Prokockana srpska istorijska šansa

Londonski ugovor, predloženi dokument iz 1915. godine - put kojim je Srbija mogla da ide. Zarad Jugoslavije Pašić i prestolonaslejdnik odbili BiH, Slavoniju te dobar dio jadranske obale.

Srbija 09.05.2016 | 08:00
Prokockana srpska istorijska šansa

Nedavno, tačnije 26. aprila, navršila se 101 godina od događaja koji će kod nas, u zavisnosti od političkih i ideoloških okolnosti, biti raznoliko tumačen i objašnjavan. Naime, tog dana daleke 1915. godine, predstavnici tri sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) sastale su se u Londonu da sa Italijom dogovore uslove za njeno stupanje u rat na strani saveznika.

Početkom Prvog svjetskog rata većina zemalja Starog kontinenta odabrala je stranu, ali ne i sve. Antanta i Centralne sile borile su se za naklonost Bugarske, Rumunije, Osmanskog carstva, a najviše za - Italiju.

Za zemlju koja je imala oko 36 miliona ljudi, gotovo koliko i Francuska i izuzetan strateški značaj, ona strana koja bi je pridobila direktno je ugrožavala epicentar protivnika. Zato Britanija, Francuska i Rusija sredozemnu kraljevinu uvode u "prvu postavu" Antante. Svjesna svoje važnosti, Italija je tražila mnogo, i to je i dobila. Mnogo više nego od Austrougarske i Njemačke.

Za ulazak u rat na strani Antante, Italija je trebalo da dobije Trentino i južni Tirol do Brenera, zatim Trst, Goricu i Gradišku, dio Julijskih Alpa, čitavu Istru do Kvarnera, uključujući Volosko, Matulje i Kastav, Cres i Lošinj s nizom manjih okolnih ostrva, dio sjeverne i srednje Dalmacije, od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploče na jugu, uključujući Zadar i Šibenik, pa ostrva u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, od Paga do Mljeta.

Obećani su još albanska obala oko Valone sa ostrvom Saseno, Andalija i Dodekaneska ostrva u Maloj Aziji i proširenje kolonija u Africi.

Ovaj dogovor, koji će ostati zabilježen u istoriji kao Londonski ugovor, potpisali su markiz Marčeze Imperijali, ambasador Njegovog veličanstva kralja Italije, ser Edvard Grej, glavni državni sekretar Njegovog britanskog veličanstva za inostrane poslove, Pavle Camboni, ambasador Francuske republike i grof De Benckendorf, amasador Njegovog veličanstva cara svih Rusa.

Londonski ugovor pored teritorijalnih interesa Italije definiše i teritorije koje je treblo da pripadnu Srbiji i Crnoj Gori. Zajedno sa dijelom obale koji je već pripadao Crnoj Gori, ovim zemljama je bila namjenjena obala od rijeke Krke do rijeke Drim, uključujući Split i Dubrovnik, kao i ostrva Brač, Veliki i Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Jakljan i Koločep.

Osim toga, predviđeno je bilo da Srbija dobije Bosnu i Hercegovinu, Srem, Bačku i Slavoniju. Načelno je odlučeno, ali ne i precizno definisano, da dijelove Albanije dobiju Srbija, Crna Gora i Grčka.

Italija je bila protiv toga da se Srbija informiše o donijetim odlukama, ali se saveznici nisu s tim složili i u zvaničnoj noti Srbiji su 4. avgusta 1915. potvrdili teritorijalno proširenje Srbije i Crne Gore. Međutim, srpska strana je još u martu 1915. saznala za detalje dogovora koji će biti potpisan u Londonu.

Nikola Pašić je bio upoznat i o datumu potpisivanja tajnog Londonskog ugovora i približno tačnim teritorijalnim koncesijama koje su bile obećane Italiji. Na njegovu reakciju nije trebalo dugo da se čeka.

Samo dan poslije potpisivanja Londonskog ugovora, 27. aprila 1915. Pašić je na sjednici Narodne skupštine ponovio namjere Srbije sadržane u Niškoj deklaraciji u kojoj je jugoslovensko ujedinjenje bio prioritetan cilj državne politike. Njegovo obraćanje nije bilo namjenjeno samo poslanicima već i moćnim saveznicima:

"Uverena u rešenost cijelog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbjedi uspješan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca", rekao je tada Pašić.

Devet dana kasnije, 5. maja, šalje protesnu notu u London, Pariz i Moskvu i traži garancije za stvaranje jedne jugoslovenske države. Ovaj potez čelnog čovjeka srpske vlade nije bio slučajan.

Pašić je saznao da su Rusi predlagali da se stvore dvije jugoslovenske države: jedna katolička od hrvatskih i slovenačkih zemalja, i druga pravoslavna, od proširene Srbije i Crne Gore. Ali velike sile, saveznice Srbije, nisu obraćale pažnju na njegov vapaj i jugoslovenski ratni cilj.

Engleska, Francuska i Rusija u ljeto 1915. tražili su od Srbije da Bugarskoj ustupi dijelove Makedonije, južno od linije Kriva Palanka - Veles - Ohrid, nudeći joj Bosnu i Hercegovinu, širi izlaz na Jadransko more, dijelove Banata i Srema, slobodni prolaz do Soluna i "teritorije koje osiguravaju dodir Srbije i Grčke".

Ponuda, koja je u suštini rješavala i srpsko nacionalno pitanje i ispunjavala veliki san Srbije za izlazak na more, nije zadovoljila ni prestolonaslednika Aleksandra ni Nikolu Pašića.

Na uporno insistiranje iz Niša, u kome je boravila srpska vlada, o dosljednosti u stvaranju jedinstvene države "troimenog naroda" prvi su reagovali Rusi.

Iznenađen srpskim odbijanjem, Sazonov je poslaniku Kraljevine Srbije u Petrogradu Miroslavu Spalajkoviću rekao:

"Pa zašto ne tražite i Rim i Moskvu"!

On je uporno ponavljao viđenijim Srbima sa kojima je tih mjeseci bio u stalnom kontaktu:

"Zar je ikad iko posumnjao da je Bosna i Hercegovina srpska zemlja? Zato se rat ne može svršiti, a da ne obrazuje cjelinu sa Srbijom.

Crna Gora je oduvjek bila jedno s njom; zato će se i ona, kada se svrši rat sa Srbijom ujediniti u nerazdvojnu celinu. Srbija je tražila izlaz na more, e pa dobiće ga u širokoj pruzi na Jadranskom moru i Dalmacijom sa starim Splitom! Srbija će se tako moći srećna i zadovoljna razvijati... O Hrvatima i Slovencima ne mogu vam ništa reći. Oni se tuku protiv nas..."

Najkonkretniji i najizdašniji u ponudama bili su Britanci. Šef njihove diplomatije lord Edvard Grej je predlagao da se Srbiji, ukoliko ustupi traženi deo Makedonije, garantuje podjela teritorije južno od Drave i Dunava, a na Zapadu do Zagreba, zatim, jadranska obala izuzev djelova koji su već bili obećani Italiji.

Po Grejovom prijedlogu, saveznici bi tako pomogli "ujedinjenje Srbije s Južnim Slovenima Austrougarske" ako to hrvatski narod bude izričito želio.

Taj prijedlog podržala je i francuska diplomatija. U Rimu su, naravno, bili protiv. Italija je koristila svaku mogućnost da se ovi prijedlozi ostvare.

Nezadovoljan je bio i Pašić, koji izjavio da je za Srbiju "bolje da časno podlegne neprijatelju nego da ustupanjem svojih teritorija, pod pritiskom saveznika, stvarno učini samoubistvo".

Uslijedio je novi prijedlog, koji je Srbiji upućen u formi zvaničnog memoranduma, 16. avgusta 1915. godine. Njime su za Srbiju bile predviđene sljedeće kompenzacije: Bosna i Hercegovina, Srem, Bačka, dio jadranske obale od Ploča do 10 kilometara južno od Cavtata, sjeverna Albanija i Slavonija.

Pašić i prestolonasljednik Aleksandar Karđorđević su i to odbili, pravdajući se da bi to odudaralo od Niške deklaracije i proklamovanih ratnih ciljeva Srbije o stvaranju Jugoslavije.

I Narodna skupština Srbije 23. avgusta 1915. godine će taj njihov stav ozvaničiti i još jednom potvrditi svoje ranije odluke oko ratnih ciljeva i rješenost "da borbu za oslobođenje i ujedinjenje srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda produži uz svoje saveznike po cijenu žrtava neophodnih za oslobođenje životnih interesa našeg naroda".

Posljedice će uskoro uslijediti. Bugarska će preći na austrijsku stranu, i pored Njemačke, u najdelikatnijem dijelu rata, udariće na Srbiju. Svu tragiku nepopravljivih previda i megalomaniju čelnih ljudi doživjeće srpska vojska i hiljade i hiljade civila u Albanskoj golgoti.

Izvor: Pres RS

Komentari / 7

Ostavite komentar
Name

jura

09.05.2016 08:08

Kako god je... nam je mamicu svima, hrvtai opet najvise dobili bosna i hercegovina sve izgubila vezano za jadransko more. uvijek preko nas bosanaca i hercegovaca se kola lome

ODGOVORITE
Name

Misko

09.05.2016 10:17

Nisu oni dobili nego su im Srbi dali. Tako je bilo i posle II svjetskog rata, Srbi su Srbiju rascjepkali autonomnim pokrajunana a Hrvati nisu htjeli ni cuti da se kod njih Srbima da autonomija. Danas je isto, vode nas ljudi ciha je jedina vizija da opljackaju sto vise novca.

Name

Finac

09.05.2016 08:19

Čuvaj se Danajaca i kad poklone nose! Lako je obećati nešto u budućnosti za krv u sadašnjosti...

ODGOVORITE
Name

Kiki

09.05.2016 09:42

Najlakse je tudje dati,sto nisu dali London i Paris?

ODGOVORITE
Name

M

09.05.2016 10:23

Mogli smo ali nismo znali. Zato najveća pošast koja je zadesila srpski anrod nisu njegovi istorijski neprijatelji odnosno hrvati,turci i slično, nego nacionalno nesvesni srpski političari.

ODGOVORITE
Name

Istoričar

09.05.2016 10:47

Zadnjih 100 godina trpimo posljedice takvih odluka,i ko zna šta nas sve čeka u budućnosti kao "rezultat"toga.Sve ono što su u svojim glavama konstruisali u to vrijeme,u 20. vijeku se i desilo,ali u sasvim suprotnim ulogama od prvobitno zamisljenih.Da su barem malo oslušnuli savjete svojih vojskovođa,prvenstveno Živojina Mišića,ne bi sectako olako odrekli ovih ponuda.Ali,šta je tu je,tek nam predstoji uništenje ostale trećine...

ODGOVORITE
Name

Za istoricara

09.05.2016 15:50

To sto je tad neko nudio Srbiji je fakat al nudili su i drugima i nije ih bilo briga sto sve njih lazu bitno da dobiju rat. Srbija je bila u jako teskoj situaciji rusi su 1917ste izasli iz rata revolucijom i da je tad pokusala da zatrazi to sto su joj dali imala bi rat sa Englezima. Italija jeste dobila dobar dio potpisanog ali su tad aspiracije Londona bile da izadje na Balkan