Od Ruže Todorove do Ane Kraus

Tršić u Jadru. Malo je mjesto, ali sa velikim imenom i bogatom istorijom. Sa prevelikom. Zbog toga je potrebno da se prođe cijelim ovim krajem, pa tek onda da se o Tršiću više sazna.

Srbija 07.09.2016 | 09:25 Ali opet to ne biva do kraja. Tršić je nepročitana knjiga. Starostavna. Sa mnogo priča i zapisa. Znanih i neznanih. Skritih i javnih.
Dugih i onih kraćih. Oporih i vedrih. Bolnih i radosnih. Znane se znaju i prepričavaju a one druge vrijedi otkrivati, pa kada se obznane onda i njih ponovo pripovijedati i nazvati ih znanim.

Jedino jeste znano - jadarska brda i jesu veoma značajna za svekoliki život oca srpske pismenosti Vuka Stefanovića Karadžića. Za njegovo odrastanje, opismenjavanje, učenje i prvu njegovu ljubav.

Jadar je zatalasan kao široko more. Ovaj kraj je nekako više za razmišljanje i priču. Tršić je kao stvoren za one sa tankođutnom dušom, koji vole hodati, zastajati, razgovarati i pamtiti.

Tako je i ovdje, ali i u susjedstvu - u Rađevini, Podgorini, Podrinju... Pitomnina. Krajolik špartaju staze i bogaze, putevi i prelazi, potoci i izvorišta... Nižu se kuće, voćnjaci, pokošene livade.

Ovdje je učio je život dok je čuvao stoku i radosno jurcao po plandištima sa vršnjacima. Za razliku od njih kod rođaka Jefte Savića učio je glagoljicu. Ono teško pismou koje bilo sačinjeno prema grčkom brzopisu iz devetog vijeka i to njihovim kombinovanjem, sve po dva, tri ili četiri zajedno kada je trebalo predstaviti neki naročiti zvuk – slovenski, srpski glas koji nije poznavala grčka azbuka.

Tako je bilo: az, buki, vijedi, glagolj, pa sve do njenog kraja, do onih koji liče na azijska pisma: jat, ju, ja, jus, tita, ižica. Mali Vuk ih je sva naučio, a u očevoj kuću slušao je iz večeri u veče umilno pripovijedanje i pjesme uz gusle ljudi koji su im dolazili u goste. Sve je to bila osnova Vukovom književnom djelu u bijelom svijetu.

Znana pripovijest jeste i da se Vuk u ranoj mladosti zaljubio u Ružu, stasitu kćerku svoga komšije Todora. Čuvali su zajedno stoku na jadarskim pklandištima – zaljubili se. Obostrano. To su svi znali u Tršiću, jer su oboje bili iz uglednih kuća. Ruža Todorova zasigurno je bila prvo Vukovo nadahnuće. Možda i najveća ljubav - njegov neprebol.

Čuvajući goveda Vuk je stalno nosio knjigu iz koje je učio pismena, a Todorova kćerka je prela i pjevala. Zavoljeli su se još kao djeca, pka su i Vukov otac Stefan i Ružin Todor smatrali da su njihova djeca zaručena.

U to vrijeme Vuk je, kao đak, bio na posebnoj cijeni. Uz to bio je veoma spretan i privlačan mladić.

Znano je i da njihova sreća nije dugo trajala. Pomutili su je burni događaji u Srbiji s početka devetnaestog vijeka, jer je pismeni Vuk obavljao razne pisarske i sekretarske poslove kod Đorđa Ćurčije i Jakova Nenadovića.

U početku ustanka Ruža nije mnogo tugovala za Vukom, jer je on uspijevao ponekad između dva boja sa Turcima doći u Tršić i biti s njom.

Ali kako to obično biva u životu usud se poigrao s njima. Mladi Vuk u Budimpešti je saznao da će do kraja života biti hrom, sa savijenom nogom. To je bio glavni razlog da do starosti više nikada ne dođe u Tršić - nije htio da ga tako obogaljenog vidi Ruža. U tadašnje vrijeme ljudi sa tjelesnim nedostacima bili su nepravedno gurnuti na marginu života. Bili su obilježeni. Vuk je želio da ga
Ruža upamti kao stasitog, hitronogog i sposobnog mladića, a ne sakatog i nesposobnog sa štulom.

A malo je znano da su tjelesni nedostaci u Vukovo vrijeme bili su sramota. Hromost mu je još teže pala, jer se zbog nje morao odreći svoje prve i velike ljubavi - Ruže Todorove. Ona se kasnije udala tadašnjeg veoma uglednog trgovca iz Tršića Milutina Dobrilovića, sa kojim je imala dva sina Todora i Mihaila. Todor je bio visoki državni službenik u knjaževskoj kancelariji u Beogradu, u vrijeme vladavine Miloša Obrenovića, ali i kasnije kada je na srpski prijesto došao Karađorđev sin Aleksandar Prvi Karađorđević.

Mihailo uspješan trgovac, objašnjava Ljubomir Ćorilić.

Vuk se, možda baš zbog te svoje bolesti, ali i da bi gasio svoj neprebol, započeo u tuđini velikiki stvaralački rad. Ružu Todorovu nikada nije zaboravio. Čak joj se, u ponovnoj smjeni srpskih dinastija, kada ona to nije ni znala, odužio - spasao joj je sinove Todora i Mihaila od osvete Miloša Obrenovića.

Kada se ponovo iz Beča, iz progonstva, na srpski prijesto vratio Miloš Obrenović, odmah je počeo veliku čistku. Razračunao se sa pristalicama dinastije Karađorđević. Bio je nemilosrdnan. Svetio se pristalicama Karađorđevića, pa su na udaru bili i Ružini sinovi. Vuk je na jedvite jade uspio da umoli Miloša das poštedi živote Todoru i Mihailu i da ih prebaci preko rijeke Save u Austriju. Tako su Ružini sinovi spasili glave i ostali živi.

Onda idu manje znane priče. One pkotisnute. Skrite koje bi trebalo otkrivati i pripovijedati. Jedna je i ova - u sjećanjima Jadrana, ali i u svim drugim pričama o Vuku "gube" se Ruža i njeni sinovi, osim u jednoj - na dan Vukove sahrane u Beču na Maksovom groblju u Lanuštrase.

Na pogreb oca srpske pismenosti došla su dvojica elegantnih i stasitih muškaraca, obučenih po tadašnjoj posljednjoj evropskoj modi. Na Vukov odar priložili su poveću sumu novca i sve vrijeme bili su uz njegov kovčeg. Rijetko je ko od prisutnih znao ko su bila ta dvojica mladih ljudi.

Kada je Vukova kćerka Mina pitala jednog od sveštenika koji je vršio opjelo ko su ta dvojica ljudi, ovaj joj je tiho šapnuo da su to Todor i Mihailo Dobrilić iz Tršića, sinovi Ruže Todorove, prve ljubavi njenog slavnog oca.

Kasnije se više ništa nije čulo o Ružinim sinovima, najvjerovatnije zbog osvetoljubivog Miloša Obrenovića, jer više nije bilo Vuka da ih štiti od njega.

U Vukovom životu, osim njegove komšinice Ruže Todorove, bilo je još žena, ali je ova Tršićanka sve vrijeme njegovog izbijanja u tuđini daleka uspomena. Zato se lako može zaključiti da su sve milene i nježne riječi u opisu djevojaka, koje je Vuk kasnije ugrađivao u narodni deseterac, u stvari njegove uspomene baš na Ružu Tododovu.

I ovo je malo znano - dolaskom u Negotinsku Krajinu 1811. godine za carinika i sudiju, bolestan, sa štakom i štulom Vuk je počeo svoj novi život, ali se, sa kostoboljom, sakat, mali rastom, osjetljiv i slabašan, nelagodno osjećao i bio je povučen. Divio se junacima svog vremena, posebno onima koje je sretao tokom ustanka, ali mu je bolest, osim razorenih nerava, unijela i nemire u duši, što ga je još više udaljavalo od njegove tršićke ljubavi – od Ruže Todorove.

Uprkos tome, Vuk se u Kladovu i Ključu, a kasnije u Brzoj Palanci, opustio i predao životu kakav su vodili pobjednici u tom kraju. Imao je ugled i vlast koji su mu omogućavali mnoge lagodnosti, pa i pravo na poslugu. U kući su ga uvijek dvorile dvije mlade i lijepe djevojke iz harema ili dvorova prethodnih vlastodržaca, jer je taj dio Srbije tek bio oslobođen od Turaka.

Ali da je tebi znati kako se je i gdi namjestio kvartir i sam bi onako želio. Kakve dvije sluškinje imade, koe ga dan i noć služe, kao dvije vile... One ga svlače i oblače – postelju mu namještaju i jesti mu donose. Š njima ti se on sve svoje suvišno vrijeme provodi – zapisao je svojevremeno o Vukovom životu u Negotinskoj Krajini Sima Milutinović.

Ni takav život nije učinio da Vuk zaboravi svoju prvu ljubav u Jadru Ružu Todorovu. Uvijek je mislio na nju, ali je nastojao da je i poslom i životom što dalje od Tršića – da ga ona ne vidi hromoga. Kad je nekim poslom jednom boravio u Beogradu, pitala ga je Ružina rodbina da li se misli ženiti, jer je djevojci već vrijeme za udaju ili da je daju drugom momku, Vuk je teška srca negativno odgovorio.

Ruža je živjela samo daleko od uspomena, cvijet koji ostane lijep i kada uvene. Sad meni nije do ženidbe, ona neka se udaje, a od Boga joj sreća – tako je Vuk poručio u Tršić i Jadar.

Prije ovoga događaja u Negotinu je živila i plemenita gospođa Sara, mlada udovica krajinskog kneza i velikog trgovca Miše Karapanddžića. S kojom se Vuk ubrzo po dolasku u Krajinu sprijateljio.

Sve što se događalo između Sare i Vuka ličilo je na romantičnu priču. Mlada udovica imala je velikih teškoća u vezi sa trgovinom ovcama i drugom robom preko Dunava iz Rumunije. Na rijeci i oko nje bilo je dosta hajduka i odmetnika, posebno sa rumunske strane, pa je ona jednom nenadano došla na đumruk (carinarnicu) čiji je starješina bio Vuk Karadžić.

I kako se to uvijek u ljubavi događa – Vuk se na prvi pogled zaljubio u otmenu, zanosnu i neodoljivu gospođu Karapandžić. Uprkos tome što je taj trgovački posao za nju mogao završiti odmah – da bi je što duže zadržao u sudnici – on je odugovlačio s rješenjem.
Kada je konačno njena kočija otišla, Vuk je tužno gledao u dunavske talase, iskreno želeći da i on bude jedan od njih, kako bi tekao sve vrijeme do obale i razbio se na njoj.

Ipak mu se posrećilo – ubrzo je stiglo službeno pismo od Sare Karapandžić, ali Vukova urođena hercegovačka bistrina i oštroumnost je primijetila da, u drugom dijelu pisma, ipak mnogo toga odudara od puke poslovne prepiske trgovca i carinika. Sara mu je predlagala da snjim ode na nedavno oslobođeno dunavsko ostrvo Adakale – da posjete neke manastire.

Naime, Adakale je u to vrijeme bila ključno čvorište u svekolikoj trgovini na tom dijelu Dunava. Vuk nije časio nego je odmah karucama otišao mladoj udovici, pa su tako potekli mileni Sariji i Vukovi dani.

Sudbina je ponovo umješala prste u Karadžićev život. Navala Turaka je i ovu njegovu ljubavnu vezu zauvijek prekinula. Vuk je krenuo ka sjeverozapadu, a Sara u Oršavu. Njihova kasnija prepiska, puna nježnosti, topkline i prisnosti, rječito je govorila o prirodi njihove veze.

Vuk je u nekoliko navrata zvao Saru da dođe u Beč, a ona je sve činila da se on vrati u Negotin. Susret se nikad nije ostvario.

Vuk narednih godina piše pjesme Ani Kraus, sa kojom će stati i pred oltar. Sa Anom je imao i djecu – s njom se konačno i skrasio.
Nešto kasnije, kada je već zauzeo svoje mjesto u srpskoj istoriji, književnosti, nauci i kulturi Vuk je dolazio u rodni tršić, ali se nikada nije sreo sa svojim neprebolom sa Ružom Todorovom, koja se još u vrijeme Prvog srpskog ustanka udala za tršićkog trgovca Milutina Dobrilovića izrodila djecu s njim.

Ispunila se tako njegova želja da ga Ruža Todorova nikad ne vidi hromog.

Prolazeći u tim prilikama dolinom Žeravije, te obilaskom svojih vinograda, livada i drugih imanja u Tršiću i Lagatoru kod Loznice, Vuku je sigurno često iskrilo srce na cvijet koji ostane lijep i kada uvene – na njegovu prvu ljubav Ružu Todorovu.

Na njegovu prvu ljubav – na svoj neprebol.

BN televizija (Tihomir Nestorović)