavivši da će se sigurno dogodine ponovo igrati Derbi dela Skala.
Nažalost, ove godine u Veroni nema Boška Jankovića – taman kada je jedan od poslednjih prodornih srpskih igrača izgledao da je pronašao sebe, klub se survao i on je otišao iz njega – ali udarna pesnica nam je svima dobro poznata.
Momak kojeg, ne samo zbog prezimena, zovu Ludak, živi drugu mladost u nižem rangu takmičenja, i ponovo podseća na ono što je moglo biti, ne samo s njim...
Đampaolo Pacini član je one pomalo izgubljene generacije italijanskog fudbala, kojoj se predviđala velika budućnost i koja gotovo kolektivno nije uspela da je ostvari. Montolivo, Akvilani, Rosi, Paladino, Brigi, Karaćolo – niko od njih nije doživeo da bude velika zvezda, da ispuni potencijal, bilo iz objektivnih razloga ili tek nedostatka sreće.
Ludak iz Toskane skrenuo je pažnju na sebe u čuvenoj primaveri Atalante, baš s Rikardom Montolivom i Markom Motom, i 2005. proglašen je za najboljeg mladog igrača u celoj Italiji, da bi ga u Fjorentini Čezare Prandeli, čak i ako nije do kraja verovao u njega, gurnuo u vatru.
Moćan bez lopte, brzohodna haubica kada se na nju ustremljuje i previše dobar u skoku s protivničkim bekovima za svojih metar i osamdeset, Đampaolo je zaličio na novog Vijalija, utoliko više što je ljubičaste boje zamenio plavetnom u kojoj igra Samp, i sarađivao s Antoniom Kasanom. I najbolje godine bile su mu one u Đenovi, pre nego što je otišao u Inter i posle toga, kada je već postalo jasno da neće biti veliki, da je regresirao, u Milan.
Kao da je podelio sudbinu Rosonera, i njegov trag bio je sve bleđi, golovi sve ređi i sve običniji, radovanje sve beskrvnije, ljubav ka igri sve neuhvatljivija.
Prva sezona u Veroni nije mogla ni da bude bolja: mršavih šest golova na 30 mečeva u Seriji A, mada ni Pacini od onomad ne bi mogao da spreči siguran marš tima u niži rang takmičenja.
A onda se nešto dogodilo, svedoče i slova koja mu ponovo posvećuju italijanski novinari. Sedam pobeda i samo jedan remi u poslednjih osam mečeva ima Pekijeva četa, navijači su ponovo počeli u hiljadama da dolaze na stadion, da vide kako Pacini opet daje golove i raduje im se, da vide mladog Danijela Besu kako kupi fazone od iskusnog kolege, da vide momka koji se zove Simone Andrea Ganc i da, jeste sin Mauricija Ganca, koji bi u bilo kojoj drugoj dekadi sem u osebujnim devedesetim bio i špic italijanskog nacionalnog tima, a ne samo Breše, Intera ili Milana; i da vide još jednog tipa, još starijeg od Pacinija, koji je takođe mogao biti bolji mada je bio sasvim solidan – to je Enco Mareska, i još je onako uporan i vredan kakvog ga pamtimo iz Sevilje...
Verona ponovo živi fudbal i Verona ponovo voli, i grad u koji se već najmanje trideset godina ne ide zbog fudbala dogodine će ponovo imati dva predstavnika u Seriji A.
I Pacini će sigurno imati šta da pokaže tim novim klincima, u timu koji će biti sakupljen ponovo od otpadnika, s blagoslovom Rafaela Beniteza i s tihom, najtišom željom da Julija ponovo bude širokih grudi i da se dogodi makar malo čudo, dostojno legendarne, čiste, neukaljane, neprevaziđene sezone 1984. na 1985. godine.
Izvor: mozzartsport
Komentari / 0
Ostavite komentar