Žive bez škole, mesare a uskoro i apoteke

Ruševine i sablasni alternativni smještaji u kojima žive stari i bolesni, slika je današnje Ljubije.

Stanovnicima ove, nekada opštine, a danas prijedorske mjesne zajednice, najveći problem je hrana. Ima ih koji ni po tri dana ništa ne pojedu.

Više gladna nego sita Ljubica Komljenović živi u trošnoj kući staroj preko 100 godina. Radila je prije rata u Čajevcu, a sa 12 godina staža nema pravo na penziju.

"Tri dana nisam ništa jela. Uzela sam soli i osolila vode sebi i to popila. Vidima ja ili ubiti se ili zvati nekoga da pomogne. Tada sam nazvala Daru i ona mi je tri puta došla i donijela hrane", rekla je Komljenović.

Nema potomke niti druge rodbine i zdravlje je izdaje. Žali se na bol u nogama i rukama, a gubi i ravnotežu. Međutim, doktoru ne ide jer je Dom zdravlja udaljen 10 kilometara, pa za autobuske karte, da ode i da se vrati, treba izdvojiti četiri marke.

Iz istih razloga ne ide ni u javnu kuhinju. A, pitanje je da li bi i tu dobila obrok.

U javnoj kuhinji se hrani 35 korisnika, a postoji potreba za 75.

"Svaki dan dvoje, troje, koji nisu na spisku, dolaze pitaju me ima li šta da neće ostati da ponesu da jedu", otkriva Karolina Vruna iz Društvenog centra Ljubija.

U Ljubiji žive stari, nemoćni, ali i izbjegli i raseljeni iz dvadesetdvije opštine bivše Jugoslavije. Sa raspuštanjem kolektivnog centra dobili su alternativne smještaje ali ne i posao ili redovna primanja.

Zbog toga su u redu u javnoj kuhinji već u 10 ujutro. Promrzli je čekaju nestrpljivo. Iako hrana iz Prijedora dolazi tek oko 13 časova,

"Nemam nikavih primanja. Živim od ove kuhinje. Dovoljan mi je samo jedan obrok", tvrdi Demiri Safez, izbjeglica iz Srbije.

Sa zatvaranjem Rudnika Ljubija, odlaze ineženjeri i radnici, opština postaje mjesna zajednica. Danas bez srednje škole, bez biblioteke, bez mesare. A uskoro prema najavama i bez apoteke.

"Sa 2014. na 2015. umrlo je 72, a rodilo se samo troje. Sada vam je jasno šta je Ljubija", ističe Mile Inđić, predsjednik MZ Ljubija.

Nije uvijek tako bilo. Vesna Šolaja pamti period od 60-ih do 90-ih kada je tu živjelo preko 20 hiljada stanovnika i oko 5.000 radnika.

"Ljubija je tad imala srednju školu, đački dom, bazen, bolnicu", kaže Vesna Šolaja iz UG “Rudarke” Ljubija.

Iz okolnih gradova su ovdje dolazili da rade, da se školuju, ali i da se zabave.

Šolaja nam pokazuje ruševinu koja je bila Dom kulture. Ništa ne ukazuje na to da je ovdje nekada nastupao tenor svjetskog glasa Luciano Pavarotti.

Izvor: N1