Spominjaće se Spomenko Gostić!

Mile Savić, autor nedavno prikazanog dokumentarca "Spomenko na vječnoj straži", otkriva za Press detalje o snimanju filma o najmlađem poginulom borcu Vojske Republike Srpske, Spomenku Gostiću Tošici, da li dovoljno ulažemo u kulturu sjećanja na heroje iz odbrambeno-otadžbinskog rata i po čemu će se spominjati ovaj div-dječak!

Republika Srpska 15.04.2016 | 19:30

"Jednog dana, dok smo na Ozrenu i kod Maglaja pravili kadrove, padala je jaka kiša i posvuda je bila magla. Došli smo automobilima do kraja nekog neprohodnog puta, s namjerom da ostalih kilometar i po pređemo pješke. I u tom času kiša je stala, a kada smo prišli Spomenkovom grobu razišla se i magla. Zapravo, magla je bila svagdje, osim oko spomenika. Kada smo prekinuli cjelodnevno snimanje i spakovali opremu, magla se vratila. Uskoro je počela i kiša", prisjeća se Savić ove neobične situacije.

On kaže da je u filmu bio predviđen prostor za svjedočenje Predraga Simikića Pegana, koji je jedini od svih Srba ratne 1993. godine potegao iz dalekog Pariza da vidi Gostića, koga je doživljavao kao sina.

"Spomenko je već tada bio siroče, ali nije prihvatio da ga Simikić usvoji. Obećao mu je da će ići u Pariz kada vojna stane, ali poginuo je u 14. godini. A što se tiče Peganove izjave za film i odgovora na pitanje: šta bi bilo sa Spomenkom da je te godine otišao sa njim u Francusku, to nismo uspjeli da dobijemo jer je Simikiću u međuvremenu pozlilo. Završio je u komi, pa smo koristili arhivski materijal", otkriva sagovornik.

Autentičan borac

Savić ističe da, kao društvo, nedovoljno radimo na planu kulture sjećanja na naše ratove i mrtve heroje.

"Ovo što sam radio i planiram da radim trebalo bi da obavljaju država i institucije. Paralela mogu biti likovi Spomenka i Boška Buhe. Vlast bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata pravila je ozbiljne stvari da sačuva uspomenu na djecu borce iz NOB-a. Ako je Boško Buha poznat samo iz priča i o njemu nije ostao nikakav video-zapis, sa Spomenkom Gostićem to nije slučaj. On je još autentičniji naš mladi borac", kaže Savić.

S tim u vezi, on navodi da kod nas postoje organizacije koje se bave očuvanjem srpske tradicije i otadžbinskih ratova, ali to, nažalost, rade šablonski.

"Ne vodi se računa o mnogim herojima i borcima. Malo ko u tom smislu pokreće inicijative sa ciljem da sačuvamo identitet. Eto, prva dva reda u bioskopu "Palas" tokom banjalučke premijere bila su gotovo prazna, iako smo pozvali cijeli politički vrh. Dakle, žao mi je što tamo nije bilo mnogo tih ljudi, ali biće vremena da sve pogledaju. Jer, cilj filma i jeste da i osobe koje odlučuju na trenutak razmisle o Spomenku i šta bismo kao društvo mogli da uradimo da ga zapamte generacije", kaže Savić.

Univerzalne poruke

On naglašava da je poruka dokumentarca da Spomenkov grob bude rasadnik pravih vrijednosti, časti, poštenja i hrabrosti.

"Trebalo bi da se svi vodimo tom rečenicom koju je napisao pjesnik i scenarista filma Nemanja Simikić, a nadahnuto pročitao glumac Aleksanar Stojković Piksi. Poenta je čuvanje sjećanja, da nismo bez korijena i da nam niko nije na dlanu dao ovo što sada imamo, već borci koji su, poput Gostića, za Republiku Srpsku dali živote. Takođe, odbio sam sve neumjesne "savjete". Mislim da su u filmu, koji obiluje i tužnim i veselim scenama, izbjegnute sve političke i druge konotacije. Dakle, radi se o antiratnoj poruci, apsurdima rata i djece u ratu koje vihor nemilih dešavanja odvlači sa sobom na prve linije umjesto da budu u školama. Zato ovaj film može da pogleda svaki čovjek na svijetu, bez obzira na vjeru, boju kože i naciju", ističe Savić.

Po njegovom mišljenju, Gostić je bio čisto, nesebično, hrabro, časno i neiskvareno dijete s Ozrena koje nije htjelo da bježi, već je osjetilo potrebu da pomogne komšijama u svom selu i na svom kućnom pragu.

"Zbog toga što je bio premlad, vojska ga je odbijala. Bio je zadužen za pozadinske stvari. Sa dva konja vojnicima je tjerao hranu, municiju i razvozio ranjenike", kaže ovaj umjetnik.

Živa riječ

Inače, Savić je ideju za film dobio prije pet-šest godina, a u njegovom snimanju učestvovala je ekipa profesionalaca: Milan Knežević, Ninoslav Danojlić, Bojan Starčević, Nenad i Mladen Balaban, Siniša Nenadić i drugi. Film je snimljen u saradnji sa republičkom i lokalnim boračkim organizacijama, uz podršku nadležnih ministarstava u Vladi Republike Srpske, javnih i privatnih preduzeća te grada Doboja, gdje je "Spomenko na vječnoj straži" pretpremijerno prikazan 20. marta, na godišnjicu pogibije dječaka.

"Gostić je prikazan i kroz sjećanja saboraca, rodbine i prijatelja. Mislim da smo uspjeli da oživimo tu priču, a pozivi za projekcije već stižu sa festivala dokumentarnog filma, ali i iz cijele Republike Srpske i Srbije, pa i Moskve, Beča i dijaspore - kaže ovaj dokumentarista.

On još naglašava da mu je poslije emitovanja filma najupečatljiviji bio gest Spomenkovog polubrata, koji živi u Sloveniji.

"Kada sam radio film, bio je skeptičan i svemu je prilazio sa rezervom. Međutim, nakon što je sve pogledao, prišao je sa suzama u očima, stegao mi ruku i rekao: 'Svaka čast'" prenosi Savić.

Na pitanje zašto se o srpskim žrtvama ne priča u svijetu kao o nekim drugim, on odgovara da ne treba kukati.

"Treba pričati i sjećati se. I raditi", poručuje Savić.

Posljednje riječi: "Joj, majko"!

Spomenko Gostić rođen je u avgustu 1978, a poginuo 20. marta 1993. od granate blizu rodnog sela Jovići na Ozrenu. Vojsci Republike Srpske se priključio kao siroče i postao najmlađi borac, odlikovan Ordenom zasluga za narod. Više puta je ranjavan, a sahranjen je na mjesnom groblju Gornji Ulišnjak, danas u Federaciji BiH, kraj humki njegove majke Milene i bake. Srbe koji tada nisu ratovali ili su švercovali cigarete, kafu i devize nazivao je kukavicama i izdajicama svog naroda, a prilikom pogibije je, prema izjavama svjedoka, izustio: "Joj, majko!" U Doboju postoji bista ovom mladom heroju.

Izvor: Press