Sirijska beba rođena u Beogradu zvaće se...

U beogradskom porodilištu u Višegradskoj u noći između petka i subote rođena je beba bračnog para iz Sirije, Džafara i Rasmije.

Srbija 25.04.2016 | 08:30

Majka, otac i dvadeset mjeseci stara bebina sestra, Sara, stigli su u Beograd u petak veče sa juga Srbije, nakon što su prije toga pješke prešli granicu sa Makedonijom.

Dvadesetčetvorogodišnja Rasmija je dobila trudove još u toku putovanja do Beograda, ali je, umorna i zabrinuta za ishod putovanja, trpjela bolove sve dok mala porodica nije stigla u park pored beogradske željezničke stanice.

Tu su ih dočekali predstavnici nevladine organizacije, koji su kontaktirali organizacije za integraciju mladih. Zajedničkom akcijom Info centra za azil i ovih organizacija majka je odvedena u porodilište, a otac i dijete, za prvo vrijeme, zbrinuti u Kutku za djecu i porodice koji "Save the Children", Centar za integraciju mladih i Adra vode u Info centru za azil. Prevodilac Info centra za azil pošao je u bolnicu sa mamom da pomogne tokom porođaja.

"Stisnuli smo zube i prešli granicu sa Srbijom, jer nismo mogli da ostanemo u Makedoniji. Nisam želio da nam se dijete rodi u izbjegličkom kampu", kaže dvadesetsedmogodišnji Džafar, koji se na iscrpljujuće putovanje sa porodicom uputio prije oko šest mjeseci.

"Znali smo da je Njemačka bezbjjedna zemlja i da prihvata izbjeglice. Nismo više mogli da ostanemo u Siriji. Četiri godine bjesni rat, a već neko vrijeme tamo život više ne postoji. Niko nije bezbjedan. Vidjeli smo djecu naših komšija kako leže po ulici nakon napada raketama", objašnjava Džafar šta ga je natjeralo na ovaj opasan put.

Prije rata, Džafar je imao državni posao i uspešan privatni biznis.

"Prije rata, život u Siriji je bio divan. Živjeli smo svi zajedno, i nismo pravili razliku između ovakvih i onakvih muslimana, hrišćana, i ostalih religijskih grupa. To je nekako postalo važno tek u ratu", dodaje on.

Rat ih je natjerao da sigurnost prvo potraže u okviru Sirije, u manjim mjestima i selima do kojih užas još nije došao. Međutim, to nije bilo dovoljno, pa su na jesen prošle godine krenuli stopama mnogobrojnih izbjeglica. Tek iz četvrtog puta uspjeli su da pređu granicu između Sirije i Turske, a nakon što su stigli u Tursku, morali su da sačekaju dvije nedjelje da se more smiri, kako bi prešli u Grčku gumenim čamcem.

"Nas 50, među kojima je bilo mnogo djece, smjestilo se na mali gumeni čamac koji je vozio jedan od nas, čovjek bez ikakvog iskustva. Krijumčari su mu održali petnaestominutni kurs iz upravljanja čamcem. Jedva smo preživjeli tu vožnju, najviše zbog straha. Strašno sam se brinuo za ženu i dijete, jer oni ne znaju da plivaju", kaže Džafar.

Nakon dvosatne vožnje čamac ih je doveo na ostrvo Lezbos, gdje su proveli nekoliko dana prije nego što su krenuli dalje, za Makedoniju. Međutim, u registracionom centru u Idomeniju dočekala ih je strašna gužva, koja ih je usporila, piše B92.

"Mnogo ljudi čekalo je da pređe granicu i morali smo da čekamo svoj red", kaže Džafar.

Sreća ih je poslužila i ušli su u Makedoniju nekoliko dana prije nego što su granice zatvorene.
Ali, zbog zatvaranja granica nisu mogli da pređu u Srbiju. U kampu u Tabanovcima, na granici Makedonije i Srbije, proveli su, zaglavljeni, oko mjesec dana.

"Nismo mogli tamo da ostanemo", kaže Džafar, i dodaje: „Sara, naša kćerka, se razboljela, osušila. Nije mogla ništa da jede, i morali smo da je vodimo u bolnicu na infuziju. Moja supruga je već zagazila u 9. mjesec, i znali smo da će joj biti potreban carski rez. Tamo nije bilo adekvatne medicinske njege. Željeli smo da budemo na bezbjednom, sa našom porodicom, i riješili smo da krenemo dalje, bez obzira na sve", priča svoju potresnu pričnu Džafar za B92.

Na pitanje kako su njegova trudna supruga i mala kćerka podnijele putovanje i sve teškoće, Džafar odmahuje rukom i kaže:

"Ostavi to Bogu", a onda dodaje:

"Na putu do turske granice, blizu Alepa, naišli su avioni koji su bacali neke zapaljive bombe. Sve oko nas je gorjelo. Kada je moja supruga preživjela to, znao sam da će preživjeti i sve ostalo".

I zaista, nakon svih pretrpljenih napora i iscrpljujućeg puta, beba i mama su dobro. Otac i kćerka upućeni su, nakon registracije u policiji, na smkeštaj u privremenom centru za azil u Krnjači. Džafar kaže da bi poslije svega, ipak željeli da dospiju u Njemačku.

"Kada smo stigli u Beograd, dobili smo svu potrebnu pomoć, i mogli smo da malo zaboravimo na sve probleme. Važno je da smo svi zdravi i da su beba i mama dobro. Željeli bismo da stignemo do svoje porodice u Njemačkoj, jer želimo da budemo s njima, da vodimo normalan život i da djeca imaju budućnost", kaže Džafar i dodaje, prvi put kroz osmijeh:

"Ali, mislim da ću kćerki dati ime Srbija. Toliko smo se namučili da stignemo dovdje", završio je novopečeni otac.

(B92)