Višegrad: Veletovo - selo bez seljaka...

U Veletovu kod Višegrada dvadesetih godina prošlog vijeka živjelo je 1.500 stanovnika. Sada ih tu živi tek 20-ak, a mještani kažu da danas tu nema ni građana, ni seljaka, ni sela.

Republika Srpska 12.10.2016 | 11:07 U dvadesetim godinama prošlog vijeka Veletovo je imalo 1.500 stanovnika. Kažu da je u vrijeme rimske imperije bilo veliki logor za čak 5.000 legionara. Danas ima tek 20 stanovnika. A oni pamte živahnija i bolja vremena. Kažu da danas nema ni "građana" ni seljaka, a bogme ni sela.

Prema Adresaru Kraljevine Jugoslavije, štampanom 1927. godine, selo Veletovo kod Višegrada imalo je tada 1.500 stanovnika, ali se pretpostavlja da se pod ovim pojmom podrazumijevaju i sela Bosanska Jagodina, Bijela i Crnčići. Pisani dokumenti govore da je u vrijeme rimske imperije selo bilo najveći logor vojske u provinciji u koji je moglo da se smjesti 5.000 legionara.

Kao i mnoga višegradska sela, i ovo je, ovih godina, na izdisaju. U njemu živi tek oko 20 stanovnika, piše magazin "AGRO PLANETA".

Ni građana, ni seljaka

Vidoje Stanojčić "zakačio" je osamdesetu, supruga Mara mu skoro umrla, ali se, kako sam za sebe kaže, "još drži".

"Imam nekoliko ovčica, utovim krme, kokošiju puno dvorište, posijem krompira, posadim kupusa i meni dosta. A da, umalo da zaboravim, imam i penzijicu da kupim brašno, platim struju i porez i to je to", kaže Vidoje.



I on kao i svi Veletovčani i stariji ljudi žive od uspomena. Kaže da je u školu u selu poslije Drugog svjetskog rata išlo 180 đaka, neki su bili stariji od učiteljice "na tečaju" i svi momci su bili zaljubljeni u njenu haljinu od cica.

"Školu su gradili seljaci, vukli su kamen danima na volovskim zapregama, crijep iz Bosanske Jagodine, od 'štreke', kulučili... Kamena građevina je bila ponos sela, u njoj su subotom održavana sijela, igralo se uz dvojenice, frulu, a neki Boro Gavrilović duvao je u klarinet dok mu ne pozli, jer drčni seoski momci nisu znali za predah. Eto, a sad pustolija, u njoj ostala tabla i jedna skamija, krov se ulegao, zidovi pucaju, tugo moja", jada se čiča Vidoje.

Dragiša Andrić, čiji je pradjed zapamtio austrougarskog narednika koji je, obilazeći granicu između Bosne i Srbije, na konju u sedlu uvijek držao "dječačića odjevenog u građansko odijelo", kaže da je dječak bio Ivo Andrić, a njegov teča, kod koga je proveo djetinjstvo u Višegradu, zvao se Ivan Matkovišik.



"E, sad nema ni 'građana' ni seljaka, a bogme ni sela. Jer, kakva su to sela kad u njih dvadeset nema ni para volova", razmišlja Andrić, podupurući leđima polusrušenu ogradu od parmaka. Starost kao duga jesenja kišna noć navalila breme na nejaka seljačka pleća. Izdaju, kažu, noge, ruke, razum. I ovdje seljaci žive u nekom svom bivšem vremenu. Ali u mnogima od njih tinja ona pritajena, mladalačka želja za ljepotom i duševnim zadovoljstvom.

Sjećanja smolara Džidže

Penzioner Tomislav Šijaković odlučio je da zalazak životnog bitisanja začini brigom o životinjama.

"Te životinje - konj Putalj, cuko Mrki , mačak Žućo, a posebno pijevac, su mi razbibriga. One mi daju radost koja se ničim ne može zamijeniti. Eto, pijevac me kukurikanjem probudi, onda izađem u avliju, družim se sa kokama krzuncima, a moja Rosa kuva kavu, pa je pod lozom pijemo. To ti je moj svijet, zemljače", priča nadušak Šijaković.


 
I on živi od uspomena. Sjeća se da je njihova kuća prva u ovim krajevima poslije rata imala struju. Brat Dimitrije je kupio "dinamo" mašinu koja se snagom potoka pokretala i obezbjeđivala električnu energiju za tri sijalice.

"Jest da su žmirkale i treperile, ali bilo je to pravo čudo za seljake koji su govorili - sinulo im viđelo iz potoka", prisjeća se starina.

I Milovan Marković, zvani Džidžo, često sjedi u borovoj šumi podno brda Tetrebice i prebira po uspomenama.

"Znaš li šta je smola? To ti je suza iz ozlijeđenog oka bora. Evo ovako: smolarenjem se poslije Drugog svjetskog rata bavilo stotinama ljudi u višegradskoj opštini i mom selu. Smolari su specijalim alatom gulili koru stoljetnog bora, ukucavali parče lima, i na ekser pričvršćivali lončić od pečene zemlje. Da se lončić od 250 grama napuni smolom trebalo je gotovo pola mjeseca. Ta smola se prelivala u kante i volovskim zapregama vozila do pruge, a onda vozom do fabrike 'Terpentin' u Dobrunu", ispričao je Marković.

 
 
Stari smolar i danas čuva alat za smolarenje i priča unucima kako se to radilo. A na padinama Tetrebice još i danas, poslije više od pola vijeka, iz ranjenih stabala borova curi mirišljiva smola.

Legende Kule veletovske

Ljupka Arsića iz zaseoka Kula zovu čuvarom Kule veletovske.

"Građevina od kamena bila je visoka kao Biganjina bara i imala tri sprata. U njenom prizemlju bila je taminica, a na zidovima puškarnice", priča Arsić. Istorijski izvori tvrde da je to bila kula begova Crnčića i da su je ustanici Crnog Đorđa topom pogodili sa Tetrebice.

Nobelovac Ivo Andrić je u pripovijeci "Veletovci" pisao da se u njoj pod opsadom turskih vojnika krio hajduk Stojan Veletovac kome je stric Rade poručio "da se živ ne preda Turcima".

"Dolaze stručnjaci, pa mjere i premjeravaju, bili su stavili i pločicu da je kula pod zaštitom države, onda navrate novinari, pa na vrata: 'Hajde, starino, pričaj nam o Kuli!' Izdangubih obilazeći oko nje i pričajući im, vele mi, sve ćeš to čitati u novinama i vidjeti na televiziji, ali ne lezi vraže, snime, zapišu, pozdave se i nikad ništa ne vidjeh", žali se Arsić, uvrćući sjede brkove.



I Arsić prevrće po uspomenama pokazujući fotografiju na kojoj je njegov otac gazda Milovan imao u kući 18 duša.

"Uveče za sofrom otac je raspoređivao ukućane šta će ko sutradan da radi. Neko je bio zadužen da bude mlinar, drugi da kosi travu, najjači da potkuju konja, djeca čuvaju stoku, a najspretnija žena bila je planinka", spremala je taj dan hranu za brojne članove familije, ispričao je Arsić.

U Veletovu je upamćen i Bogoljub Stanojčić koji je proricao "da će doći vrijeme kad u selu neće ni magarci njakati, ni djeca plakati. Gazda Milija Baranac je, kažu, savjetovao seljake da uzalud ne kriju kace sa šljivama po šikarama od poreznika, "jer sa državom se seljak nikad iznio nije".

A domaćin Dimitrije Šijaković "je vik’o" da će doći zeman kad "od stotinu rabadžija iz ovih krajeva ni jedan neće ostati, a djeca neće znati šta je bič i kamdžija".

I dok smo pričali sa Ljupkom Arsićem kod njegove vodenice, seljak je, iznenada, kao dječak pritrčao starom, probušenom, išaranom i bačenom loncu i žestoko ga šutnuo baljegavom čizmom. Simbolično.

(Mondo.ba)
(Foto: Agroplaneta/MONDO)