Arsen Venger bez maske...

Ako ti kažem da imaš 24 sata života da li bi mislio o nožu pod grlom ili o tih 24 sata?! Povodom dve decenije na klupi Arsenala...

Fudbal 01.10.2016 | 23:30
Arsen Venger bez maske...
Promovisan je 22. septembra, zvanično preuzeo funkciju 1. oktobra 1996, u međuvremenu je tri puta bio šampion Engleske, nijednom ispod top četiri, podigao još 12 pehara i doživeo da bude najdugovečniji trener današnjice u nekom od vrhunskih klubova. Nije dakle čudno što je Arsen Venger ovih dana prva tema ne samo u Engleskoj. Nije čudno ni što već godinama svaka sezona počinje pitanjem o tome da li je baš ona poslednja Vengerova na klupi Arsenala?

Francuski stručnjak u opširnom intervjuu za francuski Ekip priznaje da mu je sam pojam vremena jedna od retkih fobija u životu.

"Ako ti sad kažem da imaš još 24 sata života. Da li bi svih 24 sata mislio o nožu pod grlom ili bi jednostavno pokušao da ih proživiš punim plućima. To je pitanje života", plastično pojašnjava Venger.

On sam nema dilemu. O prošlosti ne voli da priča jer smatra da je osećanje kajanja njen glavni činilac. O budućnosti sve manje, jer ga plaši. Osim kada je posao u Arsenalu u pitanju.

"Imam prilično neprijatan odnos sa vremenom. Uvek sam u procesu borbe sa njim. Prošlost potpuno ignorišem. Ceo život se plašim da negde ne zakasnim. Da ne budem spreman. Da ne uspem da obavim sve što sam isplanirao. Svako vraćanje u prošlost brzo ispari. Zastrašujuće je u stvari. Nema tu mnogo onoga što već nisi proživeo. Zato se ne osvrćem", filozofski će Venger.

Dok je bio mlađi budućnost ga je radovala. Bila je isplanirana. Trud danas sutra je dolazio na naplatu. Ali sad kad se kraj bliži...

"To pitanje potpuno ignorišem. Jer znam na kakvim će mukama biti kad sebi postavim pitanje: A šta sad? Mnogo  teže nego ono koje sam iskusio kad sam od igrača postao trener. Jer tada ću iz hiperaktivnosti preći u stanje u stanje praznine".

Ova poslednja rečenica u stvari bila uvod u onaj citat o 24 sata života i nožu. Tema kojuVenger uzima veoma ozbiljno.

"Bilo je trenutaka, imao sam 24 ili 25 godina, kada bih pomislio: Dođavola, šta ću kad ne budem mogao da igram fudbal. Ubiću se! U čemu je poenta bez fudbala? Ozbiljno. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim koliko sam glup bio. Ali odrastao sam u restoranu koji je predstavljao i sedište fudbalskog kluba. Samo o fudbalu smo pričali. Čim se završi jedna utakmica pričali su o sledećoj. I tad sam, bilo mi je jedva deset godina, razmišljao kako će da izgube ako im taj i taj ponovo bude igrao na krilu".

Na kraju je ipak shvatio...

"Jedini trenutak u kome možeš da osetić sreću je sadašnjost. Prošlost je kajanje, budućnost nesigurnost. Ljudi su to odavno shvatili i zato su i stvorili religiju. Ona prašta svima koju su zgrešili i govori im da ne treba da brinu o budućnosti jer ih čeka raj. Iskoristi sadašnjost. Jednom mi je jedna osova rekla: Postoji samo jedan način života sa spoznajom o smrti. Da pretvoriš sadašnjost u umetnost".

Vengerov način da to uradi prilično je jedinstven. Sve medalje, pehare, sve je podelio. Ne čuva isečke iz novina, nikakve uspomene. Istorija drugih ga zanima, njegova ne. Sve je to već proživeo. Sa budućnošću se teže miri. Poređenje sa jednim drugim velikanom fudbalske igre - svi znamo kojim - prosto je neminovno.

"Aleks Ferguson je imao kvalitet kom se divim. Nije mirovao u uspehu. Znao je kako da izazove sebe. Makar i instinktivno. Ali imao je i druge strasti. Voleo je konje. Poznavao je crno vino bolje nego ja. Baš smo se nedavno sreli i pitao sam ga. Da li mu nedostaje? Rekao je: Ne, ne uopšte. Bio je to trenutak nelagode, ali i utehe".

Vengerov problem je što je fudbal jedina njegova strast. Boji se da će ga jednog dana oslovljavati sa “bivši trener Arsenala“. Da u tom trenutku neće biti ništa više osim toga. Otud i tolika posvećenost Arsenalu.

"Vreme je luksuz. Za jednu stvar moram da budem neskroman: prema Arsenalu sam se uvek ophodio kao je moj, da meni pripada. Često su me kritikovali zbog toga. Zatopto nisam trošadžija. A ja sam ponosan što sam imao hrabrosti da sprovodim svoje ideje i borim se za njih. Kada odem ostaviću dobar tim i klub koji nije pred bankrotom".

Kad smo već kod finansija i igrači su se promenili u međuvremenu?

"Da bi pobedio moraš da druge uveriš u svoje ideje, a društvo više nije podeljeno vertikalno, nergo horizontalno. Trener bi tamo neke 1960. godine rekao: Momci, idemo ovako. I niko ne bi reč rekao. Danas prvo moraš da ih ubediš. Fudbaler je bogat, a karakteristika bogatog čoveka je da moraš da ga ubediš. Jer on status već ima. Izgrađeno mišljenje. Ljudi su danas informisani, imaju svoj stav".

Venger možda nije najtrofejniji trener na svetu, ali daleko je od gubitnika kakvim ga danas često predstavljaju. Mirčea Lučesku ga je jednom prilikomopisao kao arisokratu koji iznad svega želi da obrazuje ljude.

"Ne sporim da sam pre svega učitelj, ali se ne osećam kao aristokrata... Tamo odakle ja dolazim aristokratama su odrubljivali glave. Težim tome da neke vrednosti prenesem drugima, ne da se one prenose krvlju. Civilizacija koja ne poštuje svoje mrtve i svoje vrednosti osuđena je na nestajanje".

Ponekad Venger izgleda kao usamljen u toj svojoj težnji da se raduje malim stvarima. U vreme interneta i stotine televizijskih kanala svako je već sve video i traži nešto novo. Lakše je bilo pre 20 godina na Hajberiju.

"Definicija sreće sa filozofskog stanovišta je kad se ono što želiš i ono što imaš poklope. Čim se to desi hoćeš više. Uvek bolje. Do trenutka dok ne postane teško zadovoljiti se.  Četvrto mesto sada ne zadovoljava navijače Arsenala. Briga njih što su Mančester Siti ili Čelsi investirali 300.000.000 ii 400.000.000 evra. Oni žele da ih pobedimo. Ali ako bismo sve godine bili 15. na tabeli? Da vidiš kako bi srećni bili zbog četvrtog mesta".

Ali nisu samo navijači nezadovoljni. I neke Arsenalove legende, čak i najbolji Vengerovđak Tijeri Anri tvrdi da Tobdžije “moraju“ vrate na vrh.

"Mora samo da se umre. Volim više reč ’želim’. Ali za mene je lepota sporta u tome što svi žele da pobede, a samo jedan može da pobedi. Staviš 20 milijardera u 20 engleskih klubova, a biće samo jedan šampion i 19 razočaranih... To je opasno za sport. Došli smo u eru u koju glorifikujemo one koji su trijumfovali bez obzira na metode. Deset godina kasnije saznamo da je varao".

Zato Venger i kaže da mu je najdrži trenutak u karijeri prva titula, jer je od pitanja “ko je pa ovaj“ prešao put do utemeljivača jedne nove filozofije u Londonu. A najgori...

"Kad posle svakog prokletog poraza ispituju sve što smo uradili. Taj hajde sad sve da prospemo odnos. Danas moraš da budeš mazohista da bi uopšte izdržao do trenutka kada možeš da uživaš u rezultatima svog rada. Trenutno sam u toj fazi. Patim zbog mnogih stvari koje radim".

Arsen Venger. Mazohista već 20 godina.

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar