Živim da bih svjedočio o paklu logora!

Živim da bih svjedočio o paklu ustaških logora iz devedesetih. Govori ovako Slobodan Zurovac koji je preživio 125 apokaliptičnih dana od aprila do avgusta 1992. ispunjenih nezamislivim bolom i poniženjima u mučilištima hrvatskih oružanih snaga u Metkoviću, splitskoj "Lori" i u Ljubuškom.

Region 19.09.2016 | 07:43 Kad bi se Zurovčeva priča i priče njegovih sapatnika pretočile u slike one bi zasjenile i žitija najvećih hrišćanskih mučenika. Da se zlo ne bi zaboravilo i ponovilo on je napisao knjigu "Crna Lora", u izdanju Muzeja žrtava genocida, u kojoj svjedoči kao očevidac i žrtva o zlodjelima koja sramote ljudski rod.

Krivica za hapšenje, u stvari kidnapovanje, koje su izveli crnokošuljaši HOS pred očima njegove žene i djece, bila je u tome što je bio iz ugledne srpske porodice, čije su mnoge članove ustaše ubile u Drugom svjetskom ratu. Bio je kriv jer je za razliku od mučitelja bio i obrazovan, ugledan građanin, porodičan čovjek, zbog čega je na prvim višestranačkim izborima u BiH izabran ispred Srpske demokratske stranke da bude predstavnik svog naroda u vladi Skupštine opštine Čapljina u Zapadnoj Hercegovini.

Srbi su na ovom prostoru, poznatom po odanosti ustaškoj ideologiji i zločinima, strahovito stradali u Drugom svjetskom ratu. Zurovac je početkom devedesetih osjetio da to zlo vaskrsava, ali njegovi napori da se povrati razum, održi mir i zaštiti manjinska srpska zajednica bili su uzaludni. Odveden je iz BiH u vojni konc-logor u Hrvatskoj po nalogu kolega iz opštine, sugrađana koje je poznavao cijelog života.

"U 'Loru' su me poslali Pero Marković, tada predsjednik SO Čapljina, i Krunoslav Kordić, predsjednik Izvršnog odbora SO Čapljina. Te iste ljude sam ja zvao u kuću, na svoju krsnu slavu, a na slavu se ne zove neprijatelj. Bar sam ja tako mislio", kaže Zurovac.

On je brzo u logoru saznao po čijoj je želji uhapšen. Mučitelji su svaki udarac, a bilo ih je bezbroj, pratili "pozdravom" od Markovića i Kordića, ljudi kojima je vjerovao i smatrao ih prijateljima. Zurovac je gledao Srbe koji izdišu od batina i poniženja pred njegovim očima i pitao se zašto ga Bog ne uzme sebi i spase muka.

"U logorima sam naučio da zlo nema granice. Ljudi koji su sebe nazivali ustašama, muškarci i žene, prebijali su me svakodnevno, četiri puta mi razbili lobanju, izlomili 12 rebara, odbili bubrege, trajno oštetili koljena, gasili mi cigarete po tijelu i sjekli nožem. Pržili su me strujom, gurali mi govna u usta, mokrili po meni. Kad su me odveli polumrtvog u klinički centar u Splitu građani u čekaonici su me pljuvali i udarali. Medicinske sestre su mi nemoćnom sipale urin iz 'guske' u grlo. Najokrutnija među njima, Senada, izvadila mi je cjevčice kroz koje sam disao poslije operacije plućne maramice koju su probila slomljena rebra. Kad sam dočekao slobodu shvatio sam: Bog me je ostavio živog da bih govorio o onome što sam vidio i preživio", svjedoči Slobodan.

On je svjestan da se njegova knjiga nekima neće svidjeti, jer suočava čitaoca sa užasnim činjenicama, proverljivim i preciznim, pred kojima mnogi zatvaraju oči:

"Dvostruka je muka pisati ovakvu knjigu. Prvu muku sam preživio kod prebijanja i ubijanja, a drugu pišući i podsjećajući se toga. To je teško pisati, to je teško reći, nepojmljivo je normalnom ljudskom umu da čovjek čovjeku to radi. Zato se postavlja pitanje zašto su ti ljudi to radili? Tu je poenta. Odakle mi hrabrost da napišem sve što mi se dešavalo? Jednostavno zato što je to istina. Svako jutro kad se umivam vidim ožiljke na sebi i ne mogu pobjeći od te istine".

On podseća da je nacistički konc-logor "Aušvic" postojao ukupno četiri godine i osam meseci, a da je "Lora", koncentracioni logor u centru Splita, trajala od 4. januara 1992. do 25. avgusta 1997, pet godina i sedam mjeseci.

"Sve to vrijeme užasne krike Srba slušali su građani u okolini 'Lore' i fratri iz obližnjeg samostana. Na vratima 'Lore' stajao je čovjek i za 50 maraka prodavao ulaznice onima koji hoće da uđu i biju Srbe. Kad se ljudi razvesele u kafani dolazili su da se tako razonode. To su znali svi, uključujući Tuđmana i sadašnjeg navodnog antifašistu Mesića. Bilo je opštepoznato da je svaki građanin Splita mogao da dođe u 'Loru' da prebija i ubija Srbe", gorko govori Slobodan.

On naglašava da su neposredni izvršioci zločina krivi, ali su mnogo krivlji oni koji su ga naredili.

"To je zapadnohercegovačka linija koja je počinjala s ministrom odbrane Gojkom Šuškom, po čijim je sugestijama postupao Tuđman, a sprovodili predsjednik samoproglašene Herceg Bosne Mate Boban i lokalni moćnici kao što je Pero Marković. Podsjetio bih da je i 1941. osnivanje NDH prvo proglasio fratar-ustaša don Ilija Tomas u Zapadnoj Hercegovini, u Čapljini, a tek dva dana kasnije to je učinjeno u Zagrebu", ističe Zurovac.

Sagovornik "Novosti" gorko konstatuje da je veliki problem što o užasima u "Lori" ćute ne samo zločinci već i mnogi njeni zatočenici.

"Mnogi su me zvali i tražili da ih ne pominjem u knjizi pravdajući se: 'Nemoj mene, imam ženu i djecu'. Zabluda je da će ih sačuvati skrivanje istine. Opšte je poznato da onaj ko ne njeguje svoju istinu njegovaće tuđu laž. Tako se gubi identitet i ponavljaju greške. To su Srbi sebi uradili u komunizmu, a posljedice su očigledne. Ono što sam zabilježio u knjizi je, s jedne strane, istorija, a s druge lijek, način da čovjek doživi pročišćenje. Ova knjiga je i amanet potomstvu. Znate, najveće zločine nad nama činili su ljudi čiji su očevi nad našim očevima činili zločine 1941. godine. Ne bih želio da se tako nešto ikada ponovi", zaključuje Slobodan Zurovac.

Izvor: Večernje novosti