Dakić: Dodikova spirala izdaje

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prije nekoliko dana je igrao basket sa unucima i tokom dvokoraka i polaganja „na drugi obruč“ povrijedio je dva prsta desne noge. Dan ili dva nakon što je povrijediophalanges Dodik je, oslanjajući se na štaku, u Bratuncu rekao dvije rečenice o srpskim žrtvama ovoga kraja, tri rečenice o Srebrenici i komemoraciji u Potočarima i 27 rečenica o MMF-u i spirali izdaje. Prigodno, as always.

Republika Srpska 11.07.2016 | 21:13 Elektronske novine Andrićgrada Iskra konstatovale su da Dodik „svaki slobodan trenutak koristi da sa unucima provede što više vremena“, što je Džepina, minut kasnije, vjerno prenijela, od zareza do zareza i naprosto čovjeku dođe žao što slične vijesti i nimalo slična saopštenja ne prenosi na isti način, ali Srna boga ne moli. Njih dvoje su u zaključku donijeli i to da „povreda neće uticati na redovne aktivnosti predsjednika Dodika“. I gdje sad boči, što bi narod srpski pitali građani atinski?

Prvo: dobro je što saradnici jednoga portala i jedne agencije nisu stalni dopisnici iz Dodikovog klozeta, jer ko zna na kakve bi vijesti svakodnevno nailazili. Ako su dva Dodikova nožna prsta vijest, a čini se da jesu, onda ne smijem ni da mislim šta bi prilježni analitičari napravili ukoliko bi Dodika mučila crijeva.

Predsjednik, recimo, zapati helicobacter; antiobiotska terapija učini svoje, ali Pero Simić zaboravi da Dodiku prepiše probiotike za obnavljanje crijevne flore i eto belaja! Zbog nepažnje jednog savjetnika izvođači novinarskih radova morali bi danonoćno da kete pred ćenifom. Jeste neugodno i možda jeste pretjerano, ali sjetite se ona dva nožna prsta, pa ćete vidjeti da nije i nemoguće…

Drugo: sintagma „predsjednik Dodik“ podsjeća na onu daleko čuveniju – „drug Tito“, a uporedna analiza bi pokazala ono što bi pokazala i gotovo sam siguran da se slične konstrukcije pojavljuju isključivo u agresivno-plutokratijsko-autoritativnim društvima. Prvi član, dakle, predstavlja funckiju, drugi ime, prezime ili nadimak. Tito je bio drug, a Dodik je predsjednik, ali metodologija je ista: ime treba uvijek vezati uz naziv funkcije, jer se tako dolazi do poistovjećivanja; umjesto „predsjednik RS“ treba govoriti „predsjednik Dodik“ i onda niko više neće vjerovati da je jedno moguće bez drugoga, da predsjednik može da postoji bez Dodika.

Totalitarna svijest se prepoznaje pažljivom analizom novinarskog jezika, pogotovo onog za čiji su „prelom“ zaduženi pomenuti Simić, a možda ponekad i doktor Ćeranić. Uostalom, „predsjednik Dodik“ je familijarnija forma, oblik koji bi uskoro mogao da se koristi kada nekoga pozovete na slavu.

Šalu na stranu, a prst na čelo (i to na žilu glupaču!) – ovakav vid familijarnog obraćanja treba da poništi svijest o tome da predsjednik može biti neko drugi i da istovremeno naglasi da je ovaj koji jeste autohtono božanstvo koje je u centar Banjaluke stiglo pravo sa bakinačke petlje.

Treće: kakva, pobogu, Dodikova spirala izdaje? Za to je kriv Slobodan Popadić. On je stvorio niz (niz – omiljena riječ Anđelka Kozomare koji je tvrdio da je prvi u srpskohrvatskoj kulturi pisao o Andrićevim mostovima i to na maturskom) i tražio od ostalih tviteraša da ga nastave: spirala izdaje, bazični interes, faktički, tendeciozno, prolongirano, servilno, podrivanje.

Prva sintagma u nizu ujedno je i najčešća koju Dodik ispaljuje, uvjeren da ona više nego ubjedljivo dokazuje njegov stav o politici Saveza za promjene u Sarajevu. Oni su se, prema Dodikovom jeziku, poturčili za večeru kod Bakira i to posnu, a on je ostao baštinik kosovskog zavjeta i prvi Srbin među Obilićima. Ali, kada je već tako postavlja se pitanje: zašto, zaboga, Dodik nije povrijedio tri prsta? Jedino ako nije vic u tome da su mu tri – ostala…

Izvor: Srpskacafe.com