Ratni komandanti uputili pismo Dodiku

Pukovnik Miloja Misirača i potpukovnik Rade Pralica uputili su otvoreno pismo predjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Pismo prenosimo u cjelosti:

“Gospodine predsjedniče Republike Srpske !

Nas dvojica komandanta ratnih brigada Vojske Republike Srpske, i to 11. dubičke lake pješadiske brigade, Kozarska Dubica i 11, pješadijske brigade Kozarska Dubica, koje su prošle ratišta, Slavonije, Posavine, Dobojskog, Bihaćkog, Ozrenskog, i Sarajevskog ratišta, i na kraju samog rata septembra 1995. godine čvrsto držeći dijelom jedinica položaje na najosjetljivijem i najranjivijem dijelu Republike Srpske u odlučujućoj ofanzivi neprijateljskih snaga 1995. godine, na koridoru u Posavini, između 3. Korpusa Zenica i 2. Korpusa Tuzla tzv. Armije BiH i 4. Zbornog područja Orašje HVO, i sa dijelom jedinica i stanovništva opštine Kozarske Dubice, snažno stale na branik zapadnih granica Republike Srspke u Hrvatskoj agresiji na Republiku Srpsku, na rijeci Uni i Savi, ispred 1. i 2. Gardijske brigade hrvatske vojske, i dijelova najelitnijih specijalnih jedinica Zbornog područja Zagreb „Tigrovi“ i „Gromovi“, na tom dijelu, uspješno odbranivši zapadne granice Republike Srspke i slomivši napadnu moć najelitnijih jedinica Hrvatske vojske, odlučili smo, sa razlogom, da Vam se obratimo ovim pismom.

Pošto mislimo da se može desiti, da ovo pismo bude negdje zaustavljeno na putu do Vas, predsjedniče Republike Srspke, odlučili smo da bude otvoreno, i da ga objavimo i u nekim sredstvima javnog informisanja, kako bi ipak bili upoznati sa njegovim sadržajem.

Dakle radi se o otvorenom pismu, za čiji sadržaj, to jest istinost svojih navoda, spremni smo moralno odgovarati, iako danas moral izgleda i nije neka vrlina, a ako neko ocijeni da ima osnova, spremni smo da za isto odgovaramo i krivično.
Za sve ovo što pišemo, mi nemamo čega da se stidimo, a što se tiče bojanja i straha, davno smo prestali da se bojimo bilo čega.

Na direktno Vam obraćanje, potakla su nas naša razmišljanja i stavovi o našoj stvarnosti i životu u Republici Srpskoj 20 godina nakon rata, za koju smo i nas dvojica dali neki skroman doprinos, ali sigurno daleko veći nego pojedini, tzv. stvaraoci Republike Srpske, koji se danas pojavljuju i promovišu, a mi imamo jednog i iz naše sredine koji je među njima još i najglasniji, a mi najbolje znamo njegov doprinos stvranju Republike Srpske, a mjereći po njemu znamo doprinos i ostalih.

Naime, mi smo stava kada se tiče stvaraoca Republike Srspske, da je nekorektno da se sada pojavljuju i zamjenjuju teze, jer smo mišljenja da su nas, upravo oni, jednim dijelom svog političkog ponašanja, u tom vremenu, uveli u rat, a ako su pretendovali da budu stvaraoci Republike Srspske, gdje im je bila diplomatija i mudra nacionalna politika i da Republiku Srpsku stvore bez rata i sačuvaju mnoge živote, mnoga radna mjesta, stvore Republiku Srpsku, bez invalida i porodica poginulih, bez dvadesetak hiljada poginulih borac i civila, i sačuvaju materijalna sredstva i resurse Republike Srspke.

Ne busamo se mi u grudi da smo mi stvaraoci Republike Srspke, ali smo ponosni na to, da smo tokom otadžbinskog rata, časno obavljali svoje dužnosti, predvodili u oružanoj borbi ljude, naše borce, u borbi za opstanak naše Republike i zaštitu nacionalnih intresa, prije svega srpskog naroda,  naše pravoslavne vjere, kulture i istorijskog naslijeđa, koji su jedini bili ugroženi u tim vremenima na prostroima BiH.

Vjerujemo i ubijeđeni smo, da ste i Vi svjesni da to nije bilo nimalo lako, i da znate da je za takav posao potrebno prije svega dosta znanja, umiješnosti, snalažljivosti, strpljenja, a nada sve i hrabrosti i odlučnosti, kada u izvršavanju borbenih zadataka gubite i ljudske živote, što je nažalost bila neumitna činjenica.

Trebalo je nositi odgovornost za svaku odluku i njenu posljedicu, trebalo je za izvršenje svakog borbenog zadatka obezbijediti, sve potrebno od matrijalnog do organizacionog i moralnog elementa, što ni u miru nije lako, a kamo li u ratu, i to u uslovima u kojima smo mi vodili otadžbinski rat.

Trebalo je trpjeti i stišavati nezadovoljstvo boraca, kojeg je u jedinicama bilo i previše, proizašlo iz toga što pojedinci, vojno sposobni, nisu u ratnim jedinicama vojske, već se bave drugim poslovima, trguju i bogate se, dok pripadnici jedinica, naravno zajedno i sa nama, izvršavaju časno svoje borbene zadatke, i u takvoj situaciji, trebalo je motivisati borački sastav jedinica, koje su nekada brojale i do 5000 ljudi u borbenom stroju jedinice, da se posvete izvršavanju borbenih zadataka i odbrani Republike Srspke.

Trebalo je ponekad i kažnjavati, nedisciplinovane, privoditi dezertere, i činiti još mnogo toga da jedinica bude u stanju da izvršava borbene zadatke.

Trebalo je sahraniti poginulog borca, obići mu porodicu i saopštiti da je porodica u borbi izgubila člana svoje porodice, koja je gubitkom svoga najmiljeg (oca, sina ili brata), izgubila sve, kojoj u tim trenucima, nisu više bili važni ni država, ni narod, ni predsjednik, a najkrivlji je bio komandant. Mislimo da se slažete, trebalo je imati snage da se sve to podnese i nikad ne klonuti duhom.

Zato nas, najblaže rečeno, da i na ovogodišnjoj centralnoj proslavi Dana Republike Srspke, nismo pozvani i mi, to jest i nas dvojica, a i ostali komandanti ratnih brigada, samostalnih bataljona i diviziona Vojske Republike Srspke, koji su, htio to neko ili ne priznati, sa svojim borcima sa puškom u ruci stvorili, odbranili i sačuvali Republiku Srspku, i predali je političkom rukovodstvu Republike Srpske, slobodno smijemo reći, u boljem i organizovanijem stanju, i boljoj političkoj poziciji nego što je danas nakon 20 godina rata.

Nama ništa nije falilo da smo tu svečanost pratili i putem TV ekrana, što smo i činili, ali nas začuđuje taj (ne)osjećaj i (ne)zahvalnost naše Republike, koju Vi i sada predstavljate, kao njen predsjednik. Bilo je primjereno, što su raniji predsjednici Republike Srpske, skoro redovno činili, da nas komandante okupite na ovaj dan, da ispred sebe iznesmo ratne zastave naših ratnih jedinica, koje negde čame tamo u nekoj zabiti, i kao da se stide i nas i naše borbe, ili postavljaju pitanje, pa gdje ste sada ratni komandanti, zašto smo mi u ovom ćošku i samoći, da li se i vi stidite našeg otadžbinskog rata, te da ukratko evociramo naše ratne uspomene ispred svojih ratnih zastava, i da ispred istih odamo poštu našim poginulim saborcima za Republiku Srpsko pod tim zastvama.

Ako je to bilo neizvodljivo, a mislimo da nije, već naprotiv, tada smatramo da se pored tih svih gostiju koje ste zvali na obilježavanje nam Dana Republike Srpske, prisutnih  na svečanosti tog dana, trebalo naći par mjesta i za nas, ratne starješine, barem nivoa komandanata brigada, pukova i samostalnih bataljona i divizona VRS, kojih danas živih nema više od 100.

Kako se svečanost odvijala u dvorani Borik, moglo nam se naći mjesto barem u zadnjim redovima na tribinama, ako nas se već stidite da se vidimo nešto bliže političkoj i ostaloj državnoj eliti, ne bi se mi ljutili i to bi bila za nas čast i priznanje.

Time ne samo  da bi nam lično, kao pojedincima, bila ukazana čast i priznanje, već bi ti komandanti u pravom smislu predstavljali borce svojih jedinica, te bi na taj način i njihovim borcima bila ukazana čast i priznanje.

Nažalost moramo konstatovatii to da nije samo za Dan Republike Srpske, bio takav odnos, prema komandantima brigada, već je to možemo slobodno konstatovati i prilikom obilježavanja i drugih važnih datuma iz naše novije istorije, bilo da su organizatori sa nivoa Republike ili organi na lokalnim nivou.

Primjer toga je i nepozvanje nas na program oblježavanja 18. septembra, dana posvećenog odbrani zapadnih granica Republike Srspke od agresije Hrvatske regularne vojske na Republiku Srpsku septembra 1995. godine, a za tu odbranu, nas dvojica, smo dali konkretan, i slobodno smijemo svakome argumentovano reći nemjerljiv doprinos.

Eto, gospoduine Predsjedniče, ovaj put od nas toliko, a na Vama je da ovo shvatite, kako Vi smatrate da treba da bude shvaćeno, sa našom željom da i o tome razmislite, što smo Vam iznijeli u ovom našem pismu.

S` poštovanjem,

Pozdrav!

U Kozarskoj Dubici, januara 2016. godine.

pukovnik Miloja Misirača, 
potpukovnik Rade Pralica”.