Priče zavičajne: Mačvanska svadba

Svatovi u Mačvi.
Veličanstveni.
Ispred njih starosvatski momak na vilovitom ždrijepcu. Iza - djevojke, momci, atovi, fijakeri, nevjesta, mladoženja, djever, kumovi, rođaci, zvanice, cvijeće, trobojke...

Srbija 16.07.2016 | 13:16 Svadba.

Mladoženja iz Bogatića. Nevjesta iz Sovljaka. Svatovi iz cijele Mačve. Ali i iz Srema i Semberije, iz Pocerja, Jadra, Posavotamnave...

Muzika.

Trešti. Konji ržu. Samo čekaju da kočijaš malo popusti uzde, pa da strelovito jurnu ravnicom.

Puče puška. Krenuše svatovi. Trobojke se vijore. Cakću kopita uhranjenih konja. A oni zabacili glave ustranu, svako za sebe, kao da hoće da nadjača onog s druge strane rude. Crna griva rasula im se preko dugih bijelih peškira. Orma škripuće. Pucakne iznad konjskih glava bič sa šarenom kićankom. Točkovi na uglacanim fijkerima šušte po asfaltu.

Svadba.

U centru Bogatića zastaju. Igra se mladoženjino kolo. Širi se i duži. Zavija, pa se ispravlja, opet savija u drugu stranu. Harmonike razjapile crvene mijehove. Kolo. Puče puška. Svatovi nastaviše put ka djevojačkoj kući.

Mačva se veseli.

Jesen je. Doba predodređeno za svadbe. Rodila ravnica. Ima i hljeba i s hljebom.

Mačva. Kao da je sve ovo: svatovska kolona, djevojke sa pregačama i izvezenim košuljama i dokoljenicama, momci u utegnutim rajtoznama i kožnim opancima, nemirni konji, domaćini i sva ravnica - najednom izašlo iz romana i priča Janka Veselinovića.

Da su oživjeli: Jelica, Stanko, Ljubica, Đido, hajduci, harambaše, skeledžije, čamdžije, vodeničari, mudri starci, vitke nevjeste, drčni momci, vajati, voćnjaci, kukuruzišta, livade... I mačvanski drumovi.

Sve kao u Jankovo vrijeme. Uostalom, ovaj veliki srpski pisac inspiracije za svoja djela nalazio je u rodnoj ravnici. Tako je u "Hajduk Stanku", "Đidi", "Seljančici"... Slika za slikom - "Slike iz seoskog života".

I u njegovo vrijeme i sada Mačva je kiptila od mladosti, ljepote i ponosa. Svaka od ovovremenih djevojaka mirne duše može biti Crnobarka Jelica Sevićeva ili Đidina Ljubica. I momci mogu biti Jankovi književni likovi.

Valjda je to tako usudno u Mačvi. Svi su svoji i liče jedni na druge. Vijekovima.

Još samo da neko zapjeva Jankovu omiljenu pjesmu: "Moj oblače, nemoj na orače"

Svadba.

Svati iz Dublja, Zminjaka, Klenja, Sovljaka, Crne Bare, Glogovca, Pričinovića, Badovinaca, Prnjavora, Noćaja, iz oba Salaša, Ravnja, Zasavice, Duvaništa, Bijeljine, Mitrovice, Dvorova, Martinaca... Sa svih strana.

Na ulazu u Sovljak zasjeda. Prava hajdučka busija. Neumoljiva. Sa puškama, štucovima, jataganima... Hajdučke djevojke svatove služe hljebom i solju. Puče kubura. Svatovi uz pjesmu i momačko podvriskivanje krenuše dalje.

Svadba.

Kapiju na djevojačkom dvorištu krasi svadbeni vijenac. Iznad, na dugom jarbolu, rumena jabuka - mladoženjina meta. Ženik obara jednim hicem. Tako se čuva obraz i dika. Bruka je promašiti.

Mladoženja izbaci pušku. Jabuka se rasprsnu. Prosu se još nekoliko pušaka. Takav je red. Mladoženja je osvjetlao obraz. Više ne drhti - još malo, pa će poljubiti nevjestu.

Novi prijatelji se pozdravljaju. Za srećan početak ispijaju rakiju iz bardaka. Ukrstili ruke. Piju tri puta. Krenu i pjesma pod starim lipama.
Djeveri se nadmudruju sa nevjestinom braćom. Cjenjkaju se za otkup. Dukat, dva, tri... Deset dukata. Izlazi nevjesta. Gizdava. Rumena, zdrava, sramežljiva... Takve su oduvijek bile Mačvanke. Rodne su kao i njihova ravnica.

Svadba.

Nevjesta ljubi svekra u ruku. On je blagosilja. Daruje je zlatninom.

Kolo.

Mačvansko. Ono u kome noga zemlju ne dodiruje. Kum ne da da mu "gori" kesa. Baca sitan novac seoskoj dječurliji.
Na stolovima: medovača, kruškovača, šljivovica, dudovača, jabukovača, vino... Toče ih u potocima. Onda uštipci, proja i kajmak, pa bijeli, mek kao duša, mačvanski lebac, štrudle, pite, sitni kolači... Pečenje - jagnjeće i praseće. Mačva zaista zna da bude sita.

Kolo.

Nevjestino, mladoženjino, kumovo, starosvatsko, djeverovo, svekrvino, zaovino, domaćinsko, bratovljevo, sestrino... Prepliću nogama.

Pjesme.

Sve izreda: "Drino vodo, ne ruši mi ade", "Veseli se, kućni domaćine", "Odakle si, sele", "Promiče momče kroz šibljiče, " Čija frula ovim šorom svira"...

Sve u mačvanskoj svadbi.

Sve je - haj-vaj.

Ciče žice na violinama. One na basu ritmično dobuju - kao kapi ljetnje, plahe, blagotvorne mačvanske kiše. One što joj svaka kap dukata
vrijedi.

Polazak.

Stari svat izbaci pušku. Učiniše to njegov momak i djeveri. Leprša se nevjestin bijeli veo kao prozirne mačvanske paučine o Miholjskom ljetu. Jezde svatovi. Atovi opet zabacili glave. Svaki na svoju stranu pokušavajući da zubima uhvate kajas.

Svadba.

Svatovska kolona, uprkos tome što joj nisu na putu do kuće, prolazi glogovačkim i crnobarskim šorovima - da se vide gizdavi svatovi.

Takav je red i običaj. Svatovi pri povratku - sreće radi - moraju malo izmijeniti put.

I mlada stiže svom novom domu. Naja je dočekuje sa dukatima. Svekrva - naja. Samo Mačva ima naje. I niko više.

Kolo, pjesma... Pjesma, kolo...

Svi stameni i gizdavi. Kolo za kolom se nastavlja, kajda kajdu sustiže.

Tako do ponoći, pa do jutra. Onda opet od jutra do podne, pa do naredne večeri. I to bi malo, pa se nastavi druge noći do predzorskih pijetlova.

Sve Jelica do Jelice, Ljubica do Ljubice. Stanko do Stanka, Đido do Đide...

Takvi bili nekad, takvi i dan-danas.

A u ravnini ravnoj - u Mačvi.

U Jankovoj Mačvi.

BN televizija (Tihomir Nestorović)