Kanjon, utvrđenja Ad Drinum i orlovi

Rječica Ljuboviđa najduži je vodotok u azbukovačkom kraju, ali i sa najbogatijom prošlosti. Njenim kanjonom vodio je karavanski put od Drine ka Valjevu i Beogradu, a na ušću u Drinu mnogi tvrde da je najvjerovatnije bio rimski kastrum Ad Drinum.

Srbija 27.08.2016 | 19:43 Doduše, skoro je da nema naselja u zapadnoj Srbiji pored rijeke Drine, od Bajine Bašte do Loznice, a da se u njemu ne tvrdi da je izgrađeno baš na mjestu gdje je nekada bio glasoviti rimski Ad Drinum - kastrum, vojno utvrđenje na Drini. U selima oko Bajine Bašte kazuju da je Ad Drinum (Preko Drine) bio u njihovim atarima, jer su putevi iz Bosne dolazili do Drine, brodili je, pa su usjecima rječica i planinskim kotlinama nastavljali dalje prema Užicu, Šumadiji, Nišu i drugim mjestima.

U Ljuboviji vele da je Ad Drinum bio između ovog grada i susjednog Bratunca, na ušđu rječice Ljuboviđe. U Amajiću kod Malog Zvornika tvrde da je taj kastrum bio u njihovom selu, jer je od Drine put dolinom Boranjice išao ka Valjevu, a na drugoj strani rijeke bilo je prostrano polje u Đevanju (sada ga je potopila akumulacija Hidrocentrale "Zvornik"), na kome su se odmarali trgovci i njihovi karavani.

U Malom Zvorniku su kategorični - Ad Drinum je spajao njihovo naselje i utvrđeni zvornički grad, a put je između brda išao u unutrašnjost Srbije. Dokaz o postojanju drevnog naselja na tom mjestu jesu i ostaci dugog kamenog zida od obale Drine do vrha obližnjeg brda. Od takvog kamena građeno je i zvorničko utvrđenje. Ko zna? Kamen i nije neki siguran dokaz, jer su Rimljani u graditeljstvu najčešđe koristili ciglu.

Priča ide dalje - Ad Drinum je, vele, bio i kod Radalja, Borine, Brasine, Koviljače ali i Loznice. Lozničani su ime kastruma dali i jednom orkestru i kafani. Može im se.

Gdje je, zaista, bio Ad Drinum? Reklo bi se svuda pomalo, jer zaista u zaleđini naselja koja svojataju Ad Drinum postoje planinski usjeci, kanjoni rječica i prodoline podesni za karavanske puteve.

Možda je zaista taj zagonetni vojni logor "Preko Drine" bio baš kod Ljubovije, jer je kanjonom rječice Ljuboviđe, najdužeg vodotoka u Azbukovici, prolazio glavni put iz zapadne Srbije prema Bosni i obratno. Ovim putem išli su karavani rimskih, vizantijskih, dubrovačkih i turskih trgovaca.

Uz to, na Ljuboviđi postoji kameni luk Rimskog mosta, u narodu poznat kao Jerinin most ili Latinska đuprija. Građevina zaista potiče iz rimskog perioda. Vremenom je prepravljana i utvrđivana, pa je sadašnji izgled dobila u vrijeme Turaka.

Rimski most sa svojim bjelinom i elegancijom luka, skladno se uklapa u živopisan krajolik kanjona Ljuboviđe. Ispod njega teku divlji talasi ove brze planinske rijeke koja svake sekunde u Drinu unosi više od dva kubna metra bistre vode. Oko mosta se uzdižu oštre stijene okolnih brda. Nigdje nema takvog spoja ljepote građevine i surovosti planine kao na ovom mjestu, iznad koje šestare orlovi - bjeloglavi supovi.

Ljuboviđa izvire ispod Jablanika i nakon trideset i četiri kilometra ulijeva se u Drinu. Po brzini toka i visinskoj razlici od izvora do ušđa ova rječica je pomamnija, plahovitija i vilovitija od Drine kojoj se baš pripisuju ovi epiteti.

Jedan od argumenata kojim dokazuju da je Ad Drinum bio baš kod Ljubovije i ušđa njene Ljuboviđe, jeste i Soko grad, sada poznato hodočasničko mjesto na tromeđi opština Osečina, Ljubovija i Krupanj, a nekada značajno rimsko vojno utvrđenje. Zbog povoljnog geostrateškog položaja za Soko grad su se otimale mnoge carevine i njihove vojske: vizantijska, ugarska, srpska i turska.

Grad je bio neosvojiv, jer je sa tri strane okružen strmim stjenama.

U naše vrijeme na ostacima utvrđenja podignut je veliki pozlaćeni krst koji dominira Azbukovicom i ovim dijelom Podrinja.

Karavanski put od kanjona Ljuboviđe vodio je preko Osečine u Valjevo, a dalje ka Singidunumu, sadašnjem Beogradu. Ponekad ovuda i sada prolaze zanatlije: kovači, stolari, užari, opančari, krojači, đurčije i drugi, iz Podgorine i Rađevine sa svojom robom na pijace i vašare u Ljuboviju i Bratunac.

Ljuboviđa ima dosta planinskih brzaka i modrozelenih virova koji su, kao pločice mozaika, poslagani pored sočnih pašnjaka, proplanaka i strmih stijena koje pravo iz vode Ljuboviđe streme ka nebu. Vjekovima rijeke je usjecala svoje korito kroz stijene, kojima se na nekim mjestima jedino mogu približiti orlovi.

Azbukovičani su uspjeli da od potpunog izumiranja spasu svoje bjeloglave supove, prekrasne krupne orlove kojima je na Sokolskoj planini i u kanjonu Ljuboviđe glavno stanište. Ovi orlovi naseljavaju samo nezagađena područja, a kanjon Ljuboviđe je baš takav.

Na planinskim visovima i sada hrane ptice iznutricama i otpacima mesa iz mesara okolnih naselja zaljubljenici u prirodu i svoj zavičaj.

Ljubovićke stijene pravo su remek djelo prirode - najrazličitijeg su oblika, pa je svaki od njih posebna priča. Ovaj kamen mnogo pamti, ali ni putniku niti namjerniku ništa ne govori o sebi i prošlosti, ali mu svojim figurama poručuje - odgovor pronađite sami u mojim kamenim zapisima.

Svako godišnje doba je lijepo u Azbukovici i u kanjonu Ljuboviđe, ali je jesen najraskošnija, jer se prelijvaju sve nijnse duginih boja, od onih najnježnijih do najtamnijih. I voda Ljuboviđe u jesen dobije smaragnu boju koju raspline po kaskadama, kamenim gromadama, ispod Rimskog mosta sve do Ljubovije kroz koju protekne nešto mirnije, pa se sruči u korito Drine i pomješa sa njenim zelenim brzacima.

I pored svega što je vidio u kanjonu Ljuboviđe, u Azbukovici i na Soko gradu, pa se i sam uvjerio da je baš tu bio volšebni rimski kastrum Ad Drinum, putnik namjernik čim krene nizvodno prema Malom Zvorniku i Loznici odmah povjeruje da je Ad Drinum zaista mogao biti i na nekom drugom mjestu, jer se od Drine odvajaju usjeci brojnih vodotoka i brdske prodoline kojima su se mogli kretati karavani natovarenih konja.

Sigurno je jedno - Drina je gažena i brođena na mnogim mjestima, ali glavni drum vodio je kanjonom Ljuboviđe, pa je Ad Drinum, kako se nazivao najveći rimski kastrum na ovoj rijeci, najvjerovatnije bio kod ušća ove rječice.

U prilog tome ide i prisustvo na lijevom priobalju Drine starih gradova u Srebrenici i Kušlatu, nedaleko od Drinjače pored magistrale Zvornik - Vlasenica. U vrijeme kada su oni bili veoma značajni trovački centri Kušlat je bio veći od Srebrenice, a ona je bila egal Parizu.

Ad Drinum?

Gdje li je on zaista bio?

To, izgleda niko ne zna?

Možda je tako i bolje.

Zato neka ga svojataju svi pored rijeke Drine. Tako će lakše i ljepše pripovijedati o njemu, ali i o kanjonu Ljuboviđe, o karavanskim drumovima, o mostovima, starim gradovima, utvrđenjima i svojim bjeloglavim supovima.

BN televizija (Tihomir Nestorović)