Černobiljske babuške odbijaju da odu

Aprila 1986. godine Černobilj je pogodila jedna od najvećih katastrofa savremenog doba. Eksplozija reaktora br. 4 u nukelarnoj elektrani Černobilj je bila jedna od najsnažnijih ikada zabilježenih, a radijacija je bila čak 400 puta veća od one u Hirošimi.

Svijet 30.10.2015 | 09:20

Danas su černobiljsko tlo, voda i vazduh među najzagađenijim na planeti. Zona oko nuklearke je zabranjena zona, gdje se i danas mjeri radijacija, a ući se može samo uz kontrolu pasoša.

Uprkos neviđenoj katastrofi, ima onih koji nisu željeli da ostave svoje domove. Riječ je o zajednici od 130 stanovnika, koji su se dobrovoljno vratili svojim kućama. Ono što je specifično jeste da ovu zajednicu mahom čine žene.

Ove žene, uglavnom u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama su posljednje preživjele koje su odlučile da se ilegalno vrate u svoje domove, neposredno nakon nuklearnog incidenta.

Holi Moris i Ane Bogart snimile su dokumentarac o životu ovih hrabrih žena, koje, kako same kažu, vode jedan sasvim normalan život, iako žive u pravoj pustinji.

U selima, koja su sablasno prazna, živi po nekoliko baka, tj. u svakom selu ih je između osam i 12 i same sebi obezbjeđuju sve što je potrebno za život.

Ono što nije bilo poznato javnosti jeste da je starijim osobama, koje su patile za svojim domovima, bilo dozvoljeno da se "poluilegalno" vrate kućama. Ipak, mlađoj populaciji, posebno ženama koje su još bile u reproduktivnoj fazi, povratak je bio strogo zabranjen.

Hana Zavorotnaja, jedna od onih koje su se vratile, opisala je svoj povratak u selo, u ljeto 1986. godine, kada se bukvalno šunjala krijući se od vojnika: "Kada su me vidjeli, rekla sam im: 'Odmah me upucaj i iskopaj mi grob, jer ja ne idem odavde'." Na pitanje boji li se bolesti, ona kaže: "Radijacija me ne plaši, plašim se samo gladi."

Ono što je najinteresantnije jeste kako ove žene u godinama opstaju same u selima i kakvo je njihovo zdravlje, s obzirom na to da žive u predjelu gdje je radijacija i dalje visoka.

Tokom svih ovih godina urađeno je na stotine studija o zagađenosti tla i vode, te uticaju ovih zagađenja na zdravlje onih koji su ostali. Ono što je zajedničko svim ovim istraživanjima jeste da je visok rizik od karcinoma tiroidne žlijezde. Ipak, mnogi će vam reći da su prisutni i psihološki problemi, poput anksioznosti i depresije. Za babuške, preseljenje i evakuacija su bili daleko bolniji od potencijalnog rizika po zdravlje. One tvrde da su mnogi umrli od duševne boli i patnje za domom.

"Ako ikada odem, mislim da ću odmah umrijeti. Zapravo, gore je onima koji su otišli. Mnogi od njih su umrli od tuge, jer domovina je domovina i ja je nikada neću napustiti."

Izvor: Nezavisne