Nestorović: Drino vodo, ne roni mi ade!

Drinu Zeleniku je oduvijek htjela pjesma. I narodna i književna. Htjele su je i pjesma čobanska i momačka, djevojačka i žetelačka, svatovska i putnička, ratnička i paorska, čamdžijska i lađarska, vodeničarska i bećarska, skeledžijska i pomeljarska...

Republika Srpska 02.07.2016 | 11:14
Nestorović: Drino vodo, ne roni mi ade!
Pjesma oduvijek voli Zeleniku. I hoće je. Klizi po njenoj smaragdnoj vodi, preskače joj bukove i gazove, odbija se o njene modre vrbake, penje joj se uz visove brda, izvire iz njenih istočnika, odzvanja o gradske zidine, stijene i šume...

Pjesma mileni Zeleniku, zaklinje joj se, kliče joj kao sokogradski orao, hrabi je, kune i proklinje... Moli je da ne roni ade, da ne odaje tajne, da uvijek bude ista...

Djevojke Zeleniku pjesmom mole da im pozdravi njihove drage i da im poruči da ne piju vode Save, jer su je zatrovale vile. Momci žele da im Zelenika bude kao žena. Poete još vele da im Drine Zelenike nikad nije dosta. Pjesma za pjesmom. Kajda za kajdom. Rima za rimom. Nižu se - drčne i grlene, milene i tihe, žalosne i bolne, prkosne i bučne, jecave i kliktave.

Pjesme. U njima Zelenika čas mila i grgoljiva, čas podmukla i tuđa, pa silna i bijesna, mutna i krvava - ali uvijek uparađena kao stara dama. Takva je oduvijek bila - i kad podivlja i poveleni, i kad zapjeni i uzvrišti, kad se zamuti i zakrvavi. Ona je uparađena i kada se cakli na mjesečini, i kada grgolji po sprudovima, i kada se razljeva staračama, i kada dere tjesnacima... Takva je od kada je nastala, jer teče zemljom vilinskom.

Teče kroz čudne svjetove i davnine davne. Drina Zelenika je borba neprestana. Uvijek je sama i svoja i sa svojom djevičanskom čednošću. Od svih rijeka jedino ona može proći kroz tajna, neviđena i vilinska vrata i ući u čudnovate svjetove. Možda je zato i hoće pjesma. Uvijek se lako udjene u rimu, pa i kada nadolazi od brijega do brijega, i kada bude plitka i topla, mutna i ledena, hitra i bistra...

Dveri koje Zeleniku uvode u čudnovate svjetove najednom se pojave na nekom njenom buku, na hridi, u zatonu, u starači, pored ade ili u plićaku. Te se dveri otvaraju bez škripe i treska - široko i nečujno, pa čovjeku, Drininom saputniku, i ne dozvole da se pribere, da se pripremi za ulazak u taj novi svijet vilinske zemlje. Zelenika ga neočekivano uvuče u novo i čudnovato.

Ispod Gučeva drinske dveri otvaraju širok, do tada neviđen svijet - posestrimstvo Semberije i Mačve. Nižu se onda kroz ravnice ravne ada za adom i starača za staračom, nestaju i nastaju gazovi i živi riječni tok, sprudovi i bukovi, nanosi i otoke, plićaci i virovi. Okolo pervaz modrih gora - Majevice, Gučeva, Cera i Fruške. Slika za ram - svijet lijep, dražesan, tankoćutan... Čudesan.

I ide ka uviru. Uvijek na istok. Neumitno i stalno. Roni obale, guta njive i vrbake, stvara šljunak i pjesak... Sa adama odnosi uspomene na djetinjstvo, na momkovanje, na prvi ćurlik frule i prvi zaplet kola, na tajne javke, na bune i ustanke, na nabrekle djevojačke grudi, na majčino mlijeko, na vrelu vareniku i meke uštipke, na tvrdu proju i postan pasulj, na zmajeve i sokole, na zov daljina i čuperke neba...

Podrinci pjesmom tako vele svojoj Drini Zeleniki da im ona i život znači, te da im zato sačuva uspomene. Kajdom je milene da im ne trga iz njedra snagu i vrelinu. Bez ada oni su kao bez ruku i nogu. Kao bez očinjeg vida. Vole svoju Zeleniku iako im ona i dalje roni zemlju, a maticu im približava prvim pragovima u selu. Nosi im ade, ali im ostavlja uspomene.

Drina Zelenika čuva i tajne. Ne odaje ih. Kriju se ovdje tajne i kada se hodi i brodi, i kada krije i bivakuje, kada se ljubi i voli, otima i daruje, liječi i baja, kosi i nosi, zavjetuje i kune, pamti i kazuje, vojuje i miruje... Jedino pjesma može da umileni Drinu. Ništa drugo ne pomaže - ni kamen da je uspori i suzbije, ni obala da joj načini prepreku i da je zajazi, niti stijena da je kazni i pritisne. Drina nit' romori nit' govori. Taji.

Nijema je i kad hrani i liječi, i kad buči i huči, kad udara i miluje, čuva i pomaže, davi i plavi, drobi i valja, kruni i dubi. Zna i da ljubi i da se smiješi. Takvoj rijeci u Zemlji vilovitoj samo pjesma može napipati tanku žicu i umileniti joj ćud. Zato je pjesnici stihom žele zaustaviti, pa je blistavu razliti po svijetu i kao prvu ljubav, na žedne krševe nasisanu sručiti, da se ne zna ni koji je oblak šaqe, niti koja je obala prima.

Smaragdna rijeka zna da zaludi svakoga ko joj priđe i da iz pepela podigne nejake ptiće. Njoj i bregovi šapatom zvone. Drinski šapati najljepše zvone ispod Loznice, pa im Ćorilić prilazi kao svetilištu, da otvori Zelenikine dveri koje su tu, podno Gučeva, pa da umileni svoju rijeku da ga kroz njih pusti u svoj čudesni svijet.

U tom čudnovatom svijetu dviju ravnica i ratari u ratove odlaze kao u svatove, jer prije toga zasiju i ženu i njivu. Opkorače čak i varljivu Drinu. A kada ratari krenu - da li u svatove ili ratove, svejedno - krene i pjesma ravničarska. Prhne kao grlica iza žbunova, a djevojačke marame se zašarene.

Hoće je pjesma, jer ona nikada ne stari. Drina Zelenika, veliki plavi široki drum, odvajkada je u svome čudnom svijetu. U vodama joj vijekovi vjekuju. Teče zemljom vila - Zemljom vilovitom.

Autor: Tihomir Nestorović

BN televizija

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Božić Miladin

02.07.2016 12:49

Jedan je naš Tiho. Narodni.

ODGOVORITE