Hronika naše ekonomske propasti

Većina preduzeća koja danas sa nostalgijom nazivamo „giganti“, ali i oni koji su bili dosta manji na privrednom nebu, tokom i nakon rata izgubili su dotadašnja tržišta.

Republika Srpska 15.01.2016 | 07:50

Neka preduzeća su uništena, neke je prosto pregazilo vrijeme i napredak tehnologije. Međutim, nema sumnje da je, najblaže rečeno, nebriga dovela do srozavanja mnogih od njih. Kralo se i kraduckalo dok su preduzeća tavorila, a na to se nadovezala privatizacija, gdje je mnogima omogućeno da fabrike pretvore u građevinsko zemljište, ili da odnesu pare i ostanu dužni radnicima i poreznicima. Ili su iskorištena za razne, domaće mahinacije. U svemu ovome, nije bilo razlike ko je bio na vlasti, svi su, u zavisnosti od prilike, iskoristili da se ovajde. A privredu sačuvali nisu.

Iza naše posrnule privrede ostali su nezaposleni radnici i njihova potraživanja, neizmirene obaveze državi, a silni investitori na kraju su najčešće iznosili dobiti po jednostavnim receptima. Neplaćanje obaveza, nepoštovanje ugovora, poslovanje preko povezanih pravnih lica, zaduživanje preduzeća i puštanja da propadne.

Fruktona, Banja Luka

Fruktonu privatizuju 2003. za 25.000 maraka, iako je njena knjigovodstvena vrijednost u tom trenutku bila barem 5 miliona. Novi vlasnik nije ispunio preuzetu obavezu vraćanja 13 miliona duga. 2008. imovina Fruktone prodata je za 10,5 miliona KM, iako su objekti i zemljište na kojima se nalaze bili pod hipotekom radi naplate poreskog duga, čime je onemogućena naplata duga Poreskoj upravi u iznosu od 4,35 miliona KM. Pritom novac ne liježe na račune preduzeća, već razmjenom između povezanih preduzeća kojima je u imenu zajedničko Kreis, vlasnici ga praktično prodaju sami sebi. Sud je zbog malverzacija osudio Nedeljka Popovića, Vitomira Đukića i Slobodana Župljanina na pet godina zatvora, ali sudbina preduzeća, i još bitnije, zemljišta u naselju Borik, na kome se planira izgradnja stambeno – poslovnog kompleksa, i dalje je nepoznata.

Kurjak, Bijeljina

Vrijednost imovine ovog preduzeća procijenjena je na 3,3 miliona, a na licitaciji je prodata za 1,19 miliona KM 2005. godine. Novi vlasnik Vlado Jeftić govorio je o saradnji sa turskim partnerom, ali od toga nije bilo ništa, pa 2010. za sličnu sumu kupuje vlasnik iz Beograda. Preduzeće propada, porezi se ne plaćaju, radnici selektivno ostvaruju svoja prava, a zbog regulacionog plana na toj lokaciji nije moguće započeti izgradnju stambenog kompleksa, što je možda bio nečiji cilj. Na kraju 2014. preduzeće ponovo mijenja vlasnika, i sada se u njemu nalazi trni centar.

Trudbenik, Doboj

Nekada renomirani proizvođač kompresora i pneumatskih alata privatizovan je 2008. a vlasnici su postali konzorcij Aikon čiji je vlasnik Radovan Tafra iz Zagreba i Kompair Dobojlije Pere Bukejlovića, nekada premijera RS, ali i direktor Trudbenika prije toga. Polovina kacija plaćena je pola miliona, uz obećanje ulaganja 3,1 miliona KM i povećanje broja zaposlenih. Muke Trudbenika nastaju prije 6 godina, kada je isključen iz javnih nabavki EPRS za održavanje i remont kompresorskih postrojenja, a posao dobija preduzeće iz Srbije. Iako može da radi i ima poslove sa drugim preduzećima, Trudbenik je u poslednje vrijeme poznatiji po štrajkovima radnika, kao i po tužbi protiv Bukejlovića i više lica, da su usmjerivši plaćanja preko nove firme, Trudbenik Enerdži, izbjegavali plaćanje obaveza matičnog preduzeća, čiji račun je blokiran. U tužbi se govorio o 6 miliona maraka štete.

Omar, Kneževo

Drvna industrija u Kneževu preživjela je rat, i nekako poslovala do 2002. kada dio državnog kapitala kupuje dotadašnji direktor Boris Raljić. Od tada kreće sunovrat i otpuštanje radnika. Iako je komisija utvrdila da je privatizacija bila nezakonita, Raljić 2007. prodaje Omar hrvatskom biznismenu Enveru Moraliću. Formira se novo preduzeće koje ne pokreće proizvodnju, već na kraju rasprodaje imovinu. Nezakonita privatizacija, uništavanje preduzeća, nelegalno pokrenut stečaj, sve ima isti ishod – nema odgovornog lica.

Šećerana, Bijeljina

Nakon što nije radila od 1993. stečajni dužnik Šećerana je reorganizovana i počela raditi 2010. Sledeće godine sve stalo, jer je otkriveno da je novi vlasnik Zoran Ćopić u nju ulagao novac koji je prao za račun Darka Šarića. Jedan od Ćopićevih partnera Enver Moralić (isti onaj iz priče o Omaru iz Kneževa) traži da, kao jedan od povjerilaca Šećerane preuzme fabriku i nastavi sa proizvodnjom. Ćopić je osuđen, a za fabriku šećera nije pronađeno rješenje, i ona je nakon 4 godine otklizala u stečaj.

Industrija alata, Trebinje

Od 2007. vlasnik posrnulog giganta postaje Rodoljub Drašković. Nakon prve godine gotovo ništa od ugovora nije poštovano. Radnici su ostajali bez posla, nisu primali pune plate, a dio je prekvalifikovan za rad u prehrambenoj industriji Svislajon, istog vlasnika. Na imovini je u jednom periodu bila dvostruka hipoteka, a dugovi se mjere desetinama miliona amraka. No Drašković očigledno ima političku podršku, pa osim što nije kažnjen za nepoštovanje ugovora, dobija podsticaje, najavljuje masu novih projekata, a 2013. je dobio orden od predsjednika Milorada Dodika.

Rudnik Miljevina, Foča

Preduzeće Pavgord iz Foče kupilo preduzeće Novi rudnik Miljevina za 6 miliona maraka. To preduzeće je očišćeno od dugova starog, od koga je pruzelo imovinu procijenjenu na 34 miliona, a vrijednost nalazišta uglja prema sadašnjim tržišnim cijenama je tri milijarde maraka! U periodu od 2011. do 2014. rudnik je prodao uglja za više od 20 miliona maraka. No to nije sve. Pavgord nije ispoštovao ugovor o zaposlenju 100 radnika, a umjesto predviđene kazne od 600.000 KM dobija podsticaj od 266.000.

Fabrika glinice Birač, Zvornik

Fabriku glinice privatizovala je litvanska Ukio banka, a ugovor je potpisan sa tadašnjim premijerom Mladenom Ivanićem. Litvance je prije toga angažovala vlada Milorada Dodika da budu konsultanti za privatizaciju, tako da je jedinstven slučaj da konsultant za privatizaciju na kraju privatizuje preduzeće. Ugovor je raskidan, pa je Mikerevićeva vlada poništila raskid i dala nove olakšice i subvencije novom vlasniku. Koji nije ulagao novac, već na ime preduzeća podizao kredit, imovinu prenio na druge firme, prodavao proizvode ispod cijene povezanim preduzećima, te gomilao dugove, koji se na kraju, ako se krajem može nazvasti ulazak Srpske u Birač 2013. godine, mjere stotinama milona maraka.

Borja, Teslić

Drvnu industriju koja je bila u stečajnom postupku, Vlada Srpske kupila je 2009. za 7,3 miliona maraka. Zainteresovanih za kupovinu je bilo, ali je vlada odlučila da preuzme fabriku, očistila je od dugova, uložila par miliona u obrtna sredstva... i prodala je za 6,3 miliona maraka firmi čiji je vlasnik član SNSD Stojko Petković. Od najavljenih ulaganja i zapošljavanja nije bilo ništa, a Nova Borja je danas na izdisaju.

Panafleks, Bijeljina

Vojin Mitrović postao je vlasnik dijela bijeljinske fabrike gibljivih cijevi Panafleks, a vlasnik drugog dijela Oktan promet, čiji je vlasnik Mitrović. Prodajom samo dijela zemljišta na kome je izgrađen tržni centar Tom, višestruko je otplaćena cijena kojom je kupljen Panafleks 2006. godine. Fabrika ipak odlazi u stečaj, a Vojin Mitrović otkupljuje mašine i imovinu Panafleksa, a od tih sredstava se namiruju glavni povjerioci, Poreska uprava, radnici i Oktan promet!

Čajevec, Banja Luka

Na prostoru fabrike Čajevec u centru Banje Luke, koja je nekada zapošljavala 7.000 radnika, danas se nalaze tržni centri, privatni fakulteti, svadbeni saloni... Poslovna zgrada u centru Banjaluke prodavana je sprat po sprat, što je dalje umanjivalo cijenu. Iako je konkurentnost Čajevca posle rata bila upitna, neke firme iz njegovog sistema mogle su da rade. Tako je „Čajevec – precizni liv“ doveden do stečaja, pa prodat hrvatskom vlasniku, koji je proizvodnju preselio u Zaprešić, gdje i danas radi.

Banka za marku

Izvještaji revizije 2007. kažu da je državno udio u vlasništvu banaka prodat ispod tržišne vrijednosti. Provjera vrijednosti banaka vođena za vrijeme vlade Mladena Ivanića nije vođena, tvrdi revizija. Kristal banka prodata je 2001. za jedan evro, a procjena je da je imovina vrijedila 1,94 miliona maraka. Banjalučka banka prodata je za 100.000, a procjena kaže da je vrijedila 16,5 miliona. Ivanić je odbacio navode ove revizije, jer su ranije revizorske kuće procijenile da su banke bile u dugovima, pa su kupci morali uložiti novac za njihov rad.

Fenomen - Dragan Vučetić

Prije nego što je postao čuven kao direktor JP Nikola Tesla, preko kojeg je podigao milione maraka kredita IRB i prebacio ih u Njemačku, Dragan Vučetić je imao niz poslovnih poduhvata, nakon kojih je ostajao dužan poreskim organima i sa neplaćenim kreditima IRB. Hladnjača u Berkovićima, fabrika peleta u Ljubinju, pilana u Nevesinju, voćnjak u Ljubinju, proizvodnja paprika u Trebinju... nikada nisu proradili, a za sobom su ostavili dugove. Posle svega, nije jasno kako je vlada povjerila nekome sa takvom biografijom bilo šta, a kamoli proizvodnju električkih automobila.

Izvor: Magazin Istina