Dodikova uloga u bombardovanju Srbije

Režimski mediji Republike Srpske građane sluđuju tekstovima kakvi Milorada Dodika predstavljaju kao “super heroja” koji je Srbiju spasavao od bombardovanja. Pri tom se pozivaju na intervju u kom je Dodik javno priznao moje navode o njegovom izdajničkom saučestvovanju u toj agresiji. Suludo, zar ne?

Da budem iskren, ne pratim pretjerano “ode” Miloradu Dodiku u režiji naših medija, pa time nisam odmah shvatio kakav cirkus se događa ovih dana.

Istine radi, Milorad Dodik je u emisiji „Oko“ RTS-a od 24. marta samo odreagovao na moj tekst „Okupacioni namjesnici i suočavanje sa istinom“. Dodik je javno priznao moje navode o njegovoj izdajničkoj umiješanosti u agresiju NATO na SRJ, samo to režimski mediji nisu shvatili i prosto su se utrkivali u citiranju njegovih „priznanja krivice“.

Par dana prije Dodikovog „javnog priznanja“ objavio sam pomenuti tekst i naveo kako isti sadrži podatke i opservacije do danas neizrečene u našem javnom diskursu (ekskluzivitet). Aktere današnje vlasti Srpske direktno sam optužio da su saučestvovali u ovom zločinu nad našim narodom. Decidno sam ustvrdio kako je NATO okupator ove političke subjekte poratno ciljno ustoličio na poziciju vlasti, a u funkciji pripremanja agresije. I Milorad Dodik je upravo priznao moje navode uz iznošenje detalja kakvi to nesporno utvrđuju.

No, prije nego pređem na „dokazivanje“ moram kratko podsjetiti kako moj provokativni tekst nije privukao značajniju pažnju medija. Prenijela ga je vać „standardna ekipa“ slobodoumnih medija: smederevski portal „CARSA-ISTINA“, banjalučki „FRONTAL.RS“ i portal BN medijske kuće.

Zbog čega sumnjam da je predsjednik Dodik u ovoj emisiji odreagovao na moje navode? Mogao bih ovde čitaoce „smarati“ kriminalističkim tumačenjima uobičajenih reakcija krivaca na počinjeni krimen, no, to jednostavno neću činiti. Na moju nesreću činjenično znam da vrh vlasti Srpske revnosno prati moje tekstove i dešavanja na Blogu. To ponajbolje znam iz disciplinskih postupaka kakvi su protiv mene vođeni, odnosno iz ovih pokrenutih zbog posljednjih tekstova, a samo zbog medijskog istupanja kakvo iritira moćnike!

U daljem ću se fokusirati na Dodikovo „priznanje“.

Na prvom koraku moram apostrifirati njegov navod da je “jednom pozvan u Brisel, u sjedište NATO”, gdje su ga “NN lica” upoznala sa ciljevima, planovima i opasnostima napada. Vjerovatno su u vrhu ove zločinačke organizacije najeli se gljiva ludara, pa su ovog osvjedočenog srpskog patriotu pozvali u svoje sjedište i predočili mu planove!? Međutim, sam Dodik otkriva prirodu njegove posjete Briselu kada pominje kako je bio zadužen da „prenese poruku Slobodanu Miloševiću“.

Pisao sam više puta o američkim bezbjednosnim doktrinama poznatim kao FID (Foreign Internal Defence) operacije ili „Unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“. Objašnjavao sam kako je Milorad Dodik obučavan i instrumentalizovan po pravilu Pentagona FM 100-10, zajedno sa aktivistima organizacije „Otpor“ koje su pripremali primjenom pravila FM 100-5. Znao je Slobodan Milošević odlično koga mu je NATO poslao i kakve su prirode njegove „poruke“. Cilj takvih aktivnosti jeste dezorjentacija protivnika, slabljenje njegove odlučnosti, prikupljanje podataka, traženje slabosti i ino. Neka me Dodik demantuje, ali sam ubijeđen da se Milošević nije upuštao sa njim u bilo kakvu ozbiljniju raspravu.

Nadalje, prosto je fascinantno kako se Dodik poigrava sa mitom o postojanju srpskog heroja koji je odgodio bombardovanje Jugoslavije.

Eto dođosmo do toga da otkrijemo kako je naš uvaženi predsjednik upravo taj „heroj“. Zamislite, njemu je bilo žao da Srbe bombarduju tokom zime, pa je NATO iskazao potrebnu „humanost“ i napao nas u proljeće (ono po ljepšem vremenu!). Uopšte bilo je grotesktno posmatrati Dodika kako se bori sa grižom savjesti i nastojanjem da sebe lažno prikaže kao „alternativu ratu“. No, ostali smo uskraćeni za podatak da li su se sporni događaji odigrali prije ili poslije FID operacije „Račak“. Ova „crna operacija“ predstavljala je ključni indikator da će neprijatelj napasti SRJ, a odigrala se sredinom januara 1999. godine. Nakon toga trebalo je određeno vrijeme da se promjenom tehnika informacionog ratovanja čovječanstvo „pripremi“ za novi zločin, pripreman nekoliko godina, a inače predstavlja samo dio/etapu jednog mnogo većeg zločina kakav intenzivno traje i danas!

"Ja sam tada u razgovoru sa ljudima iz NATO-a rekao da, ukoliko se sruši ijedan most na Drini, ja ću podnijeti ostavku i Republika Srpska će tog trenutka ući u haos. Nijedan most na Drini u to vrijeme nije srušen", rekao je Dodik u ovoj emisiji, a režimski mediji su to revnosno prenijeli. Činjenicu da mostovi koji povezuju Srpsku i Srbiju nisu porušeni možemo tumačiti kroz uticaj Dodika unutar “NATO jastrebova”. No, možemo i kroz moje navode da je Srbiji u tim trenucima najveća opasnost od kopnene ofanzive prijetila iz pravca BiH, odnosno Republike Srpske. Moguće je da su mostovi sačuvani u funkciji izvođenja kopnene operacije od strane 60 000 “mirotvoraca” tada raspoređenih u ovoj zemlji, uz (kako u tekstu navodim) mogućnost dodatnih pojačanja u ljudstvu i tehnici.

Na kraju moram se osvrnuti na “raspravu” oko odgovornosti Miloševića za ovaj zločin. Jednostavno mi je neshvatljivo da unutar srpskog etničkog bića uopšte razmišljamo o takvim nebulozama. Kad će Srbi zauzeti stav da suvodili odbrambeni devetogodišnji rat protiv domaćih i svjetskih hegemona koji su nastojali uspostaviti Novi svjetski poredak? Da je naš narod žrtva prebogatih zločinaca koji su jedino nastojali uvećati sopstveni kapital, moć i uticaj! Da smo jednostavno žrtva zločina!

Slobodan Milošević nije odgovoran za zločin kakav je pripreman nekoliko godina, a upravo je poratno pozicioniranje “okupacionih namjesnika” u Srpskoj jedna od prvih radnji tog zločina (objasnio sam u tekstu kako). Nakon Srpske identična okupaciono-namjesnička matrica primijenjena je i u Srbiji, i to naprosto traje do današnjeg dana. Istina je jedino da su Srpska i Srbija ostale neporažene u ratu, a onda su okupirane u mirnodopskim uslovima i odgovornost za to snose „okupacioni namjesnici“.

Ovaj tekst se neće „dopasti“ moćnicima i samoproklamovanim čuvarima Republike Srpske. Uostalom, cilj mojih javnih istupa i jeste „suočavanje sa istinom“ pojedinih manipulatora, a njihove emocije za mene su tek sekundarne. Moguće je da ću već narednih dana pojedince suočiti sa istinom o ubistvima srpskih patriota Srđana Kneževića i Ljubiše Savića Mauzera, odnosno sa zločinima od iznimne važnosti za spoznaju izdaje! Ko zna!?

Autor: Borislav Radovanović