Priče zavičajne: Šor Radetića Mare

Da su mačvanske djevojke i mačvanski momci među najljepšim u Srbiji i nije neka posebna novost. I glavni likovi u romanima i pripovijetkama Janka Veselinovića baš su oni – mladi, gizdavi, tankovijasti, lakonogi i ponosni. Svi do jednog: Jelica, Stanko, Ljubica, Đido, Seljančica i ostali redom. Slavni književnik je mogao birati ko će mu biti uzor za neki njegov lik.

Republika Srpska 06.08.2016 | 10:50 I sada je tako. U modernom vremenu. Opet svi gizdavi, vitki... Tako će u Mačvi biti dovijeka. Sve dok Sava i Drina budu tekle pored nje i dok se ona, cijela i raskošna, posve jasno mogla vidjeti s Cer planine.

A nekad je s mačvanskom djevojačkom i momačkom ljepotom bilo ovako:

Krajem devetnaestog vijeka u selu Radenkoviću živjela je najljepša djevojka mačvanske ravnice, a vjerovatno i cijele Srbije Mara Radetić. Za njenu ruku borili najbogatiji ljudi tadašnje kneževine. Bila je mjera, etalon za ljepotu i ženstvenost.

„Mara je bila tak'a, kao da je sam Bog 'teo da pokaže šta ume da stvori od lepote. Lice belo, nasmejano, usne rumene, oči crne kao gar, kike rasplela, pa pustila na grudi. Grudi su joj dve jabuke, a nisu jabuke, samo liče na njih. Korak lak. Šta bi dali oni svetski trgovci koji potegnu toliki put da na izložbi vide na slici lepu ženu, a mi, ovde preko lese, bez sićane pare, gledamo rajsku lepotu uživo Maru“ – tako je o ovoj Mačvani u svom romanu Radetića Mara 1894. godine u Sečoj Reci kod Kosjerića, gdje je bio učitelj, napisao Mihajlo Sretenović..

Kada se od tog vremena isprosi djevojka onda ukućani svakog mačvanskog momka znatiželjno pitaju:

- Kak'a je? Je li lepa k’o što je bila Radetića Mara?

- Nije baš k'o Mara, ali je i ona mlogo lepa – ponosno odgovarajuu prosci.

Radenković je lijepo ravničarsko selo. Nalazi se na ruži puteva koji vode na sve četiri starne svijeta. Očas se do njega stigne iz obje Mitrovice – one Mačvanske i one Sremske - iz Šapca, Bogatića, Bijeljine i drugih mjesta. U centru arterski bunar sa zdravom vodom.
Tu je i škola sa pedesetak učenika u četiri odjeljenja. Nekada ih je bilo i dvije stotine.

Radenkovčani su po mnogome bili prvi. I u Mačvi. I u Srbiji, a ponekad i u svijetu.

Iz Radenkovića je glasoviti matematičar Mladen Berić, prvi Srbin koji je 1912. godine doktorirao na Beogradskom univerzitetu, zatim biolog Milić Vićentić na čiji je prijedlog pošumljen Zlatibor, Risto Marjanović fotoreporter, autor najpoznatijih fotografija iz balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, brojni rvčai, košarkaši, fudbaleri, novinari, učitelji i poljoprivrednici.

Radekovčani su imali najljepše žene, prvo Kneževine Srbije, a onda i same Kraljevine Srbije, iz druge polovine devetanestog vijeka. To su Mara Radetić i Živana Savatić.

Pored njih u Radenkoviću je rođen i najljepši muškarac u Kraljevini Srbiji Pantelija – Panta Trišić. U to vrijeme organizovane su izložbe muške i ženske ljepote, na jednoj od njih Panta je izabran za najljepšeg muškarca u cijeloj državi.

Od kada je objavljen roman Radetića Mara učitelja Sretenovića u Radenkoviću se prvo kazuje njeno prezime, pa onda i ime. I zauvijek – Radetića Mara. Domaćinska kći. Iz roda Radetića. Ona je njihova – Radetića. Neka se zna za vijeki vjekova.

Koliko je učitelj bio zadivljen Marinom ljepotom vidi se i u predgovoru njegovog romana u kome je, pored ostalog, napisao:
„Iz moje sobice, puštam te danas Maro u široki bijeli svet. Pođi mila, i srećna mi budi!... Čitatelju, evo ti mog prvenčeta, moje Radetića Mare. Predajem ti je u ruke“.

Mara je živila u vrijeme kada su Srbijom vladali i Karađorđevići i Obrenovići – na smijenama ovih srpskih dinastija. Ona je bila oličenje ženske ljepote, čestitosti, poštenja i najiskrenije ljubavi.

Učitelj Sterenović ju je „naslikao“ kao mačvansku Mona Lizu i jednog zaljubljenog seoskog momka kome je ljubav uzvraćena, ali i drugog koji je zbog neuzvraćene ljubavi činio nedjela.

Knjiga Radetića Mara po mnogo čemu podsjeća na glasoviti roman Janka Veselinovića Hajduk Stanko – prvenstveno po sukobu dobra i zla i po tome što je dobro pobjedilo.

Za Radeića Maru nadmetali su se svi gazdisnki momci tadašnje Srbije, posebno sinovi bogatih svinjarskih trgovaca, ali je ona odlučila da se uda za Stevu Dobrića, naočitog momka iz svoga sela.

Da nevolja bude veća u nju se zaljubio i sin Stojana Ribića Jezdimir. Tu nastaju nevolje: ogovaranja, oputuživanja, sukobi, suđenja, robijanja...

Ipak, Mara se udala za svoga Stevu, a Jezdimir je, izdržavši robiju, došao u Radenković i prodao veliko očevo imanje – završio je kao posljednji prosjak.

Široki i dugi šor u Radenkoviću, koji do centra sela vodi iz pravca Banovog Polja, u kome je rođena Radetića Mara i sada nosi ime ove mačvanske ljepotice.

Iz tog vremena nije ostala ni jedna Marina slika, a pripovjeda se da su Marini i Stevini svatovi bili najmasovniji u Mačvi za sva vremena.

Kada je starosvatski fijaker ulazio u Marino dvorište posljednja zaprega je tek kretala iz Stevinog dvorišta, a živili su na dva, veoma udaljena kraja Radenkovića. I sada se za velike svatove u Mačvi veli da su kao što su bili i svatovi Radetića Mare, a da je mlada lijepa kao i sama Mara“.

Nekako u to vrijeme u Radenkoviću je bila i djevojka Živana Savatićeva, koja se udala za Ranka Vićentića, ali su je htjeli uzeti za svoga momka i Đakovići iz obližnjeg sela Glogovac.

Živana je iskrala i poveli su je Vićentići, a onda su doši Đakovići i zametnuo se pravi boj. Na obje strane bilo je po pet ili šest povrijeđenih, ali je Živana, ipak, otišla u čestitu familiju Vićentića. Tu priču je čuo Dragutin Brzak i ispričao ju je Janku Veselinoviću, što mu je poslužilo da napiše svog Đidu.

Da ljubavi i neprebolu u njoj nikad nema kraja svjedoči to što je Janku za lik Ljubice u Đidi prototip bila baš Živana Savatićeva – zbog njegove velike ljubavi beogradske glumice Augustine Vele Nigrinove.

Mnogo je još ljubavi bilo u Mačvi. Ima je i sada.

U Mačvi je dosta lijeph djevojaka - slika i prilika Radetića Mare i Živane Savatićeve. To je, izgleda usud odredio ovoj ravnici. Ruku na srce - ništa joj ljepše i nije mogao usuditi.

Iz serijala BN televizije „Priče zavičajne“

Autor: Tihomir Nestorović