Priča i analiza: Istorija uživo...!

Dortmund i Liverpul, četvrtina finala Lige Evrope, prvi povratak Jirgena Klopa na Vestfalen, to je novela kakvu samo fudbal može da satka, to je istorija uživo, ovenčana osmesima i zagrljajima koji će biti razmenjeni uoči i nakon meča...

Fudbal 07.04.2016 | 19:20
Priča i analiza: Istorija uživo...!

Ovo je priča o prošlosti, ali ne samo o njoj.

Koliko samo istorije iz koje su se dale naučiti najvažnije životne i fudbalske lekcije huji kroz hodnike tog stadiona, koliko su ti zidovi čuli velikih storija, koliko onaj tunel, i kada su svetla pogašena, i kada nema nikoga, odzvanja pobedama, porazima, osmesima, tugom?

A onda izađeš iz tunela, tako to treba zamišljati, kreneš ka centru igrališta, staneš i okreneš se oko svoje ose. Na tribinama nema nikog. Ili možda ima?

Ćuti i slušaj.

To se svaka vlat trave, to se svaka prazna stolica, to se svaki nagoveštaj prolećnog lahora oglašava, samo ako umeš da čuješ. Tiho, prvo jedan stih, kad hodaš kroz oluju, čini ti se da tako ide, onda ti kaže da podigneš glavu i da se ne plašiš mraka, i tada se već smeješ jer si prepoznao onu najveću navijačku pesmu od svih, utoliko veću jer nije navijačka nego govori o životu i nadi i smislu, i znaš da ta pesma ovde nikada ne prestaje.

Na Vestfalenu i stative pevaju, ta kako neće vetar.

Ne, original nije uvek bolji od obrade, zna to svako ko je jednom čuo „Hurt“ od Džonija Keša, neuporedivo dragoceniju od prvobitne verzije; tako i „You'll Never Walk Alone“, kada je peva Veliki žuti zid na južnoj tribini – treba putovati tamo, a ne na Veliki kineski – ima snagu koju je Kop pomalo zaboravio, koje se seti tek o retkim evropskim noćima.

Večeras će zvučati još posebnije jer će iz sveg glasa izvesti dva najbolja, najrenomiranija navijačka hora na svetu.

Dortmund i Liverpul, četvrtina finala Lige Evrope, prvi povratak Jirgena Klopa na Vestfalen, to je novela kakvu samo fudbal može da satka, to je istorija uživo, ovenčana osmesima i zagrljajima koji će biti razmenjeni uoči i nakon meča.

Ovo je, kažemo, i priča o prošlosti.

Veze Borusije i Liverpula započele su davno pre nego što se revolucionarni bradonja evropskog fudbala jesenas ukrcao u avion, kada je jedan radnički grad zamenio drugim.

Oni zidovi svlačionice, recimo, pamte proleće pre ravno 15 godina, finale je takmičenja u koje će Liga Evrope tek prerasti, Liverpul Žerara Ulijea je favorit protiv lude ekipe Alavesa; već imaju Liga kup i FA kup te sezone, Francuz je smiren ali njegov asistent Fil Tompson, omiljena figura Kopa, nije.
„Izađite tamo i postanite j...ne legende!“, grmi Tomo na svoje pulene, i oni izlaze i igraju poluvreme iz snova: Babel glavom na asistenciju Garija Mekalistera koji igra svoju labudovu pesmu, najbolju sezonu na samom kraju karijere, pa Džerardov gol, pa Maka iz penala za 3:1 posle 45 minuta.

No onda se drčni Baski probude, i Kozmin Kontra počne da igra toliko dobro da ga već do isteka 60. minuta kapariše Berluskoni, ne shvatajući da on nikada nije i nikada neće ovako igrati, Havi Moreno daje prvo gol glavom, pa iz slobodnog, i odjednom je 3:3. Ulije izvodi Heskija, ubacuje Robija Faulera, ovaj daje gol, ali dva minuta do kraja jedno poznato prezime posle kornera.

Đordi Krojf, sin svog oca, te noći u Dortmundu više nego ikada.

I 4:4 je, i u produžetku Alaves dobija jedan crveni, pa drugi, pa je opet tu, s leve strane, na slobodnom udarcu, Gari Mak, ima 35 godina i uspeva da izdrži 118 minuta, nabacuje u sredinu i Heli, nesrećni Heli, bivši pulen Radomira Antića u duplom krunom nagrađenoj generaciji Atletika, daje zlatni autogol.

Bilo je 5:4 i to će dugo, dugo, čak četiri godine, do jedne noći u Stambolu, biti najluđe finale u istoriji.

Eh, to je samo jedna veza Dortmunda i Liverpula. Crveni će se vratiti prvi put u elitno evropsko takmičenje naredne jeseni, u sezoni 2001/2002, i pogodite gde će igrati prvu utakmicu u gostima još od strahota na Hejselu...

Pa onda Karl-Hajnc Ridle, leteći Nemac koji će sa dva gola srušiti nepobedivi Juve Marčela Lipija, sa Monterom, Dešampom, Di Livijom, Bokšićem, Vijerijem, Del Pjerom i Zinedinom Zidanom, u finalu Lige šampiona 1997. I odmah će preći u Liverpul, gde je trebalo da igra sa Robijem Faulerom, ali onda se pojavio dečak iz kraja, takve najviše vole i u Liverpulu i u Dortmundu, Majkl Oven, i veliki Ridle je mogao biti samo rezerva.

A te noći na Olimpijskom stadionu konce je vukao jedan Škot, Pol Lambert, stavio je u džep Zizua i nervirao ga više nego što će ga deceniju kasnije iz takta izvesti Marko Materaci. Škot je postao heroj Dortmunda, iznenada, iznebuha, doneo im najveći trofej u istoriji, Škoti su stvorili i Liverpul, i osnovali ga i dali mu dušu i pečat, i koliko još primera hoćete o toj pupčanoj vrpci koja je važnija od svega što će se desiti na terenu, i koja diktira ovo zezanje na društvenim mrežama i na konferencijama za medije uoči utakmice?

Davne 1966. na Hampdenu, one sezone kada je Partizan igrao finale Kupa šampiona, sreli su se u svom prvom evropskom finalu, i za jedne i za druge, Dortmund i Liverpul. Šenklijevi Crveni su te godine bili dominantni na Ostrvu, ali u Glazgovu, na Hampdenu, Ron Jits i njegov kalfa Ijan Sent Džon nisu imali rešenje za tim sastavljen od 11 Nemaca, i u produžecima ga je metnuo najbolji nemački dribler šezdesetih, prerano preminuli i povučeni Rajnhard Libuda.

Samo, ovo nije priča o prošlosti, već i o ljubavi (ponegde poznatoj i kao „Echte Liebe“) i prijateljstvu.

O emociji, dubinskoj i sudbinskoj povezanosti – mada će stari, prastari navijači Liverpula zakerati i reći da je originalni prijatelj kluba bila ona druga Borusija, iz Menhengladbaha, veliki rival sedamdesetih – i gradovima koji žive za fudbal i umiru za njega, ponosni na svoj klub, na svoje ljude, na domaću decu, ali voljni da prigrle svakog ko dođe sa strane...

Kakvo čudno, predivno drugarstvo u sebičnom svetu fudbala.

Oba su grada nekada bila veća nego što je to bilo prirodno, i još se traže i redefinišu, nekada najveća luka i nekada najveći industrijski grad, u 21. veku kada je luka manje važna, kada su mašine zarđale ili su ih polupali novi ludisti s tabletima i telefonima.

Ništa ne udara tako surovo kao pad s velike visine, ništa sem kad je još gore, kad ostanete zaglavljeni u blatu, kao Liverpul devedesetih, kao Dortmund dvehiljaditih, onda kada su igrali na kao žilet tankoj granici bankrota.

I da nije bilo Klopa, i da nije bilo Alavesa, i da nije bilo Ridlea, i da nije bilo Hampdena, opet bi emocija bila velika, opet bi sve ovo danas bilo više od obične utakmice.

Jirgen Klop je takav, i zato ga navijači vole, i u Majncu i u Borusiji, i sada na Enfildu. Njegov pragmatizam o kojem je juče naširoko, ogoljeno i bez emocija pisao Ijan Dojl u listu Liverpool Echo nikada nije obučen u frak i surov; iskren i pošten, mogao je na konto stare slave da produži svoj ostanak na Vestfalenu do u beskonačno, ali prekinuo je tu vezu koja bi zaličila na brak bez ljubavi, sa sve svađom sa kapitenom Sebastijanom Kelom, sa skoro pa šamaranjem Adrijana Ramosa, sa sve prvim zvižducima kojima je Žuti zid počastio svoje ljubimce.

Ako je porazima i Dortmundovim koketiranjem sa zonom ispadanja u svojoj poslednjoj sezoni pokazao da je ipak samo čovek, svojim odlaskom – i onim govorom koji je snimio unapred „jer ću inače početi da plačem“ – dokazao je da je veliki čovek. A time što je odabrao baš Liverpul, prepoznavši „ono nešto“ što ima samo mali, premali broj klubova na svetu, to je značilo da je divan čovek.

Samo, ovo nije priča o prošlosti i emocijama, već i o fudbalu.

Pragmatista u Klopu, onaj mali đavolak na desnom ramenu koji će ga ubeđivati da je moguće isključiti emocije makar tokom tih 90 ili 180 minuta, pomisliće da su se njegov stari klub i njegov novi klub jednostavno prerano sreli.

Ako to jeste bila ljubav, posle koje su oboje ušli u novu vezu, onda je na Borusiju raskid delovao osvežavajuće: izgleda nikada bolje, popunila se na pravim mestima i ušla je u novu romansu s tipom koji tek izdaleka liči na prethodnika.

A Liverpul, zna to Klop vrlo dobro, i dalje mora da se navikava na nove okolnosti, još ima tu previše sala i previše pojedene čokolade u depresiji, potrebno je veliko sređivanje i uništavanje svega lošeg što se i dalje krije u maltene svakom kutku Enfilda.

Da se manemo ove analogije i pređemo na stvar: Borusija Tomasa Tuhela verovatno je najbolji tim u završnici takmičenja – nazdravlje Sevilji, koja je pretplaćena na Ligu Evrope – i bilo bi čudo da u sudaru dve napadačke filozofije ona nemačka medicina ne bude bolja.

Tuhel je umnogome usporio, ali ne i umrtvio, igru žuto-crnih. Za razliku od presinga koji je nametao Klop, koji je podsećao na hevi metal, Dortmund je mnogo mirniji, voli da kontroliše situaciju, da strpljivo gradi napade, i to im se uveliko isplaćuje ove sezone, kada je samo strah svih drugih timova od Bajerna učinio trku za salataru u Bundesligi unekoliko manje zanimljivom.

Neki od igrača koji se jednostavno nisu snašli pod Klopom, poput Mhitarijana – i njega je svojevremeno tražio Liverpul – potpuno su procvetali u novom sistemu. Jermen je ove sezone dao 20 golova i imao čak 17 asistencija u svim takmičenjima, što znači da će na narednoj fudbalskoj berzi njegovo ime svetlucati na vrhu, zajedno sa ortacima iz protivničke polovine Obamejangom i Rojsom, od kojih bi strepele i mnogo jače odbrane od porozne osovine Lovren – Sako.

Unapređenja je bilo i na mestu golmana (Roman Burki je zamenio dotrajalog imenjaka Vajdenfelera), Tuhel je otkrio i doveo budućeg dragulja nemačkog fudbala Julijana Vajgla, koji po konstituciji i pokretima najviše podseća na Marka Grujića, recimo, vratio je Svena Bendera u odbranu i upario ga Matijasom Ginterom, sve to izgleda vrlo lepo i fluidno

Dortmund je pokazao svu silu protiv (prilično oslabljenog u dvomeču, ali svejedno) Totenhema, i s pravom se navijači nadaju da je put ka finalu u Bazelu utaban.

No ako neko zna njihove mane, to je čovek koji ih je stvorio, i koji ume da inspiriše prosečne da budu natprosečni. Pa još ako osposobi tandem Brazilaca Kutinjo – Firmino, koji je nosio tim ovog proleća...

Samo, ovo nije priča o fudbalu, ni o ljubavi, ni o prošlosti.

Pa o čemu je, onda?

Ne brinite, saznaćete i sami večeras, negde oko 21 čas, kada Klop izađe iz tunela koji sve pamti, i kada dva najbolja, najrenomiranija navijačka hora na svetu u glas počnu da pevaju tu pesmu koja nikada ne prestaje.

Komentari / 0

Ostavite komentar